11. tra 2015.

BEZ KRIŽA, POKRŠTAVANJE



Historija iz zasjede


Piše: Ibrahim Kajan

Da, puna je historija i svjetska i lokalna, primjera prisilnih pokrštavanja. Bolje ih historije spominju, ne baveći se naknadnim sjećanjem i čovjekovom patnjom silom izazvanog duhovnog nasilja. Ta i takva pokrštavanja, neosporno ostavljaju traume, jer su u namjeri brutalna silovanja čovjekova duha kao što je i fizička spolna penetracija silovanje tijela. Gotovo se redovito dešavaju u ratnim okolnostima, ali ovo, nevjerovatno, „bez križa, pokrštavanje“, odigrano u doba boljševičke Jugoslavije, ostavlja bez riječi! Znanost će se i tim morati pozabaviti, a ne samo „očima preletjeti“ dokazni materijal arhiviran u emigrantskim „Bosanskim pogledima“ 1962. godine.

„... Mene je ponukalo da Vam pišem i ispričam svoju tužnu ali istinitu priču“, tako se objavio prvi put, i vjerovatno zadnji, neki „Bukara Vitomir, s. r.“ Pismo je urednicima izgledalo - sumnjivo! Nisu povjerovali u njegov sadržaj – usprkos spoznajama da je nova država okrutna  „bespravna zemlja“. Ali, pismo je bilo tačno.

„Iako sam se 25. 5. 1935. g. u Sarajevu rodio kao Ferid Oruč, od majke Zejne i oca Kadira, ja se na moju veliku nesreću danas zovem Vitomir Bukara. Majku mi 1944. godine ubiše meni i danas nepoznate ubice, a otac iste godine umrije. Kao siroće staviše me s bratom u Sirotinjski dom u Banja Luku, gdje sam se nalazio i po mene kobne 1946. godine. Od tristotine djece u tom dječijem domu, nas muslimana je bilo nešto više od stotinu, i jednog dana sve muslimane izdvajaju i postrojavaju ispred upravnikove kancelarije. Kao dijete neznadoh da će taj dan biti moj sudnji dan na kojeg će se suditi Feridu Oruču, jer se rodio kao musliman, crni dan koji me je otgnuo  od vjere islama, vjere mojih roditelja i pređa. 

Kao osuđenike uvedoše nas jednog po jednog u kancelariju upravnika, koji mi je počeo govoriti, ja se više svega ne sjećam, ali znam da mi je rekao da muslimani u Jugoslaviji nisu priznati i da se ja moram opredjeliti ili u katolike ili u Srbe. I ako imadoh devet godinane znadoh šta on od mene traži i zašto mi naređuje da budem nešto novo. Dao mi je da nešto potpišem što i učinih, nakon nekog vremena sam dobio papir od Gradskog odbora u kojem pisaše da se zovem Vitomir Bukara. 

Eto tako su me kao dijete komunisti pokrstili preko moje volje i oduzeli moje pravo porodično ime i prema tome i vjeru (...). Sa mnom prenadiše druga imena i ostalim siročadima muslimanima, pa u početku imadosmo dosta muke da od Ferida, Hasana, Omera itd zapamtimo imena nama strana kao što su Vitomir, Živojin, Tomislav itd. Moj rođeni brat Zaim dobio je ime Žarko, a zamislite čuda, drugo prezime nego ja, tako se on zove Žarko Bukarević, a ja Bukara. 

Ja ovo tuđe ime  nosim kao ljagni teret koji me stalno pritišče i tišti, ja bih ga rado zabacio i na njegovo ime stavio ponovo Ferid Oruč, jer često mislim da se moji roditelji Kadir i Zejna i u grobu sramote, što su me i kako rodili. Ja sam bez ikakvog vjerskog odgoja, ali je u meni ipak ostala muslimanska duša i sjećanje na moju vjeru i roditelje muslimane. (...)“

