PUT U KANADU / VI.NASTAVAK

Piše: Ibrahim Kajan

 Bosanski islamski centar "Gazi Husrev-beg", Toronto

Izlazimo iz ottawske vreve i Mirsad nas sretno izvozi na široku kanadsku autocestu. Dan je lijep, sunčano je poslijepodne, ugodno za ćakulanje ali i neku malu inventuru našeg putovanja. Profesor Emir misli da je postignuto ono što se željelo: da se predstavi kanadska bošnjačka zajednica i pokaže svoju dobru volju (i) svojoj Ambasadi Bosne i Hercegovine -  da se izgovori i prihvati njihovo mišljenje o ranijem tretmanu „kad nisu bili ili se nisu osjećali dobrodošlim“, te da utru putanju prema budućnosti koja svima pripada. Predstavljajući se novoj bh. ambasadorici Koviljki Špirić, spomenute su moguće teme koje ih mogu okupiti a istodobno i pospješiti rad same ambasade.

Naravno, svaka ambasada koja drži do sebe, oslanit će se i na dijasporu koju zatekne, uvažavat će je i cijeniti njezine rezultate u državi u kojoj predstavlja izvornu domovinu „rasute djece“ – posebno ovakvih „složenih“ dijaspora, kakve su, uz starije ekonomske i političke, najnovije bosanske i hercegovačke, ratne, nevoljne, okupane u patnji i zlu logora i progona. 

 Mirsad Smajić, Ključanin

Mirsad mi kaže kako on nije birao Kanadu, nego ju je birala velika nevolja u onom danu kad je pušten iz četničkog logora Manjača i  kamionima, zajedno s drugima, prebačen u Karlovac. U Karlovcu su mu predstavnici međunarodnog Crvenog križa ponudili mogućnost odlaska u Kanadu... u Quebec. Sa suprugom Ismetom je, preko zagrebačkog i ciriškog aerodoroma jednoga jutra osvanuo u moru francuskog jezika najvećeg francuskog grada s onu stranu Pacifika. U Quebecu je živio šest godina..., ali željeli su u Toronto, grad s većom koncentracijom bosanskih ljudi, među kojima su i desetine porodica dubljih kanadskih korijena, ako se ovdje uopće može govoriti o dubokim korijenima slavenskih naroda uopće.

Prof. Emir Ramić, direktor Instituta za proučavanje genocida, Canada

Emir je dobar poznavatelj historije naseljavanja ove goleme zemlje, pa spominje da je već na prvim koracima bijelog istraživača Samuela Champlaina (1605-1606.), u njegovim dnevnicima zabilježeno i prisustvo bar jednog jedinog Južnog Slavena,  nekog Jacquesa iz Slavonije. Poslije su, dakako, ispunili mnoge rudnike i lučke gradove…

Bosanska dijaspora je, kaže, mlađeg datuma; javlja se krajem 19. i početkom 20. stoljeća – s austrougarskom okupacijom Bosanskog vilajeta, a posebno nakon I. svjetskog rata. Pojave filoksere koja je obrstila i poharala sve vinograde u Hercegovina bacivši na koljena hiljade ljudi, ubrzala je i umnožila broj emigranata – budući da su većini nevoljnika vinogradi bili jedini izvor egzistencije. 

Prije desetak godina prof. Ramić je napisao jedan tekst o historiji useljavanja, pa mi sad, podsjećajući se nekih podataka, kaže: „Zanimljivo je, da u Kanadu od 1945. do 1960., pristiže sve više Bosanaca – naravno da oni ne dolaze izravno iz “hermetički zatvorene policijske republike BiH”, kakva je cijela Rankovićeva Jugoslavija, nego se useljavaju iz drugih europskih zemalja u kojima su se zatekli nakon svršetka drugog svjetskog rata”.  Pretpostavljam, kažem Emiru, da je tu bilo studenata, činovnika, profesora, liječnika, inženjera, a u političkom smislu HSS-ovaca, sitnih političara ili razvojačenih tipova Dražinih „oslobodilaca“ i, poglavito, Pavelićeve tzv. Nezavisne. Ali, bilo kako bilo, svi su oni u novom svijetu – započinjali “novi život u rudnicima, na gradilištima, ili na farmama Manitobe i Alberte”. “Nova grupa doseljenika podmladila je stare – kaže Emir -  i unijela u njih nešto dinamike, osobito preko nogometnih klubova. No, pridošlice su u isto vrijeme dobrim dijelom politizirale već uspavane ili jugoslavenskom propagandom dezinformirane zajednice. Tako je nastao i određeni antagonizam između "starih" i novih doseljenika. Slične pojave bilježimo i u ukrajinskim, slovačkim i drugim zajednicama” – kaže prof. Emir o starijoj useljeničkoj zajednici bosanskog porijekla. 

