"PRIZORI IZ HUMSKE ZEMLJE" HALILA SALČINA

Dr. Ibrahim Kajan

Povodom izložbe Halila Salčina u varaždinskom Muzeju anđela, 

od 12. do 16. 11. 2014.

 

Mada je u Badanjskoj pećini (pokraj Makovog Stoca) ugraviran prvi crtež u dubokoj prahistoriji, možda i prije 15-tak tisuća godina, slikarstvo Bosne i Hercegovine je - igrom historije - najmlađe u našoj regiji. Pa ipak, Bosna i Hercegovina je kroz posljednjih  stotinjak godina dala svijetu likovnosti velike autore i velika djela - europska i svjetska u svakom pogledu… Ali, kroz tužno poraće, u našoj tužnoj domaji, izrastao je i najmlađi naraštaj među kojima je niz imena koja su pronašla ili još traže svoj prostor pod suncem. 

 Halil Salčin: Počitelj, akrilik, 50x75

Jedan od mlađih autora, o kojem se tek u novije vrijeme probija glas u likovnu javnost, zove se Halil Salčin. Porijeklom je iz drevnog Blagaja pokraj Mostara, odrastao pod sjenkom srednjovjekovnog Humskog grada, gdje živi i danas – pa to navodim ne samo iz puke potrebe biografskog određenja, nego iz razloga u koji me nagovara snažna sugestija, „nijemi diktat“ s njegovih prosanjanih pejzaža i sjenovitih veduta zlatnog doba Humske zemlje koji – gle ti tog čuda – u svojoj mediteranskoj užarenosti, traje neprekidno od početka ovoga svijeta do naših malih i skromnih sudbina današnjeg dana..

Halilove vedute, u ovom ograničenom izboru, isijavaju svoje temeljno obilježje – bogatu, podjednako poetsku koliko i misaonu perspektivu znanih ali i neuobičajenih motiva – Trvrtkovog i Ibrahim-pašinog Počitelja, mostarskog Starog mosta i na njemu Potkujundžiluka, sutona grada Blagaja, snovitih panorama  uokvirenih cedrovima ili zelenog raja Malog Polja, smaragdnih odsjaja rječica Bune i Bunice u njihovom mitskom kontekstu.

 Halil Salčin: Potkujundžiluk, kombinirana, 50x75

Halil slika najčešće u akriliku, kombiniranom tehnikom i kolažom.

Dvadesetak prizora iz Humske zemlje mladog umjetnika Halila Salčina, s vedutama uskovitlana sudara zbiljnih obrisa i prozračne imaginacije - otvaraju nam svijet prizora koji nesporno nose visoku svijest o sebi, o historiji, pa bi bilo prikladno označiti te slike jedinstvenim obilježjem  mitskog semantičnog subjektivitita. Pod tim podrazumijevam priču i značenje  koje diktira biće. U svakom od triju elemenata snažna imaginacija pročišćava duhovne i vizualne relacije koje čovjekovo porijeklo rasprostiru između njegova zemaljskog zavičaja i kozmičkog, božanskog porijekla.

 Halil Salčin, Džabića kula, akrilik

Šta bi bili prizori iz legendi ili obojeni legendom, kakvi su oni (duhovni) iz drevnog Blagaja, ili Počitelja, ili Mostara i Stoca - zakriti zastorima kroz koje se naziru nestvarni obrisi nedovršene priče o ljepoti i tragediji, ili epske vedute sa stolačkog Hrguda, s tvrđama Hercega Stjepana u koje nema ni ulaza ni izlaza, a pristupa im se iz nekih nevidljivih podzemnih ili zračnih, nebeskih pravaca... što bi bili ti prozori – osim što jesu  naše poetsko kozmičko mjesta božanskog i nezamjenjivog zavičaja, u kojem su ljudi braća, kojim teku božanske vode, u kojem su trave ljekovite i nad kojim je nebo s milijun zvijezda i naših neraskidivih sudbina...

