UMRO JE ENES-BEG ČENGIĆ...

IZ RASUTIH DIJELOVA DNEVNIKA

Iznenadni odlazak Enes-bega Čengića

Zagreb, 19. VIlI. 1994.

Smaila i ja smo kod Nafe Čengić, u popodnevnim satima, oko 5; iznenada je umro Enes, dok se spuštao liftom u prizemlje svog stana u Draškovićevoj... Zatičemo Ulfetu Lojo, a Nafa je, izmorena, pokušavala bar malo sklopiti oči... Malo kasnije će doći i Seka Bajraktarević. Seka priča kako je zapamtila zadnji, skorašnji susret s Enesom, prije nekoliko dana. Sijelili su, a najviše se o Foči pričalo. O stradanju. za onoga rata Na kraju su "učili" iilahije i dijelove mevluda, zajedno. "Malo je popio, ali ih je znao sve napamet", kaže.

 Enes Čengić, portret iz godine 1965.

Uto pristiže i Nafa. Najposlije dolazi vrlo elegantan, jak i zgodan mladić u bijeloj košulji i crnim hlačama. Predstavlja se, šalju ga iz Ambasade Bosne i Hercegovine, donosi telefaks saučešća gospodina predsjednika Alije Izetbegovića.

Nafa briznu u grozni plač. Momak sjedi, pokušava je utješiti, pa je najposlije nuka da pročita faks. Nafa čita i plače. Na kraju, kroz jecaje, kaže: Eto, nismo ga baš shvatili u početku... (misli na Aliju)

 (Klikom ćete povećati prikaz sućuti g. A. Izetbegovića)

Džennaza

23. VIII. 1994.

Džennaza Enesu Čengiću. Mirogoj, govornici, počasna straža članova Društva hrvatskih književnika. Nafa mi govori, kada sam joj uz lijes još jednom izrazio sućut, da se javim Fabriu „zbog organizacije književničke počasne straže“. Vani sam ih vidio sve, kao i oni mene - vjerujem - pa ako su računali na moju malenkost bar će mi se jedan od njih javiti. Nije niko. Govore drže redom N. Fabrio, predsjednik DHK, Josip Šentija ispred Društva hrv. novinara i književnik Fadil Hadžić, intimus Enesov. O tim govorima ću kasnije govoriti, ali mi se svidio Šentijin, pa i Fadilov. Prevalio je i on preko usta, napokon, i bošnjačko nešto.

Džennaza je bila u vjerskom pogledu vrlo reducirana... Naime, Nafa mi je govorila pa i pitala što zapravo mislim o džennazi. Enes, znaš kakav je bio, kaže, nije nikad spomenuo da mu dođe imam, ali nije rekao ni da ne dođe. Ona hoće samo Ševku. I bio je samo Ševko. Pribivao je i a Aziz ef., i ja sam mislio da će sudjelovati... vidim iznenadio se kad je Š. prošapnuo – „Ja ću...“

Muškarci su klanjali džennazu ispred mrtvačnice, a nastavljena pored kabura... Š. je prišao sam ispred iza glave i proučio. Onda smo se razišli i pošli u kući rahmetli Enesa, u Mlinovima -Temira, Faruk i ja. Sjedili smo u vrhu bašće iz onog inserta s TV.

Ručak kod Naib-ul-reisa

27. VIII. 1994.

Subota je, Naibul Reis dr. Mustafa ef. Cerić nas je pozvao na ručak. U pročelju samo, dajući mu središnje mjesto, lijevo bosanski ambasador dr. Kasim Trnka, a desno I.K.  Reis je predstavio novog glavnog imamam džamije Dževada Hodžića, a ja svoje prijatelje, članove Preporoda: Icu Voljevicu, Kemala Nanića, Hilmiju Šabića, Asima Crnalića, dr. Nedžada Pašalića, dr. Sulejmana Čamdžića, Ediba Muftića, Nusreta Mekića, Sulejmana Čičića... Prisutni su još Pličanić, Srebreniković, , Ikanović i jedan kojeg ne poznajem...

Pa onda su došli mali govori... Reis, ambasador a vala sam i ja poneku promuhabetio, šta ću!

Feđa Šehović...

29. VIII. 94.

U Preporodu sam, ponedjeljak. Došao Feđa Šehović. Dok smo pili kahvu, čavrljali o svemu, a on najviše u pohvalu Finkielkrauta koji je govorio to i to u Dubrovniku (vidjeti u Vijencu), pa o promociji knjige Tereze Kesovije u Dubrovniku, o hvaleći je sve u šesnaest, autoricu i knjigu... Kaže da je proveo dva divna dana u samoborskoj vikendici dr. Murafida Kulenovića.

Stari i dobri prijatelji - Tereza Kesovija i književnik Feđa Šehović

Dok razgovaramo, dolazi Kašmir s printovima Behara (nadam se posljednjim), a malo potom i Vukmanić (printovi Journala).