Na desnoj strani autostrade Mirsadovo “oko sokolovo” zapazi caffe-restoran; počastio nas je “dugačkim” kahvom u plastičnim čašama – a ko je video dobro kahvu – bez (barem)  jedne cigarete! 

Današnji Bosanski islamski centar “Gazi Hisrev-beg”, kaže Mirsad, osnovala je 70-tih godina ondašnja “srednja” generacija koja je, nažalost, stalno imala problem nacionalne identifikacije. “Uostalom, pa prisjeti se Ibrahime – kaže mi – da je ovdje dolazio početkom devedesetih i general Franjo Tuđman s “Kanađaninom” Gojkom Šuškom, agitirajući i skupljajući novčane priloge. E, ali tada na toj časnoj kući nije pisalo Bosnian Islamic Association, nego Hrvatska džamija... Ma ja, puno toga se promijenilo a i mi smo se promijenili. Kako i ne bismo - ništa isto ni na zemlji nije ostalo.  

Najnoviji bosanski val Bošnjaka useljenih od godine 1993., kada je Mirsad stigao na kvebečku obalu Kanade, velikom je većinom prošao logore, “put patnje i postaje pokleknuća” kakve je Isaa a.s. prolazio, da bi se ovdje zaustavili i odahnuli, u ovoj slobodnoj zemlji. 

„Sada stasava prva, autentična, stručna i intelektualna bošnjačka generacija”, s ponosom mi obojica govore. Spominju mladog Mostarca dr. Amera Alagića, koji je doktorirao biokemiju na Univerzitetu u Torontu, dr. Jasmina Kantarevića, doktora ekonomskih nauka (dijete mekteba Zagrebačke džamije!), dr. Belmu Ljutić, koja doktorirala iz oblasti imunologije na istom Univerzitetu. Naravno, uz njih idu i već spomenuti dr. Zijad Delić i njegova supruga i brojni drugi... Među vodećim intelektualcima, svakako je i naš sugovornik prof. Ramić, Prijedorčanin, nekoć najblistaviji student svoje generacije na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.

Angažiran je na hamiltonskom McMaster University. Emirov rad je dragocjen – ne samo kao osnivača i direktora Instituta za genocid, nego i istraživanjima  multidimenzionalnog bošnjačkog bića u kanadskom kulturnom mozaiku. Nevjerovatna je njegova aktivnost, i kao člana više naučnoistraživačkih institucija u BiH, Evropi, Kanadi i SAD, i kao  prvog predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (danas predsjednik ogranka za Kanadu), osnivača i direktora Instituta za proučavanje genocida, ostajući tim izuzetno važnim institucijama i danas glavnim strategom. Ne trebam ni spominjati njegova stradanja od genocidne ideologije u Prijedoru, ali i opasnosti koje ga prate i ovog trenutka na današnjoj, kanadskoj adresi.

Njima je prethodila malena useljenička grupa prvih bosanskih doktora znanosti  afirmiranih u kanadskom visokoobrazovanom, sručnom i naučnom miljeu: takvi su neosporno prof. emeritus dr. Naim Košarić, poznati biokemičar, dr. Asaf Duraković, afirmiran u polju atomske medicine, prof. dr. Amila Buturović, ekspert islamskih nauka, prof. dr. Šahza Hatibović Kofman, s doktoratom iz medicine - polje stomatologije.

U beskrajnoj priči o kanadskoj bošnjačkoj dijaspori, koja nije mogla stati u granice ovog zapisa, primijetih kako su sve tri trake autoceste krcate autima, pa shvatih da je cilj našeg povratnog putovanja, pri samom kraju.