Halil Salčin je slikar u snažnom razvoju. Njegova poetska imaginacija koja čini prozračnim njegove baštinjene gradove u Humskoj zemlji, pretvara ih u lirske pjesme baladičnog tona i baladične ispovijedi; pri tom se otkrivaju kao vizije nečega što je, istodobno, i duboko kolektivno i prisno intimno.

Toliko za prvi susret u Varaždinu, u Muzeju anđela koji će nas, u svojoj milosti, dotaknuti svojom ljubavi i svojom Božanskom potporom.

                                                                          Mostar / Varaždin, studenog 2014.

Bilješka o slikaru:

 Halil Salčin je rođen 6. IX. 1980., u Mostaru. Studirao je na likovnom odsjeku mostarske Pedagoške akademije. 

Izložbe:

Koncept club Mostar, 2008.

Egipatsko dječije selo, Mostar 2011.

Novogradski dani kulture, Centar za kulturu Dobrinja, Sarajevo, 2013.

Centar za kulturu Mostar, Mostar 2013.

BIZ „Gazi Husrev-beg“, Toronto, Canada, 2014.

Muzej Anđela, Varaždin, 12-16, XI. 2014.

SIDRANOVO PISMO INTERNACIONALNOM PEN CENTRU U LONDONU I MINISTARSTVU PRAVDE BIH

         

 ABDULAH SIDRAN

INTERNACIONALNI PEN CENTAR - LONDON

MINISTARSTVO PRAVDE BIH

          Poštovani,

          Kao jedan od osnivača PEN Centra BiH  smatram svojom obavezom upoznati vas sa činjenicom da je njegova akuelna Uprava izgubila legalitet i  svojim neodgovornim ponašanjem cio PEN Centar BiH dovela u nelegalno, izvanpravno stanje. Pozivam vas i molim da svojim znanjem i autoritetom pomognete u uspostavljanju  zakonitosti u njegovome radu.

          Aktuelni Upravni odbor PEN Centra BiH i njegov predsjednik Zvonimir Radeljković izabrani su na  Izbornoj skupštini održanoj 4.3.2010. g. na mandat u trajanju od četiri godine. Njihova statutarna obaveza bila je da najkasnije do 4.3.2014. godine održe redovnu Izbornu skupštinu na kojoj bi se u demokratskoj proceduri izabrao novi Upravni odbor, novi predsjednik  i ostali  Statutom predviđeni organi. (Samo u takvoj proceduri i samo u predviđenom roku Statut je dopuštao mogućnost da Izborna skupština obnovi mandat dotadašnjem rukovodstvu.)      

          Mjesec i po dana nakon što mu je mandat istekao - na Izvještajnoj skupštini PEN Centra BiH od 17.4. 2014.  koja u svome Dnevnom redu nije ni imala tačku  izbora novog Upravnog odbora ! -  predsjednik Radeljković je već istekli mandat   Upravnom odboru i sebi produžio za još četiri godine ! Kako ? Tako što je od prisutnih članova tražio 'NALOG' da uradi ono što je po Statutu morao uraditi, tj. da pripremi i održi Izbornu skupštinu !?  Nedobijanje toga nepotrebnog naloga pretvorio je u pravo na obnovu  mandata. (U prilogu: Transkript Izvještajne Skupštine od 17.4.2014.)

          Bez regularne i po Statutu obavezne   Izborne skupštine, bez kandidacijskog postupka, bez rasprave i diskusije, bez mogućnosti kandidiranja više kandidata – to se ni pod kakvim izlikama i opravdanjima nije smjelo dogoditi ! Taj nezakoniti čin izazvao je u kulturnoj javnosti BiH mnogo negativnih komentara.