U toku priče... stiže Tarik. S njim se "povlačim" i razgovaram o Jasminu. Kišević se javio telefonom, neće doći, obaveze prije ženidbe itd. Najposlije i on odlazi, zajedno s Feđom koji je u međuvremenu čitao novine.

Mirsada (Pepić) mi daje tel. liniju: poslije će mi reći da ju je prevario dr. Kulenović - jer sam joj rekao „da me nema“. „Promijenio je glas - zamisli!“ - kaže mi.

Najbolja tajnica na svijetu - Mirsada Pepić, pred odlazak u novi život, u daleku Australiju

Dr. Kulenović priča i raspituje se što ćemo poduzeti nakon smrti E. Čengića, te hoćemo li što održati.

Govorim o planiranoj komemorativno-kultuno-književnoj večeri ili tako nešto bez plakanja, lamentiranja itd., opet. Pun je ideja. Predlaže prostor za održavanje komemoracije ("ono je najljepše, gdje sam ja govorio, u Mimari, u velikoj dvorani"), ali je potpuno gluh na moje opetovane primjedbe da je baš ta dvorana izuzetno loše ozvučena, da od njezine polovice niko ništa ne čuje. Njemu je to svejedno!

 

Prof. dr. Muradif Kulenović

Velim da je T. otišao s Feđom.

„Jesi li vidio koliko se Feđa promijenio u bošnjačkom smislu? - pita me. - Da, primjetio sam, velim, a kroz glavu mi prolaze Feđine rečenice: „Ja sam Hrvat. Previše sam uložio u svoje hrvatstsvo da bih se toga odricao. Ja ću se samo truditi da ako ne budem mogao pomoći svom narodu, da ne uradim ništa što bi mu škodilo.“

- Pa dakle, promijenio se, kaže dr. Kulenović. Ne komentiram, mislim si svoje, meni je to, zapravo nebitno. Cijenim ljude po djelima, a ne po nacionalnom opredijeljenju. U mojim očima Feđa Šehović kao veliki književnik visoko kotira. Upoznao sam ga kao dubrovački student, nakon njegove prve premijere Dubrovački škerac - zbog koje je imao obilje problema.

* * *

Komemoraciju smo održali uskoro, u prostoijama Kulturnog društva Bošnjaka Preporod. O tom sam zabilježio u Behar Journalu br. 6, 1994., sljedeće:

O Enesu Čengiću, povodom smrti

U prostorijama Preporoda održana je gotovo nezaboravna večer poštovatelja književnog i publicističkog rada umrlog Enesa Čengića.

O vrijednom i vedrom duhu Čengićevu, nakon uvodnih riječi Ibrahima Kajana, govorio je predsjednik Društva hrvatskih književnika Nedjeljko Fabrio, Fadil Hadžić, dugogodičnji prijatelj rahmetli Enesa, mr. Naima Balić, poznata kulturna radnica, Ismet Voljevica, karikaturist, pjesnik Alija Kebo i Sulejman Čitić.

Večer je završeno kratkim, nadahnutim riječima dr. Šemsuddina Tankovića. U irne obitelji, prisutnima se zahvalila Silvana Čengić-Voljevica.

 Predsjednik Društva hrvatskih književnika, Nedjeljko Fabrio,istaknuo je golemi publicistički doprinos Enesa Čengića hvatskoj i bosanskoj kulturi 

Fadil Hadžić pročitao je svoj posljednji zapis o dragom prijatelju

U kasnijim satima, prisutni su pogledali i sa sjetom iznovice prelistali izložene Enesove knjige dnevnika S Krležom iz dana u dan, Krleža post mortem, monografiju o Miroslavu Krleži, kao i knjige našeg autora o Branku Ćopiću, Gustavu Krklecu i Skenderu Kulenoviću.

Bit će priče o Abdiću

31. VIII. 94.srijeda

U Mandaličinoj, dr. Ganić i g. Bičakčić. Društvo im prave – S. Šabić, M. Pličanić, dr. Trnka, A. Karamehmedović, F. Nanić, dr. I. Aganović, dr. N. Pašalić, dr. S. Osmančević, a i ja sam tu negdje.

Razlog dolaska: Razgovori službeni s hrvatskim državnicima. O Abdiću.

Pismo Samire Bagman Karabeg

22. IX. 1994.

U Društvu. Prekoputa mene sjedi A. Kebo, svakodnevni posjetilac, nažalost, uočio sam da će sve učiniti da mu izađe knjiga, poltron je i ulizica.

Telefon, Švicarska, Samira Begman-Karabeg. Kaže da me nije nazivala jer sam ja rekao da ću drugi put nazvati, pa joj se učinilo da je to elegantan način da joj se kaže: Ne zovi me više! Smijemo se i ja, naravno, to opovrgavam. Kažem da kad god zove, uvijek imam nekoga u sobi, a to je istina.