U Toronto smo stigli u plavi suton. Mirsad me “predao” domaćinima Almi i Muharemu, koji su se već zabrinuli da će “moje vrijeme u Kanadi isteći a da se pošteno nećemo ni ispričati”.  Naravno, to se ni u snu nije moglo dogoditi! 

Brižni me Mirsad, na rastanku, savjetuje: “Lijepo se naspavaj Ibrahime, sutra ti je predavanje...” A Emir, valjda poprimivši malo mog južnjačkog duha, opominje: “I ne zaboravi ponijeti bilješke... predavanja!”

PRED „APOKALIPSOM“ DŽEKE HODŽIĆA

Jedno poslijepodne u ateljeu poznatog slikara

Piše: dr. Ibrahim Kajan

Apokalipsa je veliki triptih Džeke Hodžića. Sastavljaju ga tri golema platna triju složenih  fantazmagoričnih vizija koje prepoznaju propalu zapadnu filozofiju: dijelovi triptiha i lijevi i desni -  prizori su  pakla na zemlji koji se najčešće očituje arhajskim  simbolima i metaforama čija značenja zna svaki čovjek koji je bar jednom u životu nekog volio i nešto cijenio – pa to, u neizrecivoj boli, izgubio.   

U ateljeu: Ibrahim Kajan i Džeko Hodžić

U Džekinoj trodijelnoj mapi svijeta cijela je drama čovjekove opstojnosti položena u prvotnji, zeleni prostor „nevinosti i rasta“, ili se potapa u gustu crvenu izmaglicu poput graničnog prostora živog i neživog, te napokon u crnu boju prapočetka, u boju kaosa iz kojeg se prvi put javio krik nastajućeg čovjeka...  i u kojem će zanijemiti, taj ljudski glas, u crnoj spilji zloduha.

U maniri postmoderne, u kojoj ništa nije zastarjelo, prožimajući narative i likovne diskurse, alegorija svojim širokim poljem značenja osvaja prostor velikog sotone koji, useljen u pobješnjele  zvijeri, pustoši svijet u trijebeći najnedužnije i najslabije, one s više dobrote određene vrste od sebe. Ta dijalektika iskonskog zla u kojoj „vuk na ovcu svoje pravo ima“ – obnavlja se iz same sebe, iz tame prapočetka, tamne rupe koja guta sve dobro što na svijetu postoji.

 Lijevo krilo "Apokalipse"

Džekinu likovnu projekciju „pakla na zemlji“ prononsiraju mitske životinje kozmopolitskog porijekla čije funkcije preuzima zatamnjena strana čovjekova bića: orao (mada proistječe iz mita o suncu, nerijetko je simbol zlokobnosti; „orao je i simbol noćnog aspekta, ptica koja svojim kandžama grabi žrtve i odnosi je na mjesta odakle ne mogu uteći, pa je stoga i simbol neslomljive volje koja proždire), vuk (u psihologiji simbola vuk je, mada oprečnih aspekata  - okrutnog i satanskog ali i povoljnog - u Džeke je sinonim nedruštvenosti, odnosno ono što je „kao vučica prepreka na Danteovom putu, apokaliptičnih dimenzija“), bik (neobuzdano bješnjenje sile; simbol elementarne sile krvi), zmija (jedan od najbogatijih mitskih simbola; ktonski simbol podzemnog svijeta, zauzima svoje mjesto i u Danteovu Paklu), janje (simbol je jedinstvene čistote, naivnosti, jednostavnosti, bezazlenosti i pokornosti – janje je obilježje žrtve). 