           Nezadovoljstvo radom Kancelarije i Uprave PEN Centra njegovi članovi iskazivali su često, na razne načine. Ostavke su, u različitim vremenima i iz različitih razloga, podnosili mnogi članovi, a potpisnik ovoga pisma među prvima, još 2000. godine. Koncem juna 2014. ostavku je  podnio svjetski uvažen orijentalist, akademik prof. dr. Esad Duraković; ostavku na članstvo u PEN Centru tri godine ranije podnio je i aktuelni prorektor Univerziteta u Sarajevu, filozof, prof. dr. Ugo Vlaisavljević, predsjednik PEN Centra u mandatu 2006-2010;  akademik prof. dr. Dževad Karahasan, jedan od najznačajnijih suvremenih evropskih pisaca;  ugledni pjesnik, prevodilac i esejist Stevan Tontić. Javnim iskazima svoga nezadovoljstva radom PEN Centra oglasili su se i njegovi ugledni članovi,  pjesnik Ivan Kordić, prozaik i dramski pisac Zlatko Topčić, književnik Ibrahim Kajan, akademik prof. dr. Vladimir Premec, filozof, a zahtjev da se njegovo ime  briše iz sastava Upravnog odbora podnio je književnik i novinar Dragan Marijanović, napisavši kako nije u prilici podnijeti ostavku - 'jer je nama istekao mandat'. U PEN Centru se o tim  zbivanjima nikad ni na kakav način nije raspravljalo.

        Poštovana gospodo !

        Ovakva situacija u PEN Centru BiH logična je  posljednica činjenice da je njegovo aktuelno rukovodstvo tokom posljednjih nekoliko godina PEN Centar BiH pretvorilo u asocijaciju političkih istomišljenika rigidnih ideoloških nazora i striktne partijske discipline. Nepoštivanje zakona,  kršenje pravnih normi i ignorisanje demokratskih načela i procedura u takvim asocijacijama nije iznimka nego pravilo.  

        Piscima Bosne i Hercegovine je potreban Internacionalni PEN Centar. Pozivam vas i molim da im pomognete i zajedno sa njima PEN Centar u BiH vratite u okvire zakonitog djelovanja.

        To neće biti lako. Neophodno je:

        1/ uraditi inventuru i reviziju članstva;

        2/ u PEN Centar - po pozivu ! -  učlaniti 15-20 bosanskohercegovačkih pisaca koji to svojim kvalitetom odavno zaslužuju;

        3/ organizirati regularnu Izbornu skupštinu i u demokratskoj proceduri, između više kandidata, izabrati nova rukovodna tijela.

        U tome smislu, stojim vam na raspolaganju i srdačno vas pozdravljam.    

        U Sarajevu, septembra 2014.                         Abdulah Sidran

                        

    

   

NAGRADA "MEŠA SELIMOVIĆ": ĐOVANI, IME ZA TUGU I IZOPŠTENOST SVAKOG PISCA

 

PIŠE: Đorđe KRAJIŠNIK

"Glasovi iz tmine. Svijeća u ruci. Krčma. Sve sasvim mračno. Daleki lavež. Hrvatski književni nokturno. Dobro poznajem ja tu staru pjesmu tamne naše provincijalne noći (...)" Miroslav Krleža