Samira Negman Karabeg, s pravom mi je prigovorila

Šalje mi, potom, telefaks sljedeće sadržine:

Samira Begman:

Breitenstr. 10

CH-8154 Oberglatt

Tel +41 1/850 17 80

16. septembar 1994.

BEHAR

gosp. Ibrahim Kajan

41000 ZAGREB

Dragi Ibrahime

Imala sam namjeru da Te nazovem, ali kako si rekao da ćeš sljedeći put Ti zvati  (ne mogu da dokučim zbog čega, možda je i to način da se nekom da do znanja da ne naziva), eva, ovaj kratki dopis.

Kako znš, SDA CH poziva članove redakcije "Ljiljana", Tebe i Enesa, 21, 22. i 23. oktobra u Švicarsku. "Ljiljanovci" će izvršiti promociju knjiga u izdanju Ljiljana. Da li imate interesa da tim povodom također promovirate i Vaše knjige i da predstavite časopise "Behar" i "Jasmin"? Molim Te, javi mi to uskoro, da to mogu formulirati u programu. U naredno vrijeme (nadam se uskoro jer predsjednik SDA CH je još uvijek u BiH), poslat ćema vam oficijelni poziv.

Pored promocije knjiga postoji mogućnost i susreti sa švicarskim književnicima, novinarima i političarima. Neki su kod razgovora već izrazili interes i želju za ove susrete. Da bi ove susrete svrsishodnije organizirala, potrebna mi je kratka biografija i bibliografija Tebe i Enesa.

Primila sam Tvoj paket, 20 primjeraka "Jasmina". Razgovarala sam sa predsjednikom Azil-organizacije da aboniraju taj časopis za djecu naših izbjeglica. Pristao je na to, ali je nažalost, iskoristio boravak Adila Kulenovića u Švicarskoj pa ga je konsultirao o kvalitetu i vrijednosti toga časopisa i nakon toga odustao od svoje namjere. Nairne, Kulenovićeva ocjena o časopisu (kako mi je on prenio) bila je: jednostrano usmjeren, monokulturan, religiozan / monoreligiozan i kao takav destruktivan u ovoj situaciji. Međutim, nisam odustala od namjere da ga navedem da u ime Azil-organizacije abonira taj časopis za djecu naših izbjeglica, samo, sad će mi trebati više vremena za to. Ne može se neko ideolološki zalagati za multikulturnu i multireligioznu zajednicu a negirati ili nepoštivati jednu od tih kultura ili religija. Na ovakvu argumentaciju on ponovo nije bio siguran i još će razmisliti (vjerovatno će se posavjetovati s još nekim).

Prenijela sam selam Tvojoj rodaki Ilijazović, putovale smo zajedno u Njemačku. Bit će joj drago ako dodeš, kaže, i svakako joj se trebaš javiti ako budeš dolazio.

Uz srdačne selame, do daljnjeg, nadam se do Tvog dolaska.

                                                                                       Samira

U Zelenoj Villi u ulici Mandalićevoj

Zagreb, 10. V. 1996.

U Preporodu me zatiče poruka da večeras u 8 sati dođem u vilu, u Mandalićevoj. Provjeravam koliko je to nezaobilazno, najradije ne bih išao, malo mi je i previše tih "važnih sastanaka". Mirsada mi veli da bi bilo dobro da odem, ne može mi reći telefonom ko dolazi... ali da sam mogu dokučiti. Dakako, odmah mi je jasno: najvjerovatnije - predsjednik Izetbegović.

Doduše, nisam na najbolji način obućen – u "gornjem" sam dijelu pristojan, a u "donjem" sam u džinsu. Pa šta onda...

U vili se skuplja društvo: dr. Čamdžić ija ulazimo u istom trenutku na vrata, a po ulici su već raspoređeni milicioneri, civilni i uniformirani. Ipak, nismo dođli posljednji, jer, uz zatečene -  Karamehmedovića, Šabića, pristigoše i dr. Tanković, muftija Omerbašić, Ikanović, pa dr. Kurjak, dr. Haznadar. dr. Muftić, Pličanić, Srebreniković, gl. imam Dž. Hodžic, mladi Jahić iz Tuzle i neki Jogunćević koji se „svugdje negdje“ pojavljuje...

Kad, evo ih: Predsjednik, iza njega predsjednik Vlade BiH, dr. Hasan Muratović, pa predsjednik Vlade FBiH, dr. Izet Kapetanović, a nešto kasnije će pristići i potpredsjednik Vlade Federacije dr. Ejub Ganić. Tu je i vrijedni bosanski ambasador u Hrvatskoj, dr. Kasim Trnka. Sutradan visoka delegacija ima važan sastanak s predsjednikom Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom.

Salim ih pozdravlja, pa kaže "da većinu lica vi poznajete iz ranijih susreta", od novih tu su... i sad spominje te "nove" koji su „ono vrijeme najskorašnjije“ imali sastanke s s jednim drugim Predsjednikom. ZNA SE kojim.