  Jama  zapadne misli

Takav literarni alegorijski podtekst nije proročki govor ivanovljevske apokalipse budućnosne vizije koja će (in futuro) pomoriti svijet, nego prvorazredna likovna analiza (prijeđene) povijesti koja dotiče temeljna humanistička načela postojanja čovjeka i njegove zapadne misli kojom je „osvojio i zarazio“ cijeli poznati svijet: iz Džekine strahovite vizije i njezine vanjske dvokrilne realizacije zoologijske krvoločnosti, konstituira se treća dimenzija triptiha, razdijelna - središnji stub sramote čovjekova zahvata prema drugom i drukčijem: mučiti, ubiti, raščerečiti! U strukturi asamblaža kojeg natkriljuje orao, „poslagani“ su isprepleteni slojevi tjelesne truhleži - ljudskih prstiju, žila, rasprslih očiju, polomljenih dječjih kostiju, majki i očeva koji su nekoć živjeli ne samo ovdje gdje se apokalipse kontinuirano odigravaju, nego se trajno, bez zastoja, odigravaju po cijeloj površi planete kamo je zapadna misao dopirala i „civilizirala“. Po toj snažnoj emisiji, ili „poruci“ bića u zamiranju, poništavanju svakog postojanja, Džekin triptih je univerzalna kreacija duha izgovorena čitkim i jasnim jezikom unutrašnjeg užasa. 

Bilješka o slikaru:  Džeko Hodžić je rođen 1950. godine u Godijevu, Crna Gora. Godine 1970. završava Školu primijenjene umjetnosti u Peći, a 1977.  Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Imao je 60-ak samostalnih izložaba u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Zenici, Wasserburgu, Erlangenu, Stuttgartu, Munchenu,…te oko 400 skupnih u zemlji i inozemstvu. Učesnik je preko trideset značajnih bijenala i trijenala. Dobitnik je dvanaest nagrada među kojima su i nagrade Udruženja likovnih umjetnika BiH za crtež, Grand Prix ULU-a BiH, Srebrna nagrada Univerziteta Sarajevo, Nagrada grada Waserburga, Njemačka, Specijalna diploma za razvoj likovne kulture,… Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH, Udruženja Arbeitskreis 68 – Waserburg i Udruženja Kunstverein Erlangen e.v.- Njemačka. Potječe iz slikarske obitelji i jedan je od najvažnijih bosansko-hercegovačkih slikara. Nedavno je  obilježio 40 godina svoga rada bogatom monografijom (petom po redu) i retrospektivnom izložbom u Sarajevu, gdje živi i radi.

Sarajevo - Mostar, travnja 2015.

PISMA IZ DRUGOG VREMENA

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Sve sretne obitelji nalik su jedna  drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način – prva je rečenica u Tolstojevoj „Ani Karenjini“. U historijama nema riječi ni o nesretnim porodicama, ni o tužnim pojedincima. Prikriveni su brojevima poginulih branitelja i likvidiranih dušmana. Niko se ne sjeća da je školska historija spominjala prognane i  izbjegle. Danas po svijetu luta više od pedeset miliona novih raseljenih ljudi. Ali, historija se njima ne bavi. Njima se bave socijalne i policijske službe. Ta produžena patnja crne, pečalne žali za izgubljenom domovinom,  nerijetko traje kroz nekoliko generacija.

Prisilne ispovijesti

Veliko je naše neznanje, naša neinformiranost o valovima bh. „odlijeva stanovništva“, od doba kraljice Katarine do dana današnjih! Traje poput tvrde zakonitosti: pokolji, prognanstva, izbjeglištva! Evo, nekom čudnom igrom, dođoše do mene stranice prinudne policijske ispovijesti.  Potpisali su je 23. 1. 1903. Buzan Rade, Dulać Risto, Grbo Đuro, Mišković Bužo, Mišković Mitar i Peš Risto iz Stoca:  "Mi smo lanjske godine izselili iz Bosne pošto smo mislili da bi mi mogli u Srbiji bolje živiti. Mi smo željeznicom došli do Beograda, oma tamo su nam žandari kazali da mi ne smiemo ulaziti, nego moramo odmah natrag u Bosnu. Mi nismo ni došli u varoš, te smo najviše ostali 10 minuta u Srbiji. Onda smo se amo povratili.“