Kao što se dalo i pretpostaviti nakon što je nagrada "Meša Selimović" dodijeljena knjizi "Nestali u stoljeću" Ivana Lovrenovića opet se punim plućima nadimaju podvoljci žaba koje su ispuzile svojim ljigavim trbusima na ovdašnje književne lokvanje. Baruština se uzbibala, a kreket odzvanja duboko kroz noć našu književnu. Da li je to kreket pobjednika ili pak kreketava pjesma pobjednikovih, silnih i razdraganih, podražavaoca ne može se pouzdano razaznati. Biće da je neka uzročno-posljedična glasovna mikstura. No, znam sa sigurnošću da se udarilo u čegrtaljke i talambase, ali kreketanje ipak ne zvuči veselo već skrušeno, žrtvenički. Jer, naravno, nagrađeni pisci su, uprkos sjaju lovora, ovdje odvajkada žrtve. Ugroženi su i disidenti bili u mrskoj jugoslovenskoj "tamnici naroda", a takvi su danas u vrijeme demokratije za kojom su onomad čeznuli. Jeste da su i onda bili urednici u izdavačkim kućama, kao što su i danas. Jeste da su i onda, kao i danas, imali monopol nad mišljenjem, nad medijskim prostorom, nad fondovima i fondacijama. Džaba sve. Breme viktimološko je teško. Jednom kad vas zajaše, k'o vukojarac, ne prestaje da vas majorizira i savija. A kad je već tako onda bijes treba iskaliti na sve koji ne puste suzu gorku, bar jednu svakog dana, nad teškom vječitom ugroženošću obremenjenom sudbinom naših uvaženih i nagradama ovjenčanih ur-disidenata.

Na dan otvaranja 14. književnih susreta Cum Grano Salis u Tuzli u Oslobođenju je objavljen moj razgovor sa njihovim osnivačem Jasminom Imamovićem u kojem sam ga, pored pitanja koja se tiču opštih stvari, upitao da mi prokomentariše određena govorkanja koja su prisutna u našoj književnoj javnosti već duže vremena, tačnije otkad su objavljeni naslovi koji su ušli u uži izbor žirija, a ta govorkanja se odnose na tvrdnju da će žiri, vrlo vjerovatno, jer se, kako se šuškalo, njegov sastav gotovo većinski poklopio sa određenim književnim strujama, nagradu dati Ivanu Lovrenoviću. Imamović mi je na to odgovorio da nije saznao za takva govorkanja. Potom sam Imamovića upitao da mi prokomentariše činjenicu da je u pojedinim književnim kritikama Lovrenovićeva knjiga žanrovski ocijenjena kao, u većem svom dijelu, ne-fikcionalna, te da je u tom smislu njena odrednica roman upitna, kao i njen ulazak među pet nominovanih u najužoj konkurenciji za nagradu. On mi je, parafraziram, odgovorio da ima povjerenje u žiri, da je isti posve neovisan i autonoman, te da je sastavljen od uglednih i kompetentnih osoba.

Nije jutro dugo odmaklo, putujem za Tuzlu na Susrete sa kojih treba da izvještavam, kad mi na mobitel stiže obimna SMS poruka, upućena od moje drage i cijenjene koleginice i prijateljice, bliske i pomenutom piscu, sada već laureatu, u kojoj stoji da vršim harangu nad Ivanom Lovrenovićem, da ga pokušavam lišiti nagrade, uz pomoć "SDP-ovih kadrova". Da sam ovakav i onakav, te između ostalog: obmanjen, a da to i ne znam, od glavne urednice Oslobođenja Vildane Selimbegović, koja je pak pod mentorstvom Abdulaha Sidrana i Dževada Karahasana, koji preko nje, pa preko mene žele po svaku cijenu uništiti neupitnu veličinu, uglednog književnika i intelektualca. Drugim riječima, da sam nemisleće drvo koje nije u stanju domisliti svu podlost i laži bh. književne čaršije, da sam imbecil kojem se mora crtati i servirati kako da misli, dok servilno šenim na stoličici trepćući pred strašnim autoritetom. Pri tome, budući zaveden, nisam ni u naznakama svjestan kakvu štetu nanosim našem književnom bardu. To, pazite, zato jer sam pitao pitanja koja svi znaju, a o njima mudro godinama šute. Ostajem u čudu, gotovo zatečen. Međutim, to nije sve.