Nedugo iza pisma Ferida Oruča alias Vitomira Bukare, u sljedećem broju rečenog časopisa, javila se Slobodarka Krčalo, „bivša upraviteljica dečijih domova u BiH i članica komisije za vraćanje srpske dece iz Zagreba i ostalih gradova Hrvatske“ koje su ustaše, nakon ubijanja njihovih roditelja, deportirale u Hrvatsku. „Preko pet hiljada  dece iz Bosne i Hercegovine“, piše ona, „nalazilo se u Hrvatskoj. Većina te dece bila je srpska... a jedan deo muslimanska  deca iz istočne Bosne, čije su roditelje pobili četnici, a njih povele izbegle komšije. Sva ova deca koja su (...) prevedena na katoličku veru i dobila katolička imena.“ Stotine djece ustaša Gutić je smjestio u Banja Luku, pa su i ta „deca dobila katolička imena“, piše S. Krčalo. Iz Feridova sjećanja vidljivo je da muslimanska djeca nisu katolicizirana i da im imena nisu mijenjana. Revnosni direktor banjalučkog sirotišta je godine 1946. ispravljao ustašku nepravdu vraćajući pravoslavnoj djeci pravoslavna imena. O jednom trošku,  to je učinio i muslimanskoj.

AVAZ, prilog SEDMICA, 11. 4. 2015., str. 14-15

8. tra 2015.

PUT U KANADU / VI.NASTAVAK



Piše: Ibrahim Kajan



 Bosanski islamski centar "Gazi Husrev-beg", Toronto

Izlazimo iz ottawske vreve i Mirsad nas sretno izvozi na široku kanadsku autocestu. Dan je lijep, sunčano je poslijepodne, ugodno za ćakulanje ali i neku malu inventuru našeg putovanja. Profesor Emir misli da je postignuto ono što se željelo: da se predstavi kanadska bošnjačka zajednica i pokaže svoju dobru volju (i) svojoj Ambasadi Bosne i Hercegovine -  da se izgovori i prihvati njihovo mišljenje o ranijem tretmanu „kad nisu bili ili se nisu osjećali dobrodošlim“, te da utru putanju prema budućnosti koja svima pripada. Predstavljajući se novoj bh. ambasadorici Koviljki Špirić, spomenute su moguće teme koje ih mogu okupiti a istodobno i pospješiti rad same ambasade.
Naravno, svaka ambasada koja drži do sebe, oslanit će se i na dijasporu koju zatekne, uvažavat će je i cijeniti njezine rezultate u državi u kojoj predstavlja izvornu domovinu „rasute djece“ – posebno ovakvih „složenih“ dijaspora, kakve su, uz starije ekonomske i političke, najnovije bosanske i hercegovačke, ratne, nevoljne, okupane u patnji i zlu logora i progona. 

 Mirsad Smajić, Ključanin

Mirsad mi kaže kako on nije birao Kanadu, nego ju je birala velika nevolja u onom danu kad je pušten iz četničkog logora Manjača i  kamionima, zajedno s drugima, prebačen u Karlovac. U Karlovcu su mu predstavnici međunarodnog Crvenog križa ponudili mogućnost odlaska u Kanadu... u Quebec. Sa suprugom Ismetom je, preko zagrebačkog i ciriškog aerodoroma jednoga jutra osvanuo u moru francuskog jezika najvećeg francuskog grada s onu stranu Pacifika. U Quebecu je živio šest godina..., ali željeli su u Toronto, grad s većom koncentracijom bosanskih ljudi, među kojima su i desetine porodica dubljih kanadskih korijena, ako se ovdje uopće može govoriti o dubokim korijenima slavenskih naroda uopće.


Prof. Emir Ramić, direktor Instituta za proučavanje genocida, Canada

Emir je dobar poznavatelj historije naseljavanja ove goleme zemlje, pa spominje da je već na prvim koracima bijelog istraživača Samuela Champlaina (1605-1606.), u njegovim dnevnicima zabilježeno i prisustvo bar jednog jedinog Južnog Slavena,  nekog Jacquesa iz Slavonije. Poslije su, dakako, ispunili mnoge rudnike i lučke gradove…
Bosanska dijaspora je, kaže, mlađeg datuma; javlja se krajem 19. i početkom 20. stoljeća – s austrougarskom okupacijom Bosanskog vilajeta, a posebno nakon I. svjetskog rata. Pojave filoksere koja je obrstila i poharala sve vinograde u Hercegovina bacivši na koljena hiljade ljudi, ubrzala je i umnožila broj emigranata – budući da su većini nevoljnika vinogradi bili jedini izvor egzistencije. 