Dizdar Mustafa iz Stoca. Zapisnik od 26.3.1902. „U 1898. odmah po novoj godini, kad je bio grčko-turski rat, išli su neki mladići iz Stoca da ratuju sa turskom vojskom proti Grcima, te sam otišao i ja sa Salkom Obradovićem iz Stoca. Mi smo išli preko Dubrovnika po vaporu u Skadar, a iz Skadara po nogama u Solun. U Solunu smo stigli Lutvu Pitića iz Stoca koji već kao soldat služio. U Solunu sam ostao 3 dana, a išli smo… na Carigrad. U Carigradu sam dobio radnju u jednoj fabrici, a pošto se u međuvremenu rat svršio ostao sam tamo. Salko Obradović putovao je dalje. U ovoj fabrici radio sam kroz cielo vrieme što sam bio odsutan. Pošto meni moja majka više puta pisala da se povratim, da ona ne može živiti, te sam se usudio da se povratim. Na svoj trošak došao sam u Biograd te meni više novca nestalo, te sam se prijavio kod gospodina konsula a dobio sam kartu u Mostar. (…) Slučajno ako i majka meni pisala ne bi, ne bi ja bio ostao tamo jer se tamo vrlo slabo živi, a čovjek ako radi, nikakvu redovitu plaću dobiti ne može. Htio sam se već prije povratit, ali nisam imao putnog troška. (…) Mi smo se jada put napili a jedan priča da ide više mladića u Tursku, te smo kazali da idemo i mi i išli smo."

Nikšić Muhamed iz Stoca. Zapisnik od 7. S. 1902.: "Ja sam otišao u g. 1900. 1. novembra preko Bileć i Trebinja u Kotor a iz Kotora vaporom u Carigrad, a iz Carigrada dalje u Engoru. U Engori sam bio 4 mjeseca a radio sam nadnicu. Iz Enogre otišao sam u Ajas, Bejpazar, Eskišeher, Indžer, Brusu. Svuda sam malo vremena radio a išao sam dalje. Iz Bruse sam išao u Stambul a od Stambula hotio sam u Salonik ali vapor mene bacio u Ismir. U Ismiru sam bio 4 dana a išao sam u Saloniku opet vaporom. Iz Salonike sam išao po nogama u Dževerdžilu. A dalje u Skoplje gdje sam se javio kod jednoga generala (konsula). On mi dao podporu a odpremio mene u Niš. Iz Niša mene zapremi konsul u Biograd a iz Biograda u Zemun. U Zemunu sam se javio kod policie koja mene zapremila u Bosnu. (…).“

Molim da ostanem u domovini

Rizvanbegović Hasan beg iz Stoca kaže (24. 9. 1902.) da je „sa ocem Osmanbegom i braćom u god. 1881. izselio u Tursku“… "Ja molim da meni visoka zemaljsku vlada dozvoli da mogu za uvijek opet ostati u mojoj domovini te ću ja stanovati u Stocu."

Stoljetna nas pisma opominju da potražimo svoju braću i svoje sestre ma gdje oni bili.  Koliko god smo povezani net-mrežama i skajpovima, nacionalno tijelo svaki put, novim valom ljudskog „prelijevanja“, dodatno umire. Tješi jedino jedna misao  – osobito danas – da se može biti vezan za domovinu, a ne samo za zemlju;  nužno je „od nevolje izbjeglištva napraviti školu“. Tada će oni kojima se historija nije bavila (mislio je dr. Smail Balić) – na historiju utjecati i njome upravljati.  

AVAZ, prilog SEDMICA, 4. 4. 2015., str. 14-15

PUT U KANADU, V. nastavak

Piše: Ibrahim Kajan

 Mogao bih reći da je posjet bosanskohercegovačkoj ambasadi protekao u neusiljenoj atmosferi, a vala je tako i završio: njezina ekselencija, gospođa Koviljka Špirić, ispratila nas je sve do „ispred vrata“, a tada, kao domaćica koja je zaboravila nešto važno reći, gotovo uzviknula: „Uh, ljudi moji, ja vas ne ponudih ni bosanskom kafom!“ Naravno, nismo joj to mogli zamjeriti; vidjeli smo da se svaki pedalj u zgradi renovira. Svejedno, i taj njezin usklik, njezina „zaboravnost“, odraz unutrašnje neposrednosti - nisu nam bili strani. Poželjela nam je lijep dan i ugodan obilazak bar središnjeg dijela Ottawe. 

Ottawa: Na kanalu Rideau

  

Obećanje prof. Ramića uknjiženo u našoj prepisci, počelo se ostvarivati: Želio me, tako mi je pisao, vidjeti i fotografirati pred kanadskim Parlamentom koji je prihvatio – Rezoluciju o genocidu u Srebrenici!