Kreće potom kafanska govorancija, od Tuzle do Sarajeva, od Sarajeva do Tuzle, kako svi znaju da se Lovrenović šikanira, da svi navijaju za mrtvog Mirka Kovača, da je na djelu jedna, naravno, haranga, smišljena u paklenoj kuhinji mrzitelja lika i djela Ivana Lovrenovića. I da nema sad šanse, sve da je i trebao, da će Lovrenović dobiti "Mešu". Duh Mirka Kovača, dakle, nesumnjivo se nadvio nad Tuzlu i prijeti preko svojih ovozemaljskih ljubitelja da luđačkim hirom i književnom srdžbom sve poruši. Nesumnjivo htijući da se pokaže kao zloduh koji je udario ni manje, ni više nego na, kako mu se tepa, "bosanskog Krležu", pokojnik mu ne dade mira ni u snovima. A onda se sve utišalo. Susreti teku svojim tokom. Subota sviće, Lovrenović dobija, na opšte iznenađenje, nagradu "Meša Selimović". Pravda je pobijedila! Nek žive živi pisci, mrtvi su svakako mrtvi! Naklon i dugi aplauz otjerali su nepoželjnog, usnu se ne usnio, duha - nikakve prijetnje više nema. Sad svako svojoj kući da uživa u stečenom miru.

No, ne ide to tako. Mira ne smije biti. Tek kad se pobjeda stekne, rat otpočinje. A da je to istina potvrdio nam je, nakon što je harangiranje na Lovrenovića, dodjelom nagrade, osujećeno, članak u Jutarnjem listu objavljen u ponedjeljak, 8. septembra, pod tendencioznim nadnaslovom i još tendencioznijim naslovom: "Skandal uoči dodjele nagrade 'Meša Selimović'", "Lovrenović, ipak, nagrađen unatoč prljavoj kampanji" koji potpisuje inicijal A.B. Šta nam taj inicijal - za koji kasnije saznajemo da je Ana Bogišić, supruga našeg nobelovca u iščekivanju Miljenka Jergovića - poručuje? U članku, između ostalog, stoji: "I ovogodišnja nominacija, protekla je, na žalost, uz skandal. List Oslobođenje poveo je besprimjerenu kampanju protiv Ivana Lovrenovića, ustvrdivši unaprijed kako će upravo on dobiti nagradu, te kako po mišljenju neimenovane, vjerojatno i nepostojeće 'književne kritike', Lovrenovićeva knjiga nije roman."

Krenimo redom. O kakvoj nominaciji ovdje dotična A.B. govori? Selektori za sve četiri zemlje kandiduju romane, nakon te kandidature sve ostalo je proces žiriranja. Skandal može postojati u okviru samih Susreta, ili u okviru neke odluke žirija. Dakle, skandala nikako ne može, u ovom slučaju, biti u nominaciji. Dalje, "besprimjerna kampanja protiv Ivana Lovrenovića" koju je Oslobođenje provelo oličena je u već pomenutom intervjuu sa Jasminom Imamovićem. Jedan novinski intervju se, naime, označava "besprimjernom kampanjom", možda je to bilo gebelsovsko, eugenističko, zločinačko intervjuiranje književne nejači? Problem je s tom logikom samo u sitnici što se intervjuuom ništa ne može "unaprijed ustvrditi", jer formalna logika intervjua podrazumijeva pitanja i odgovore. Ne postoji, budali je jasno, nikakvo "unaprijedno ustvrđivanje". Ako se pitanjem može ustvrditi, čemu onda, bilo kakav odgovor. Konačno, da li je možda sporno što se postavljeno pitanje pokazalo kao istinito? Možda je ipak sporno što je Lovrenović nagrađen? Da li nam to možda želi poručiti gospođa Jergović, pardon Bogišić, ili zna nešto što mi još ne znamo? U nastavku A.B. nam pokazuje kako je, pored svog mog bezobrazluka da pitam što se pitati ne smije, sporna i svaka negativna književna kritika Lovrenovićeve knjige, a posebice ona koja ustvrđuje da "Nestali u stoljeću" nisu roman. Kritika, istina, u mom pitanju jeste ostala neimenovana (mea culpa!), ali nikako nije nepostojeća i nije pod navodnicima. Pored toga što mi učitava da izmišljam nepostojeće kritike, A.B. je u svom pamfletističkom brljanju i neobaviještena. Ne zna, ili svjesno prešućuje, da je riječ o kritici Vladimira Arsenića koja je pod naslovom "Ideološki zakržljala forma" objavljena na portalu e-novine.com. U toj kritici Arsenić je napisao: "Ma kakva odluka žirija za dodelu nagrade 'Meša Selimović' bila, potreba za uspostavljanjem nove est-etičke paradigme postoji. Lovrenovićeva knjiga, koja nikako nije roman, ne predstavlja temelj na kojem će tako nešto nastati. Ona će, bez obzira na priznanja koje možda osvoji i koja je već osvojila, vrlo brzo završiti u književnopovesnom budžaku." A do koje granice ide htijenje A.B. da se nazor iskritikuje ono što nije ni postojalo u cijeloj ovoj priči, pokazuje i činjenica da ona braneći, navodno, obraz književnih susreta Cum Grano Salis od strašnih nasrtaja konjanika Oslobođenja ispada i smiješna i zlonamjerna. Proglašava nepostojećom, time i nerelevantnom, kritiku Vladimira Arsenića, koji je bio jedan od članova u okviru prošlogodišnjeg žirija za nagradu "Meša Selimović". Što će reći da bi sad nepoznat neko, ako se takvi članovi žirija odobravaju, mogao dovesti u pitanje cijeli koncept žiriranja za ovu nagradu.