Prije desetak godina prof. Ramić je napisao jedan tekst o historiji useljavanja, pa mi sad, podsjećajući se nekih podataka, kaže: „Zanimljivo je, da u Kanadu od 1945. do 1960., pristiže sve više Bosanaca – naravno da oni ne dolaze izravno iz “hermetički zatvorene policijske republike BiH”, kakva je cijela Rankovićeva Jugoslavija, nego se useljavaju iz drugih europskih zemalja u kojima su se zatekli nakon svršetka drugog svjetskog rata”.  Pretpostavljam, kažem Emiru, da je tu bilo studenata, činovnika, profesora, liječnika, inženjera, a u političkom smislu HSS-ovaca, sitnih političara ili razvojačenih tipova Dražinih „oslobodilaca“ i, poglavito, Pavelićeve tzv. Nezavisne. Ali, bilo kako bilo, svi su oni u novom svijetu – započinjali “novi život u rudnicima, na gradilištima, ili na farmama Manitobe i Alberte”. “Nova grupa doseljenika podmladila je stare – kaže Emir -  i unijela u njih nešto dinamike, osobito preko nogometnih klubova. No, pridošlice su u isto vrijeme dobrim dijelom politizirale već uspavane ili jugoslavenskom propagandom dezinformirane zajednice. Tako je nastao i određeni antagonizam između "starih" i novih doseljenika. Slične pojave bilježimo i u ukrajinskim, slovačkim i drugim zajednicama” – kaže prof. Emir o starijoj useljeničkoj zajednici bosanskog porijekla. 

Na desnoj strani autostrade Mirsadovo “oko sokolovo” zapazi caffe-restoran; počastio nas je “dugačkim” kahvom u plastičnim čašama – a ko je video dobro kahvu – bez (barem)  jedne cigarete! 

Današnji Bosanski islamski centar “Gazi Hisrev-beg”, kaže Mirsad, osnovala je 70-tih godina ondašnja “srednja” generacija koja je, nažalost, stalno imala problem nacionalne identifikacije. “Uostalom, pa prisjeti se Ibrahime – kaže mi – da je ovdje dolazio početkom devedesetih i general Franjo Tuđman s “Kanađaninom” Gojkom Šuškom, agitirajući i skupljajući novčane priloge. E, ali tada na toj časnoj kući nije pisalo Bosnian Islamic Association, nego Hrvatska džamija... Ma ja, puno toga se promijenilo a i mi smo se promijenili. Kako i ne bismo - ništa isto ni na zemlji nije ostalo.  

Najnoviji bosanski val Bošnjaka useljenih od godine 1993., kada je Mirsad stigao na kvebečku obalu Kanade, velikom je većinom prošao logore, “put patnje i postaje pokleknuća” kakve je Isaa a.s. prolazio, da bi se ovdje zaustavili i odahnuli, u ovoj slobodnoj zemlji. 

„Sada stasava prva, autentična, stručna i intelektualna bošnjačka generacija”, s ponosom mi obojica govore. Spominju mladog Mostarca dr. Amera Alagića, koji je doktorirao biokemiju na Univerzitetu u Torontu, dr. Jasmina Kantarevića, doktora ekonomskih nauka (dijete mekteba Zagrebačke džamije!), dr. Belmu Ljutić, koja doktorirala iz oblasti imunologije na istom Univerzitetu. Naravno, uz njih idu i već spomenuti dr. Zijad Delić i njegova supruga i brojni drugi... Među vodećim intelektualcima, svakako je i naš sugovornik prof. Ramić, Prijedorčanin, nekoć najblistaviji student svoje generacije na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.

Angažiran je na hamiltonskom McMaster University. Emirov rad je dragocjen – ne samo kao osnivača i direktora Instituta za genocid, nego i istraživanjima  multidimenzionalnog bošnjačkog bića u kanadskom kulturnom mozaiku. Nevjerovatna je njegova aktivnost, i kao člana više naučnoistraživačkih institucija u BiH, Evropi, Kanadi i SAD, i kao  prvog predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (danas predsjednik ogranka za Kanadu), osnivača i direktora Instituta za proučavanje genocida, ostajući tim izuzetno važnim institucijama i danas glavnim strategom. Ne trebam ni spominjati njegova stradanja od genocidne ideologije u Prijedoru, ali i opasnosti koje ga prate i ovog trenutka na današnjoj, kanadskoj adresi.