Mirsad Smajić je pronašao dobro mjesto za naše vozilo, pa smo se pješke, čim smo se našli s Mahmutom i Hipkom Adulovići, zaputili preko parka prema umjetno prokopanom riječnom toku - kanalu Ridenau rijeke Ottawe, koji povezuje istoimeni glavni grad Kanade  s jezerom Ontario. Kanal je fantastično reguliran, podijeljen branama i prevojnicama koje reguliraju plovidbu brodica podizanjem i spuštanjem vodene razine. Prolazili smo betonskom stazom između kanala i zgrade koja je po svemu pripadala raznoj arhitekturi engleskog graditeljstva oštrih gotičkih linija. 

Reprezentativna višekatnica, kažu mi, da je svoju nekadašnju upravnu namjenu zamijenila hotelskim sadržajima. Stepenicama smo se popeli na živu prometnicu, baš na mjestu gdje je započinjao most – prešli smo ga i za nekoliko minuta se nađosmo pred prostranim travnjakom na čijoj je plohi bila stara zgrada Parlamenta ove prostrane države, druge po veličini na svijetu.

 Parlament države Kanade, pod krovom zelenim, na zelenoj travi!

 Emir Ramić ispisao je ispod ove slike : Grad svjetlosti 

donio svjetlost Kanadskom parlamentu

 Zagrljeni, zagrljeni!

Veto na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici

U ovu je zgradi, kaže mi Emir pokazujući na strogi i hladni izgled Parlamenta, stigla na usvajanje „naša Rezolucija o genocidu u Srebrenici“. Ali, na nju je uoči junskog, ljetnog zasjedanja 2010. godine, premijer i lider Konzervativne stranke Kanade, Harper, uložio veto na usvajanje u kanadskom parlamentu. „Time je spriječio da građani Bosne i Hercegovine, preživjele žrtve genocida koji žive u Kanadi, dobiju rezoluciju kojom se Kanada poziva da 11. juli proglasi Danom sjećanja na žrtve najvećeg zločina poslije holokausta…“

Razgovori s članovima premijerova kabineta nastavljeni su i nakon ljetnog raspuštanja Parlamenta. „Rezolucija M - 416 koju je na prijedlog Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike i Instituta za istraživanje genocida Kanada sponzorirao je uvaženi Brian Masse, član Parlamenta Kanade i član Nove demokratske partije Kanade, koji je imao podršku tri od četiri partije u Parlamentu. Također nekoliko članova Kozervativne partije premijera Harpera je podržalo Reozluciju. Zatim i ministar vanjskih poslova Kanade Lawrence Cannon, koji je poslije morao povući svoje slaganje na zahtjev njegovog šefa. Također veliko broj najuglednijih svijetskih stručnjaka iz oblasti međunarodnog prava, te mnoge organizacije za zaštitu ljudskih prava i sloboda“, priča nam Emir dok sjedimo na mehkom, zelenom tepihu od podašišane „engleske trave“.

„Premijer Harper je prvo u potpunosti odbio rezoluciju tako što je umjesto nacionalnog imena Bošnjak upotrijebio termin „bosanski ljudi nad kojima je navodno izvršen genocid", čime je pokušao da kaže da se genocid vršio nad svim narodima u BiH. Zatim je smanjio broj žrtava genocida u Srebrenici sa više od 8 hiljada na njegovih više od 7 hiljada i na kraju je izbacio termin genocid, upotrijebivši termin masovno ubijanje.“

Pokazalo se, kako tvrde Emir i njegovi prijatelji, da je Harper i Konzervativna partije pod jakim uticajem srpskog i ruskog lobija u Kanadi. Tokom bošnjačkog lobiranja i Srbi su imali svoju kampanju, čak su dijelili listove protiv rezolucije u samom Parlamentu.