Šabić priča što su sve zagrebački Bošnjaci učinili za proteklo vrijeme, sumarno, a g. Izetbegovic malo-malo pa pita Muratovića: „Jesi li ti znao za ovo?“

Ističe se i problem zastupnika bošnjačke manjine. Šemso objašnjava taj problem iz kuta Stranke demokratske akcije Hrvatske, dijelom se u priču upliće i dr. Čamdžić pojašnjava da nam nije priznato ni ime, mada su Preporod i NZMH (čiji je predsjednik prije nekoliko dana umro), poslali pismo Saboru inicirajući promjenu Ustava (tj. zatražili smo da se riječ Musliman zamijeni s riječju Bošnjak). Bošnjaci misle da bi sutradan na razgovorima to pitanje ponovno trebalo dotaknuti.

Muratović obavještava prisutne o obnovi Bosne (mnogi privrednici su stigli u Sarajevo, veliki je pritisak, čak i od donatora „da se tom i tom da posao“, u tom smislu, „mi bismo željeli da se vi ovdje organizirate pa da preko vas ili zajedno s vama dođe jedna hrvatska delegacija u Bosnu“. Priča o carinama (s hrvatske su strane hrvatski carinici, roba se samo evidentira sa 1%...).  „Prlić se neki dan "izletio" pa kaže da Srbi (u Banja Luci) predlažu da gornju granicu (BiH) imaju oni i Hrvati - to znači daBošnjaka nema nigdje, tj. samo na ulazu u Bihać. Onda nam zapravo carine uopće i ne trebaju. Ja ću to i predložiti. Država svoje može dobiti iz uvoznog poreza na te robe....“ Muratović dalje podvlači da trebamo u Bosni i stručnjake. U tom smislu očekuje pomoć naših profesora sa Zagrebačkog svečutilišta.

Dr. Kurjak uzima riječ i raspreda priču o  formiranju Fonda Ive Pogorelića koji je stvoren na njegov nagovor, a s tim je upoznat osobno dr. Trnka koji tu sjedi. Pogorelić će u idućih 10 godina dati 300 koncerata čiji će prihod ići u taj fond iz kojeg će se stipednirati mladi glazbenici BiH.

Dr. Haznadar je govorio o velikim privrednim sistemima i njihovom načinu uklapanja u oživljavanja bosanske privrede.

(.....)

Izetbegović je uživao. Doduše, ponekad ih je i slušao: sve ostalo vrijeme je listao posljednji broj Behara, jer je znao da su tiskane riječi puno bolje od izgovorenih. To je, na svoj maestralan način potvrdio i dr. Tanković, na kraju, kad su svi izgovorili "svoju pomoć Bosni i Hercegovini i svom narodu", onda je on, u stilu koji avangardnoj stranci ne dopušta zaostajanje, odlučno rekao: Sve je ovo bilo lijepo slušati gospodine predsjedniče, ali moram vam kazati da sma MI, još DAVNO razradili programske modalitete pomoći Bosni i Hercegovini... (otprilike nešto u tom stilu, kao biva: Šta sad ovi pričaju...). Neko se i osmjehnuo, iz nekog razloga koji baš i nisam dokučio, hehehe... Osmijeh mi je sličio na Mirsin, ali sad ne bih stavio ruku u vatru i potvrdio.

Mislim da je i Muftija podsjetio prisutne kako je, kad se stvarao hrvatski Ustav i on bio član ustavotvorne komisije i da je bila gotovo nezamislivo da u njegovu preambulu uopće uđu Muslimani. „Sjećam se da sam se borio kao lav, pa je Musliman ušao...“

Enisa je zatim donijela Predsjedniku tanjur po kojem se opružila divna sirnica, smotana poput kućne, domaće zmije. Prelijevao joj se žuti sjaj, da su mi namah ovlažile zazubice! Druga i treća sirnica su stavljene pred Muftiju, koji ju je elegantnim pokretom ruke odbio, ali je zato Šemso Tanković, kao nećkajući se - progutao pitu u nekoliko skokovitih zalogaja! Pite su mi plovile iznad glave, ali se nijedna nije kanila spustiti u drugi red - sve su kao uinat bile predviđene za prvi saf! Vidio sam kako se europski orijentalci muče režući „burek“ od sira nožem i vilicom - osim Osmana, drevnog mumina. On ju je lijepo prihvatio s jednog kraja, s dva prsta, i odmotavao kolut pokretima sad zuba sad usnica - sve dok od frka nije ostalo ništa!

To mi je pouka: pitu dobivaš samo u dva slučaja - ako si Predsjednik ili ako si „novo lice“! Ni med cvetjem ni pravice!

POVIJESNI KONTEKST I KAJANOVA DJELATNA KNJIŽEVNA RIJEČ

Piše: Atif Kujundžić

Ibrahim Kajan:

KATARINA, KRALJICA BOSANSKA

političko-historijski roman

BOSANSKA RIjEČ - BOSNISCHES WORT, Tuzla, 2004.