Njima je prethodila malena useljenička grupa prvih bosanskih doktora znanosti  afirmiranih u kanadskom visokoobrazovanom, sručnom i naučnom miljeu: takvi su neosporno prof. emeritus dr. Naim Košarić, poznati biokemičar, dr. Asaf Duraković, afirmiran u polju atomske medicine, prof. dr. Amila Buturović, ekspert islamskih nauka, prof. dr. Šahza Hatibović Kofman, s doktoratom iz medicine - polje stomatologije.
U beskrajnoj priči o kanadskoj bošnjačkoj dijaspori, koja nije mogla stati u granice ovog zapisa, primijetih kako su sve tri trake autoceste krcate autima, pa shvatih da je cilj našeg povratnog putovanja, pri samom kraju.

U Toronto smo stigli u plavi suton. Mirsad me “predao” domaćinima Almi i Muharemu, koji su se već zabrinuli da će “moje vrijeme u Kanadi isteći a da se pošteno nećemo ni ispričati”.  Naravno, to se ni u snu nije moglo dogoditi! 

Brižni me Mirsad, na rastanku, savjetuje: “Lijepo se naspavaj Ibrahime, sutra ti je predavanje...” A Emir, valjda poprimivši malo mog južnjačkog duha, opominje: “I ne zaboravi ponijeti bilješke... predavanja!”



5. tra 2015.

PRED „APOKALIPSOM“ DŽEKE HODŽIĆA



Jedno poslijepodne u ateljeu poznatog slikara

Piše: dr. Ibrahim Kajan

Apokalipsa je veliki triptih Džeke Hodžića. Sastavljaju ga tri golema platna triju složenih  fantazmagoričnih vizija koje prepoznaju propalu zapadnu filozofiju: dijelovi triptiha i lijevi i desni -  prizori su  pakla na zemlji koji se najčešće očituje arhajskim  simbolima i metaforama čija značenja zna svaki čovjek koji je bar jednom u životu nekog volio i nešto cijenio – pa to, u neizrecivoj boli, izgubio.   


U ateljeu: Ibrahim Kajan i Džeko Hodžić

U Džekinoj trodijelnoj mapi svijeta cijela je drama čovjekove opstojnosti položena u prvotnji, zeleni prostor „nevinosti i rasta“, ili se potapa u gustu crvenu izmaglicu poput graničnog prostora živog i neživog, te napokon u crnu boju prapočetka, u boju kaosa iz kojeg se prvi put javio krik nastajućeg čovjeka...  i u kojem će zanijemiti, taj ljudski glas, u crnoj spilji zloduha.
U maniri postmoderne, u kojoj ništa nije zastarjelo, prožimajući narative i likovne diskurse, alegorija svojim širokim poljem značenja osvaja prostor velikog sotone koji, useljen u pobješnjele  zvijeri, pustoši svijet u trijebeći najnedužnije i najslabije, one s više dobrote određene vrste od sebe. Ta dijalektika iskonskog zla u kojoj „vuk na ovcu svoje pravo ima“ – obnavlja se iz same sebe, iz tame prapočetka, tamne rupe koja guta sve dobro što na svijetu postoji.

 Lijevo krilo "Apokalipse"

Džekinu likovnu projekciju „pakla na zemlji“ prononsiraju mitske životinje kozmopolitskog porijekla čije funkcije preuzima zatamnjena strana čovjekova bića: orao (mada proistječe iz mita o suncu, nerijetko je simbol zlokobnosti; „orao je i simbol noćnog aspekta, ptica koja svojim kandžama grabi žrtve i odnosi je na mjesta odakle ne mogu uteći, pa je stoga i simbol neslomljive volje koja proždire), vuk (u psihologiji simbola vuk je, mada oprečnih aspekata  - okrutnog i satanskog ali i povoljnog - u Džeke je sinonim nedruštvenosti, odnosno ono što je „kao vučica prepreka na Danteovom putu, apokaliptičnih dimenzija“), bik (neobuzdano bješnjenje sile; simbol elementarne sile krvi), zmija (jedan od najbogatijih mitskih simbola; ktonski simbol podzemnog svijeta, zauzima svoje mjesto i u Danteovu Paklu), janje (simbol je jedinstvene čistote, naivnosti, jednostavnosti, bezazlenosti i pokornosti – janje je obilježje žrtve). 
  Jama  zapadne misli