Ali, to nije sve. A.B. zaključuje, poentirajući, ali sa eskapadom samoj sebi u trbuh: "Žiri je, ipak, pokazao svoju nezavisnost, ali ostao je gorak ukus zbog progona nepoželjnih i nepodobnih." Znači, progonio sam svojim intervjuuom "nepoželjnog i nepodobnog" Ivana Lovrenovića time što sam postavio pitanje osnivaču književnih susreta Cum Grano Salis da prokomentariše nešto što sam označio kao "govorenje u određenim krugovima" (nisam imenovao krugove jer je to govorkanje - koje se, uostalom, pokazalo kao istina - bilo javna tajna i nemojte me ubjeđivati da sam ih trebao imenovati). Uz to, A.B. dodaje da je žiri pokazao svoju nezavisnost (i to onaj žiri čijeg ona prošlogodišnjeg člana zanemaruje kao nepostojanu ništariju. Šta tek da očekujemo kad se svi članovi žirija ne budu sviđali dušebrižnicima iz Zagreba). Žiri se od mog pitanja Jasminu Imamoviću, za koje dotična ustvrđuje da insinuira negativne konotacije uz ove godine nagrađeni roman, odbranio tako što je nagradu dao Ivanu Lovrenoviću (sic!). Bravo, signorina, bravo!

Ako nekoga, slučajno, pak čudi što ovaj pamfletistički naputak dolazi iz Zagreba - ne treba. Zaboravili ste već da su naši najcjenjeniji bardovi ovdje ugroženi, "nepodobni i nepoželjni", da im je sve uskraćeno i zabranjeno. Prije svega, naravno, pravo na javno očitovanje. Stoga moraju svoj vapaj uputiti u susjednu državu da bi nam on ovdje, nama gluvima na njihove muke i nesreću, s druge strane Kupresa, došao kao daleki, potmuli, odjek. "Ponekad" oni naravno dobiju nagradu, sjede u žirijima, komisijama i fondacijama. Predaju na po nekoliko univerziteta. Ali, tužna je sudba izopštenika i ur-disidenata. Svuda bolnih, bonih i progonjenih. Ništa ne može to da im nadomjesti. Eno, samo pogledajte Jergovića, kako se čovjek-pisac pati, niko ga u Zagrebu ne razumije do Đovani. Eh, Đovani. Ime za tugu i izopštenost svakog pisca.