Otkako sam počeo zapisivati, uvijek, brinu me dvije stvari: moje skromno znanje i silina osjećanja naspram strasnih činjenica o zlu i ljudskim sudbinama. Potom, vječno pitanje: šta, uopće uzevši, može značiti moje skromno mišljenje o meni dragom pjesniku, spisatelju i prijatelju Ibrahimu Kajanu? O osobi bosanske kraljice Katarina Kosača, o kojoj Kajan zna toliko pa može napisati dramu i roman?! Ali, isto tako: o sudbini životinjskih vrsta koje ugrožava čovjek? Ili, čak, samo o sudbini pasa o kojima sam prihvatio brinuti iz dana u dan? Ili, uopće, o bilo čemu što se tiče života i smrti u Svijetu čiji sam dio?

Bosansko kraljevstvo u XV. st.

Razumije se, takva i druga pitanja, ne znače da intriga ne postoji, ili prestaje postojati, da o njima i još koječemu nemam mišljenje koje želim zabilježiti. Samo, želim na početku ove riječi podsjetiti na relativitet ili uvjetovanost vrijednosti svakog čina, djela i mišljenja, prije svega, razumije se: mojega.

Ibrahim Kajan nas sučeljava s onovremenom (XV. stoljeće) slikom žene, supruge i majke, njezine djece, kraljice i Bosne, Vatikana, kršćanstva i islama, ratova i tuđine, izolacije i isljeđivanja, vjere i inkvizicije... Sve ovo, a i drugo utoliko prije, što izgleda kao da do ovoga časa nismo rasvijetlili niti jedno od tih pitanja. Ili smo, suviše toga, tek: prihvatili kako je kazano i podrazumijevali. I, vrijeme, vrijeme koje je prošlo, vrijeme in contino kao svevrijeme, i koje kao da sadržava samo nas odlazak - puna je omama i omaglica, naših zabluda o njemu i sebi i još više o drugima i njihovom vremenu. Jer, to što se događa sada, samo je ono što se već dogodilo i mi, ustvari, strijepimo samo od onoga što se još ima dogoditi. A jedini stvaran znak našega postojanja, jest naša svijest kao prostor protoka vremena. Razumije se, vremena kao ljudske kategorije koja ne doseže poimanje jednoće i svevremena, koja nam izmiče, baš kao i druge kategorije beskraja.

Portret kraljice Katarine Kosača Kotromanić 

nepoznatog renesansnog talijanskog majstora

No, ovdje je svakako, riječ i o tome, da Ibrahim Kajan ispisuje politički roman. Politički po tome, što akceptira prije svega političko mišljenje o svemu do sada što se tiče Bosne i Hercegovine, ali, svakako i po tome, što to mišljenje čineći živim - čini bitnim dijelom aktuelnog promišljanja čovjeka i tako: političkog odnosa prema Bosni i Hercegovini, kod nas i u svijetu. Ustvari, na suptilan i književnoj umjetnosti primjeren način, Kajan nas sučeljava sa nama, pa nam omogućuje da zanovimo i dijelom preradimo - saobrazimo svoj odnos i svoje stavove u najvažnijim aspektima za aktuelno promišljanje.

* * *

U prvom dodiru s bosanskom kraljicom Katarinom Kosača, ustvari, imamo susret s poetskom i poetički moćnom uobraziljom Ibrahima Kajana, koja nije propustila niti jedan relevantan trenutak i mogućnost dramaturškog oblikovanja pojedinosti i dramskog fabuliranja njezinog životnog puta i toka, ali niti ijedan trenutak lirskoga doživljaja njezine osebujne, uistinu raskošne, dobre i do beskraja otvorene ženske prirode, koja se našla na raspecu čiste nepomućene vjere u Jedinoga Stvoritelja Svega i uvjeta - koji je ugrožavaju surovošću svoga podrijetla i moćne zadatosti, nemilosrđa moćnih i njoj suprotstavljenih interesa.

Cijela knjiga je kraljičin monolog, solilokvij koji remeti samo prisustvo dominikanca, generala inkvizicije, don Franciska, njegove upadice, njegovo i inače dugogodišnje prisustvo u njezinom životu koje je već uzrokom njezine psihičke labilnosti i poremećenosti. Kraljičino nastojanje da se pribere i kontrolira, samo akcentira njezino očajno duševno stanje. Po tome, ovaj tekst je i romansirani fragment kraljičine biografije, tj. njezin kraj, ovlaš naslonjen na retrospekciju njezinog života.