Takav literarni alegorijski podtekst nije proročki govor ivanovljevske apokalipse budućnosne vizije koja će (in futuro) pomoriti svijet, nego prvorazredna likovna analiza (prijeđene) povijesti koja dotiče temeljna humanistička načela postojanja čovjeka i njegove zapadne misli kojom je „osvojio i zarazio“ cijeli poznati svijet: iz Džekine strahovite vizije i njezine vanjske dvokrilne realizacije zoologijske krvoločnosti, konstituira se treća dimenzija triptiha, razdijelna - središnji stub sramote čovjekova zahvata prema drugom i drukčijem: mučiti, ubiti, raščerečiti! U strukturi asamblaža kojeg natkriljuje orao, „poslagani“ su isprepleteni slojevi tjelesne truhleži - ljudskih prstiju, žila, rasprslih očiju, polomljenih dječjih kostiju, majki i očeva koji su nekoć živjeli ne samo ovdje gdje se apokalipse kontinuirano odigravaju, nego se trajno, bez zastoja, odigravaju po cijeloj površi planete kamo je zapadna misao dopirala i „civilizirala“. Po toj snažnoj emisiji, ili „poruci“ bića u zamiranju, poništavanju svakog postojanja, Džekin triptih je univerzalna kreacija duha izgovorena čitkim i jasnim jezikom unutrašnjeg užasa. 

Bilješka o slikaru:  Džeko Hodžić je rođen 1950. godine u Godijevu, Crna Gora. Godine 1970. završava Školu primijenjene umjetnosti u Peći, a 1977.  Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Imao je 60-ak samostalnih izložaba u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Zenici, Wasserburgu, Erlangenu, Stuttgartu, Munchenu,…te oko 400 skupnih u zemlji i inozemstvu. Učesnik je preko trideset značajnih bijenala i trijenala. Dobitnik je dvanaest nagrada među kojima su i nagrade Udruženja likovnih umjetnika BiH za crtež, Grand Prix ULU-a BiH, Srebrna nagrada Univerziteta Sarajevo, Nagrada grada Waserburga, Njemačka, Specijalna diploma za razvoj likovne kulture,… Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH, Udruženja Arbeitskreis 68 – Waserburg i Udruženja Kunstverein Erlangen e.v.- Njemačka. Potječe iz slikarske obitelji i jedan je od najvažnijih bosansko-hercegovačkih slikara. Nedavno je  obilježio 40 godina svoga rada bogatom monografijom (petom po redu) i retrospektivnom izložbom u Sarajevu, gdje živi i radi.

Sarajevo - Mostar, travnja 2015.

4. tra 2015.

PISMA IZ DRUGOG VREMENA



Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Sve sretne obitelji nalik su jedna  drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način – prva je rečenica u Tolstojevoj „Ani Karenjini“. U historijama nema riječi ni o nesretnim porodicama, ni o tužnim pojedincima. Prikriveni su brojevima poginulih branitelja i likvidiranih dušmana. Niko se ne sjeća da je školska historija spominjala prognane i  izbjegle. Danas po svijetu luta više od pedeset miliona novih raseljenih ljudi. Ali, historija se njima ne bavi. Njima se bave socijalne i policijske službe. Ta produžena patnja crne, pečalne žali za izgubljenom domovinom,  nerijetko traje kroz nekoliko generacija.