Rezolucija o genocidu – jednoglasno prihvaćena

Trebalo je čekati, ali nikako ne pasivno, jesenje zasjedanje. A na njemu je, na tom zasjedanju početkom druge polovice mjeseca oktorbra 2010. – Rezolucija prihvaćena jednoglasno! Jean Augustine, prva žena afro-kanadskog porijekla izabrana u Kanadski parlament, članica Liberalne partije Kanade i veliki prijatelj Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, pročitala je izjavu u Parlamentu u kojoj se između ostalog kaže: “Masakr u Srebrenici bio je najgori genocidni zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata. Rezolucija Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike u povodu desete godišnjice genocida u Srebrenici navodi da politika agresije i genocida provedenog od strane srpskih snaga u Bosni i Hercegovini ispunjava uvjete za definiranje zločina genocida iz člana 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Pamčenja tih zlodjela su još uvijek vrlo živa u svijesti i srcima svih prijatelja istine i pravde u Kanadi”.

Došao je bijeli čovjek i proglasio ih „divljim i opasnim“

Pričamo i vraćamo se istim mostom preko kanala Rideaua. Pored nas promiče rijeka vozila. Ovaj prometni detalj bogatog grada jasno sugerira da je prijestolnica jako privredno središte i kulturno sabiralište. Pročitao sam, naravno da su nacionalno pozorište, baletna kuća, zgrada Arhiva, da su brojni muzeji i nacionalna galerija većinom izgrađeni između 1859. i 1869., da svega toga ne bi bilo bez industrije i trgovine, proizvodnje satova, papira, namještaja i strojeva. A kad je prvi Europljanin došao na ovo mjesto, 1613., istraživač Samuel de Champlaim, tu su živjeli jedini gospodari ovih prostranstva  koji se protežu unedogled – Indijanci. Bijeli ih je čovjek proglasio divljim i opasnim; sve ostalo znate! Nakon izgradnje kanala Rideaua 1824. godine, na mjestu današnje Ottawe nastalo je stalno naselje – Bytown. Ottavom će postati tek 1855., a glavnim gradom Ujedinjene kanadske provincije, proglasit će ga engleska kraljica Viktorija 1858. 

Veliki su kahvenjaci, ali ni mušterijama nije mahane:

Mirsad Smajić, Fuad Jakupović i prof. Emir Ramić

Vozimo se periferiji Ottawe. Slijedimo Aduloviće; sad je Mahmut putovođa do „bosanskog dućana“ s dobrom bosanskom kahvom. Fudo iz Prijedora, tako imenuje svog prijatelja, iz dragosti naravno. Fuad Jakupović i njegova supruga drže bosanski dućan Skela Bosnian Deli: sve je u njemu iz Bosne i Hercegovine - bosanska kahva, bosanski rahat-lokum, bosanski sudžuk, bosanska pastrma, bosanski ćevapčići, bosanski pilav… Dugo nisam pojeo tako dobre ćevapčiće kao u Ottawi, ali haj' ti to nekom reci – neće ti vjerovati. Ali, kad ja i Hipka ostadosmo bez cigareta, jedino što ne bi u Skeli, ne bi bosanskih cigareta, ni kanadskih, ni američkih. A kahva se haman prelila i zamirisala. Donese gospođa Hipka s benzinske pumpe dvije kutije duhana i počasti me: nema šta nema - sad se može kahvenisati i eglenisati! Uskoro ćemo se i onako pozdraviti, poželjeti sve najbolje jedni drugima i okrenuti na autocestu prema Torontu. 

 Bosanski dućan na periferiji Ottawe, Jakupovićeva "Skela"

POVRATAK MUJAGE KOMADINE

Historija iz zasjede

Piše: Ibrahim Kajan

Već je tridesetih godina 20. stoljeća jedna, u Hercegovini znamenita historijska osoba, dobrano poprimila obrise legende. Raspadom K.und K. Monarhije, o toj osobi više niko iz političkog života, ni prve ni druge Jugosavije, nije htio čuti ni riječi! O njemu se nisu pisali prigodni članci, nisu se slavile godišnjice, niko – kao ni potpisnik ovih redova – nije znao ni gdje se toj pregaženoj „političkoj pojavi“ nalazi najobičniji ljudski grob. Tako je tekla nijema službena historija, od godine 1918., kad je taj čovjek izbrisan sa spiska postojećih, do početka rata 1992.

Narod ga je, neovisno od „službenog stava“ zločeste „šutnji o njemu“, za cijelo vrijeme spominjao: pričali su njege neumrle dosjetke, njegove liskaluke, pokazivali svojoj djeci mostarske vile i palače „iz onog vakta“ pripisane njegovom imenu, i jednu mu je sevdalinku narod ispjevao. A  koga sevdalinka spomene, on je narodni miljenik. O njemu smo mislili kao figuri iz predaje, a ne čovjeku iz žive historije. 