Ibrahim Kajan istodobno, piše i historijski roman, ali riječ je o duboko psihološki proumljenom štivu, tako da historijski aspekt odlazi u drugi plan i mada funkcionira kao sporedan ostaje relevantnim, jer je činjenicno, povijesno zasnovan. Kajan gradi lik žene koja je po svojoj poziciji unaprijed žrtvovana e da bi se izbalansirali životi i sudbine koji se ne mogu i ne daju iznivelirati ni u kakvoj drugoj ravni svjesnog,osviješćenog i suvislog, povijesno jasnog za čitatelja i gledatelja, razumljivog - osim upravo u raspetosti živoga tkiva i svijesti majke i kraljice. Humanistička i poetička osviješćenost i snaga Kajanovog doživljaja i poetsko-spisateljskog umijeća njegovoga iskaza, čini ogromnu kreativnu potenciju njegovih mogućnosti kojima doživljava tu ženu i prepoznaje duboko suptilan a ljudski jasan i neupitan refleks njezinoga rezoniranja prema svojoj Zemlji, svome rodu, bratu, djeci, Crkvi i vjeri o kojoj ne dvoji, svojoj ulozi suverena u nivou neupitne moći i autoriteta bosanskoga gospodstva do kojega iznimno drži. Tako cijela priča izvrsno funkcionira i u suvremenoj recepciji kao referentno mjesto recentnog promišljanja bosanskog čovjeka i njegovoga usuda.

Posebno brižljivo uspostavljen je i instaliran njegov autorski odnos kod otčitavanja stvarnosti tog zamućenog vremena. On se dijelom, u romanu zove: crni molitvenik sa kraljevskim grbom, a onaj koji ga posjeduje pokrenuo je lanac ubojstava i nesreća u dugom razdoblju bosanske povijesti. Razlozi tome, u suštini, nisu imali nikakve racionalne korijene i protivni su svakom razumu i bila kakvim interesima izuzev sporednih i inkriminirajućih po najmoćnije.

Kajanova spisateljska uobrazilja i vještina pokazale su se neprikosnovenim i arbitrirajućim vrijednostima nastajanja i oblikovanja njegovoga dramskog teksta: KATARINA KOSAČA - POSLJEDNJA VEČERA, koji se, postavljen u MOSTARSKOM TEATRU MLADIH, u Bosni i Hercegovini igra i ima sve izglede da bude postavljen i u SARTR-u, kultnom sarajevskom teatru.

Osobno, ovaj tekst mi se učinio prije svega gotovim scenarijem za dobar, efektan televizijski film. Potom, izvrsnom dramom za čitanje, kakve su svojevremeno bile u modi.

Međutim, komad je u režiji Seada Đulica i Tanje Oručević scenski realiziran, postavljen u Teatru mladih Mostar i odista uspješno, igran i odlično prihvaćen.

* * *

Iznimnu vrijednost i jednoga i drugoga teksta - drame i romana, osim brižljvo i autentično, povijesno zasnovane priče o Katarini Kosači - bosanskoj kraljici, čini Kajan poetički snažan lirski bistar i jasan, dubok i moćan uzlet do ljudskog problema ove žene i tako do svjetla u kojem su neupitni historijski fakti o Bosni. Do problema koji nadilazi uobičajeno mjesto spisateljskog promišljanja i zaustavljnja: polnost i na muški način shvaćena ženska psiha, što obavezno donosi i podrazumijeva obilje simplifikacija i banalizacija koje mogu biti jednako uvredljive i za zdrav razum i za ženu.

Ibrahim Kajan vidi Katarinu Kosaču čovjekom koji sagledava svijet osjećajući čas u kojem je sama, kao osoba, postala središtem strasnoga galimatijasa u čijem se kovitlacu gubi glava i razum, a ljudskost nestaje bez traga kao izmaglica ili puka omama. Jer, prošle su godine, krvotokom joj već kruži sistematski doziran otrov, a sviješću slike dragih od kojih se oprašta, ispred nje je dosljedno nemilosrde PRVOG U REDU BOZIJIH PASA*, koji upravo sa svojih usana strasno liže krv dobroga Bošnjanina na čije rane stavljaju so kako bi u njemu ubili njegovu heretičnu misao.

Dominikanac, don Francisko, general inkvizicje, kreće se podzemnim hodnicima SAN SABINA i nestaje u prolazima dok beznadežni dugo prate odlazak njegovog dugačkog pacovskog repa. Razumljivo, njega uopće ne zanima što je Katarina Kosača bila tek žena bosanskoga kralja koja se nikad i nije ponašala kao bosanska kraljica i koja, tek sada, žali što nije bila odlučnija u prilici koju je imala i čemu se don Francisko otvoreno podsmijeva.