Prisilne ispovijesti
Veliko je naše neznanje, naša neinformiranost o valovima bh. „odlijeva stanovništva“, od doba kraljice Katarine do dana današnjih! Traje poput tvrde zakonitosti: pokolji, prognanstva, izbjeglištva! Evo, nekom čudnom igrom, dođoše do mene stranice prinudne policijske ispovijesti.  Potpisali su je 23. 1. 1903. Buzan Rade, Dulać Risto, Grbo Đuro, Mišković Bužo, Mišković Mitar i Peš Risto iz Stoca:  "Mi smo lanjske godine izselili iz Bosne pošto smo mislili da bi mi mogli u Srbiji bolje živiti. Mi smo željeznicom došli do Beograda, oma tamo su nam žandari kazali da mi ne smiemo ulaziti, nego moramo odmah natrag u Bosnu. Mi nismo ni došli u varoš, te smo najviše ostali 10 minuta u Srbiji. Onda smo se amo povratili.“
Dizdar Mustafa iz Stoca. Zapisnik od 26.3.1902. „U 1898. odmah po novoj godini, kad je bio grčko-turski rat, išli su neki mladići iz Stoca da ratuju sa turskom vojskom proti Grcima, te sam otišao i ja sa Salkom Obradovićem iz Stoca. Mi smo išli preko Dubrovnika po vaporu u Skadar, a iz Skadara po nogama u Solun. U Solunu smo stigli Lutvu Pitića iz Stoca koji već kao soldat služio. U Solunu sam ostao 3 dana, a išli smo… na Carigrad. U Carigradu sam dobio radnju u jednoj fabrici, a pošto se u međuvremenu rat svršio ostao sam tamo. Salko Obradović putovao je dalje. U ovoj fabrici radio sam kroz cielo vrieme što sam bio odsutan. Pošto meni moja majka više puta pisala da se povratim, da ona ne može živiti, te sam se usudio da se povratim. Na svoj trošak došao sam u Biograd te meni više novca nestalo, te sam se prijavio kod gospodina konsula a dobio sam kartu u Mostar. (…) Slučajno ako i majka meni pisala ne bi, ne bi ja bio ostao tamo jer se tamo vrlo slabo živi, a čovjek ako radi, nikakvu redovitu plaću dobiti ne može. Htio sam se već prije povratit, ali nisam imao putnog troška. (…) Mi smo se jada put napili a jedan priča da ide više mladića u Tursku, te smo kazali da idemo i mi i išli smo."
Nikšić Muhamed iz Stoca. Zapisnik od 7. S. 1902.: "Ja sam otišao u g. 1900. 1. novembra preko Bileć i Trebinja u Kotor a iz Kotora vaporom u Carigrad, a iz Carigrada dalje u Engoru. U Engori sam bio 4 mjeseca a radio sam nadnicu. Iz Enogre otišao sam u Ajas, Bejpazar, Eskišeher, Indžer, Brusu. Svuda sam malo vremena radio a išao sam dalje. Iz Bruse sam išao u Stambul a od Stambula hotio sam u Salonik ali vapor mene bacio u Ismir. U Ismiru sam bio 4 dana a išao sam u Saloniku opet vaporom. Iz Salonike sam išao po nogama u Dževerdžilu. A dalje u Skoplje gdje sam se javio kod jednoga generala (konsula). On mi dao podporu a odpremio mene u Niš. Iz Niša mene zapremi konsul u Biograd a iz Biograda u Zemun. U Zemunu sam se javio kod policie koja mene zapremila u Bosnu. (…).“

Molim da ostanem u domovini
Rizvanbegović Hasan beg iz Stoca kaže (24. 9. 1902.) da je „sa ocem Osmanbegom i braćom u god. 1881. izselio u Tursku“… "Ja molim da meni visoka zemaljsku vlada dozvoli da mogu za uvijek opet ostati u mojoj domovini te ću ja stanovati u Stocu."

Stoljetna nas pisma opominju da potražimo svoju braću i svoje sestre ma gdje oni bili.  Koliko god smo povezani net-mrežama i skajpovima, nacionalno tijelo svaki put, novim valom ljudskog „prelijevanja“, dodatno umire. Tješi jedino jedna misao  – osobito danas – da se može biti vezan za domovinu, a ne samo za zemlju;  nužno je „od nevolje izbjeglištva napraviti školu“. Tada će oni kojima se historija nije bavila (mislio je dr. Smail Balić) – na historiju utjecati i njome upravljati.  

AVAZ, prilog SEDMICA, 4. 4. 2015., str. 14-15

30. ožu 2015.