 Halil Salčin: Portret Mujage Komadine

Dođe rat i podiže se prst historije iz zasjede:  pokaza „zabranjeni“ grob Mustafe Mujage Komadine, u sred središtva Mostara! Kako je jako političko sljepilo i politička „zabrana“: svi su se pravili da mezar Mujagin ne vide!

Dođe nam do ruku zapisnik (ondašnjeg pravopisa) prve sjednice Općinskog vijeća Mostara od 17. marta 1910., kojom je Mujaga predsjedavao. Pri kraju svog impresivnog programskog izlaganja, započeo je „drugu priču“ koja je sve pristune ostavila bez daha:  

„(…) Moj početni rad, hoću da proslavim sljedećim dobrim djelima: Evo gospodo pred Vama obećajem, da poklanjam svotu po 200 K, u Mostaru bez razlike vjeroispovijesti sljedećim društvima: I. /Prosvjetno društvo „Gajret“, II. / Musl. čit. i dobrotvorno društvo /kiraethana/, III. / Muslim. zant. udruženje „Ittihad“, IV. / Musl. Akad. Društvo „Zvijezda“ u Beču, V./ Srpskom gjačkom potpornom društvu „Prosvjeta“, VI./ srps. zanat. udruženju, VII./ srps. Pjev. Društvu „Gusle“, VIII./ Hrv. Glazbeno pjevačkom društvu „Hrvoje“, IX./ Hrv. Potpornom društvu „Hrvoje“, X./ Hrv. Nar. Zajednici, XI./ Gospojinskom dobrotvornom društvu, te svotu od 250 K, Mualimskom društvu.

Obzirom na sve to veće umnožavanje sirotinje Muslimanskog milleta i misleći o tome kako da doskočim toj nevolji odlučio sam da bi najzgodniji način bio da se osnuje sirotište čime bi se moglo dokučiti nevolji a i uputiti na pravi put mnogu našu sirotinju i u tu svrhu gospodo obećajem Vam, da ću u Cernici pokloniti zemljište od 1000 m2 na istom sagraditi dvokatnicu s podrumom, a uz istu pokrajnu kuću, koja će sadržavati kuhinju i blagovaonicu.

Obećajem Vam, da ću to sirotište i pokrajnu zgradu odmah početi graditi, čitav potrebni namještaj kao krevete i ostalo za kuhinju s cijelim pripadajućim pokućstvom opskrbiti, i ako tu gradnju kuće još u ovoj godini svršim – onda ću je i do godine uzdržavati brašnom, mesom i drugim potrebama.

Za temeljnu glavnicu poklanjam svoje dionice što ih imadem u Mus. Trg. Udruženju 300 na broju po 50 K, to jest 15.000 K, a zatim svu svoju plaću što mi je ovo vijeće bude odredilo.

Ujedno osjećajući potrebu da se našem ženskom naraštaju koje nema nikakove prosvjetne inštitucije osnuje kakova škola, odlučio sam se, i obećajam Vam da ću u tu svrhu dati svotu od 4-5000 K, da se podigne zgrada, u Brankovcu, za ženski Musl. Mektjeb, a nadam se da će me i u ovom pomoći ostala braća Muslimani a ja ću ne bude li ta svota dostatna žrtvovati još i veću svotu.

Ovo Vam dajem na znanje, i ponovno Vas svesrdno pozdravljam!

Danas u Mostaru, najjadnijem gradu jadne naše države, zasigurno ima desetak milijunera. Kad ste čuli da je neko od njih obradovao svoj narod podižući mu – obični kokošinjac! Kad ste čuli da je neki entitetski, neki državni politički barun koji će umrijeti proklet od naroda – ikada „od pljačke novac očistio“ pa darovao našim nesretnim, našim nezaposlenim, našim starim, našim bolesnim, našim upropaštenim ljudima koji lutaju od nemila do nedraga, drhteći cijele noći od straha da im pomoć niotkud neće doći.  

AVAZ, prilog  SEDMICA, 28. marta 2015., str. 14-15