Ono što u bosanskohercegovačkoj književnosti zovemo historijskim romanom, umnogome je okrenuto i mahom je nastojalo potcrtati povijesne prilike i egzotične odnose, neusporedivo više nego li ih izbalansirati do čovjeku razumljivih i prihvatljivih realiteta koji su producirali svijest o njima. Ovdje treba izdvojiti roman Nedžada Ibrišimovića KARABEG, koji, kao umjetnički uzlet i doseg, ima povijesne događaje tek, kao neupitno referentno mjesto spisateljske inspiracije. I inače, Ibrišimovićev KARABEG je više objavljivanje kjiževne umjetnosti, nego li njezino pisanje. Imam zdrav osjećaj i doživljaj, da se roman Ibrahima Kajana, KATARINA, KRALJICA BOSANSKA, u bosanskohercegovačkoj književnosti i slijedu historijskog romana, nastavlja baš na tom mjestu.

Blagaj, stolni grad Hercega Vukčića Kosače

Egzotična slika Bosne, koju mnogi autori svih vremena uznose do vrijednosti pjesničke ideje globalne slike svijeta, kod Kajana je tek: sporedna i prirodna i podrazumijevajuća naznaka. Roman Ibrahima Kajana KATARINA, KRALJICA BOSANSKA, dobro, čak izvrsno koristi i samu dislociranost kraljičinih posljednjih godina življenja, pa efektno postiže nešto što je i inače književnoj umjetnosti - ako to jeste - dato, blisko, imanentno: relativizira i umjetnički čini stvarnim vrijeme, ljude i događaje.  Jer, tursko osvajanje Bosne trajalo je stotinučetrdeset (140) godina. Od bitke kod Bileće 1388., pa do pada Jajca -1528. godine. To je dugotrajna drama koja nije završena pohodom Mehmeda el Fatiha i pogibijom bosanskog kralja Stjepana Tomaševića - 1463. godine, kako se rado kaže, nego tek ušla u svoju nezaustavljivu fazu. U ovo vrijeme teško je pogledati bez romantičarski obojenih slika koje su odvajkada plasirane s raznoraznim motivima, ali koje nisu uspjele promijeniti karakter događaja i stvarnost katastrofe pretvoriti u idilu, što im je, nerijetko, bio cilj. Bosna šaptom pade! - govorilo se dugo i danas se kaže! Koješta! Kao da je pala preko noći! Bosna je padala stoljeće i pol, napadana izvana i branjena iznutra, ali i satirana unutarnjim protivurječnostima kojih se, možda, nikad i neće osloboditi i koje imaju i izglede da se nadalje, po njoj zovu. Dobri poznavaoci turskih metoda dosljedne infiltracije sopstvenih interesa u teritorije koje namjeravaju osvojiti, odlično znaju kako su konzistentno, vojno, religijski, kulturno - otvarane pukotine u ondašnjem monolitu feudalnog društva - koje je na taj način pripremano za stavljanje u službu sopstvenih interesa.

Tako pripremljen teren, nije mogao odoljeti nemilosrdnoj vojnoj invaziji koja je uslijedila.** Zemlja i narod su bili preparirani, omekšani, razdijeljeni intrigama, tajnim, zakulisnim i podmetnutim interesima. To je učinilo mogućim da se dogode nevjerojatne stvari: da ustane sin protiv oca i brat protiv brata. Čovjek protiv čovjeka. Uostalom, to srednjovijekovne, minuciozno izgrađivane metode divide et impera koje su bile toliko udomaćene i imanentne istočnjacima i zapadnjacima da su i do dan-danas ostale osnova svih potencijalnih i stvarnih političkih priprema za osvajanje teritorija i porobljavanje naroda, kao i ostvarivanje najvitalnijih i najbanalnijih interesa koji žrtvuju svaki razum i moral.

Dakle, riječ je o istostima koje možemo prepoznati u nešto složenijim vidovima i posljedicama i u sopstvenom vremenu. I najteže baš tamo, gdje sasvim uključuju nas. Riječ je o otrovima koji su nam odavno nagrizli i imunološki sustav ljudskosti i od Svemočnog Stvoritelja Svega darovanu zaštitu. Kako tada, tako i danas. Jer, prisjetimo se: već 1411. godine vojvoda Sandalj paktira sa princom Sulejmanom i u Humu drži oko 7.000 turskih vojnika! Ili, našavši se u nemilosti kod ugarskoga kralja Sigismunda, vojvoda Hrvoje pronalazi saveznika u zapovjedniku Skopskog krajišta, Ishakbegu, koji na Hrvojev poziv upada u Bosnu 1414. godine i tom prilikom kralju Ostoji i vojvodi Sandalju nameće obavezu plaćanja danka sultanu.

Kretanje u krajnostima, evidentno je jedini odnos ljudi na ovome prostoru i nadalje, a korijeni tome mogu se otčitati i u Kajanovom romanu.

 Grb velikog vojvode Hercega Stjepana, oca (i) velikog vezira Ahmed-paše Hercegovića

Čini se razumljivim: ne treba prepričavati knjigu Ibrahima Kajana. Knjigu KATARINA, KRALJICA BOSANSKA - treba pročitati. Međutim, u progovoru o njoj, smatram kako ne bih smio propustiti nekoliko akcenata koji se tiču specifičnosti Kajanove realizacije književne zamisli o bosanskoj kraljici Katarini Kosača.