PUT U KANADU, V. nastavak



Piše: Ibrahim Kajan

 Mogao bih reći da je posjet bosanskohercegovačkoj ambasadi protekao u neusiljenoj atmosferi, a vala je tako i završio: njezina ekselencija, gospođa Koviljka Špirić, ispratila nas je sve do „ispred vrata“, a tada, kao domaćica koja je zaboravila nešto važno reći, gotovo uzviknula: „Uh, ljudi moji, ja vas ne ponudih ni bosanskom kafom!“ Naravno, nismo joj to mogli zamjeriti; vidjeli smo da se svaki pedalj u zgradi renovira. Svejedno, i taj njezin usklik, njezina „zaboravnost“, odraz unutrašnje neposrednosti - nisu nam bili strani. Poželjela nam je lijep dan i ugodan obilazak bar središnjeg dijela Ottawe. 


Ottawa: Na kanalu Rideau
  

Obećanje prof. Ramića uknjiženo u našoj prepisci, počelo se ostvarivati: Želio me, tako mi je pisao, vidjeti i fotografirati pred kanadskim Parlamentom koji je prihvatio – Rezoluciju o genocidu u Srebrenici!
Mirsad Smajić je pronašao dobro mjesto za naše vozilo, pa smo se pješke, čim smo se našli s Mahmutom i Hipkom Adulovići, zaputili preko parka prema umjetno prokopanom riječnom toku - kanalu Ridenau rijeke Ottawe, koji povezuje istoimeni glavni grad Kanade  s jezerom Ontario. Kanal je fantastično reguliran, podijeljen branama i prevojnicama koje reguliraju plovidbu brodica podizanjem i spuštanjem vodene razine. Prolazili smo betonskom stazom između kanala i zgrade koja je po svemu pripadala raznoj arhitekturi engleskog graditeljstva oštrih gotičkih linija. 



Reprezentativna višekatnica, kažu mi, da je svoju nekadašnju upravnu namjenu zamijenila hotelskim sadržajima. Stepenicama smo se popeli na živu prometnicu, baš na mjestu gdje je započinjao most – prešli smo ga i za nekoliko minuta se nađosmo pred prostranim travnjakom na čijoj je plohi bila stara zgrada Parlamenta ove prostrane države, druge po veličini na svijetu.

 Parlament države Kanade, pod krovom zelenim, na zelenoj travi!



 Emir Ramić ispisao je ispod ove slike : Grad svjetlosti 
donio svjetlost Kanadskom parlamentu

 Zagrljeni, zagrljeni!


Veto na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici
U ovu je zgradi, kaže mi Emir pokazujući na strogi i hladni izgled Parlamenta, stigla na usvajanje „naša Rezolucija o genocidu u Srebrenici“. Ali, na nju je uoči junskog, ljetnog zasjedanja 2010. godine, premijer i lider Konzervativne stranke Kanade, Harper, uložio veto na usvajanje u kanadskom parlamentu. „Time je spriječio da građani Bosne i Hercegovine, preživjele žrtve genocida koji žive u Kanadi, dobiju rezoluciju kojom se Kanada poziva da 11. juli proglasi Danom sjećanja na žrtve najvećeg zločina poslije holokausta…“
Razgovori s članovima premijerova kabineta nastavljeni su i nakon ljetnog raspuštanja Parlamenta. „Rezolucija M - 416 koju je na prijedlog Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i Instituta za istraživanje genocida Kanada sponzorirao je uvaženi Brian Masse, član Parlamenta Kanade i član Nove demokratske partije Kanade, koji je imao podršku tri od četiri partije u Parlamentu. Također nekoliko članova Kozervativne partije premijera Harpera je podržalo Reozluciju. Zatim i ministar vanjskih poslova Kanade Lawrence Cannon, koji je poslije morao povući svoje slaganje na zahtjev njegovog šefa. Također veliko broj najuglednijih svijetskih stručnjaka iz oblasti međunarodnog prava, te mnoge organizacije za zaštitu ljudskih prava i sloboda“, priča nam Emir dok sjedimo na mehkom, zelenom tepihu od podašišane „engleske trave“.
„Premijer Harper je prvo u potpunosti odbio rezoluciju tako što je umjesto nacionalnog imena Bošnjak upotrijebio termin „bosanski ljudi nad kojima je navodno izvršen genocid", čime je pokušao da kaže da se genocid vršio nad svim narodima u BiH. Zatim je smanjio broj žrtava genocida u Srebrenici sa više od 8 hiljada na njegovih više od 7 hiljada i na kraju je izbacio termin genocid, upotrijebivši termin masovno ubijanje.“
Pokazalo se, kako tvrde Emir i njegovi prijatelji, da je Harper i Konzervativna partije pod jakim uticajem srpskog i ruskog lobija u Kanadi. Tokom bošnjačkog lobiranja i Srbi su imali svoju kampanju, čak su dijelili listove protiv rezolucije u samom Parlamentu.

Rezolucija o genocidu – jednoglasno prihvaćena
Trebalo je čekati, ali nikako ne pasivno, jesenje zasjedanje. A na njemu je, na tom zasjedanju početkom druge polovice mjeseca oktorbra 2010. – Rezolucija prihvaćena jednoglasno! Jean Augustine, prva žena afro-kanadskog porijekla izabrana u Kanadski parlament, članica Liberalne partije Kanade i veliki prijatelj Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, pročitala je izjavu u Parlamentu u kojoj se između ostalog kaže: “Masakr u Srebrenici bio je najgori genocidni zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata. Rezolucija Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike u povodu desete godišnjice genocida u Srebrenici navodi da politika agresije i genocida provedenog od strane srpskih snaga u Bosni i Hercegovini ispunjava uvjete za definiranje zločina genocida iz člana 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Pamčenja tih zlodjela su još uvijek vrlo živa u svijesti i srcima svih prijatelja istine i pravde u Kanadi”.

Došao je bijeli čovjek i proglasio ih „divljim i opasnim“
Pričamo i vraćamo se istim mostom preko kanala Rideaua. Pored nas promiče rijeka vozila. Ovaj prometni detalj bogatog grada jasno sugerira da je prijestolnica jako privredno središte i kulturno sabiralište. Pročitao sam, naravno da su nacionalno pozorište, baletna kuća, zgrada Arhiva, da su brojni muzeji i nacionalna galerija većinom izgrađeni između 1859. i 1869., da svega toga ne bi bilo bez industrije i trgovine, proizvodnje satova, papira, namještaja i strojeva. A kad je prvi Europljanin došao na ovo mjesto, 1613., istraživač Samuel de Champlaim, tu su živjeli jedini gospodari ovih prostranstva  koji se protežu unedogled – Indijanci. Bijeli ih je čovjek proglasio divljim i opasnim; sve ostalo znate! Nakon izgradnje kanala Rideaua 1824. godine, na mjestu današnje Ottawe nastalo je stalno naselje – Bytown. Ottavom će postati tek 1855., a glavnim gradom Ujedinjene kanadske provincije, proglasit će ga engleska kraljica Viktorija 1858. 


Veliki su kahvenjaci, ali ni mušterijama nije mahane:
Mirsad Smajić, Fuad Jakupović i prof. Emir Ramić

Vozimo se periferiji Ottawe. Slijedimo Aduloviće; sad je Mahmut putovođa do „bosanskog dućana“ s dobrom bosanskom kahvom. Fudo iz Prijedora, tako imenuje svog prijatelja, iz dragosti naravno. Fuad Jakupović i njegova supruga drže bosanski dućan Skela Bosnian Deli: sve je u njemu iz Bosne i Hercegovine - bosanska kahva, bosanski rahat-lokum, bosanski sudžuk, bosanska pastrma, bosanski ćevapčići, bosanski pilav… Dugo nisam pojeo tako dobre ćevapčiće kao u Ottawi, ali haj' ti to nekom reci – neće ti vjerovati. Ali, kad ja i Hipka ostadosmo bez cigareta, jedino što ne bi u Skeli, ne bi bosanskih cigareta, ni kanadskih, ni američkih. A kahva se haman prelila i zamirisala. Donese gospođa Hipka s benzinske pumpe dvije kutije duhana i počasti me: nema šta nema - sad se može kahvenisati i eglenisati! Uskoro ćemo se i onako pozdraviti, poželjeti sve najbolje jedni drugima i okrenuti na autocestu prema Torontu. 

 Bosanski dućan na periferiji Ottawe, Jakupovićeva "Skela"


PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...