Knjiga je kuražno koncipirana i postavljena upravo na ugaonim pitanjima bosanske stvarnosti, na pitanjima koja predstavljaju sine qua non - ili uvjet svih uvjeta svakoga suvisloga progovora jednako o srednjovijekovnoj kao i današnjoj Bosni. Ibrahim Kajan nije nastojao nikome i ničemu podići, niti ta pitanja zaobići.

Tu vrstu intelektualnog i spisateljskog poštenja, držimo, uistinu valja cijeniti. Kad ta pitanja nabrajamo, razumije se, to su: patarenstvo, bosanska hiža, tj. crkva bosanska, katoličanstvo - Vatikan - inkvizicija i pretenzije na bosanski teritorij, vjera same kraljice Katarine kao katolkinje, ali i vjera njezinih koji su primili islam, bosansko plemstvo i njegov odnos spram islama - Turaka i katoličanstva - Vatikana, te pravoslavlja i stalni izazov sadržan u mogućnostima međusobnog atakiranja i podjele bosanske zemlje.

Kako Ibrahim Kajan izlazi nakraj s ovim krupnim pitanjima? Odgovor je kratak i jednostavan: ljudski pošteno i književnim sredstvima, racionalno i umjetnički primjereno, prihvatljivo. Ibrahim Kajan je iznimno obaviješten čovjek o svemu o čemu se odlučio pisati, ali, pretpostavimo: i o brojnim stvarima koje nisu mogle doći do izražaja u njegovom književnom tekstu, a taj su tekst bitno učinile upravo takvim kakav je objavljen u ovoj knjizi.

* * *

Čovjek je njegova Vjera.

Kraljica Katarina izgovara sjajan traktat o Vjeri i podrijetlu, koji poravnava prostor od Prvoga čovjeka –Adama/Adema i Prve žene - Eve/Have, do časa u kojem vodi razgovor sa dominikancem, generalom inkvizicije don Franciskom, a ako želimo prihvatiti i do časa ove riječi. Na opasku generala inkvizicije da se u autobiografiji - koju on tretira kao kraljičin testament, kao njezinu oporuku, kraljica uzdržala od priče o svome podrijetlu koje uključuje i pravoslavlje, kraljica Katarina će reći:

Da se ljudi nisu mijenjali, još bismo bili u spilji...

Kad bi svi preci ulazili u autobiografiju! Svi bismo mi svašta otkrili! Što određuje čovjekovu bit, supstancu, kako kažu učeni teolozi? Krv? Po sebi znam da to nije tako. Kakva može biti razlika u krvi pravoslavnoj od krvi katoličke? Zar krv ne nasljeđujemo od Prvog čovjeka i Prve žene, koje je sam Gospodin stvorio?..

A vi imate pravo, naravno, preskočila sam i ono što je mimoišlo moj život kraljice: ratni sukobi, špijunaža, diplomacija, povelje, sporazumi - ni na jednom papiriću nisam imala priliku, a, zapravo, ni pravo potpisati! Da, a Gruba, kad je kralj Dabiša umro, u ime svog dječaka, vladara još nezrelog, jest! Ona jest, a ja nisam...

Ali, mi smo, don Francisco bili u onoj riječi...

A don Francisco se s toliko prijezira odnosi prema svemu što i asocijativno tangira pojam Bosna i bosanski čovjek, jer, Bosna je hereza, a on je dominikanac i general inkvizicije koji je sve što ga čini izgradio satirući herezu! Možda je Ibrahim Kajan mogao, a možda nije htio, a možda i hoće u nekom novom izdanju ove knjige i malo više razviti sliku heretičke Bosne u koju su i najznačajniji umovi tog vremena iz cijele Europe dolazili kao na hodočašće, shvatajući bosansku hižu kao univerzitet slobodoumlja...

Ustvari, Ibrahim Kajan je vrstan stilist. On je pisac s izvrsnom kulturalnom, kulturno-povijesnom, ali i lingvističko-stilističkom i spisateljskom procjenom i mjerom, a odabir jezičkoga materijala, oblikovanje rečenice, artikuliranje dijelova i cjeline, pripovjedačkog korpusa romana, izvedeni su izuzetno korektno do jasne, prijemčive, iako višeslojne, ipak: sasvim jasne i logične slike.

* * *

Baš zato, posebno značajnim čini se jedan aspekt Kajanovog književnog teksta. Tiče se jezika kojim je napisana ova knjiga.

Svjestan nemogućnosti da dosljedno rekonstruira onovremeni bosanski jezik, Ibrahim Kajan ulazi u poduhvat koji može izvesti samo pjesnik: on amalgamira sopstveni, dakle suvremeni književni jezik i stvara jezik koji izvrsno funkcionira u njegovome djelu! To je jezik koji je ostvaren u rasponu od ovovremenog govora do vrlo brižljivog i pronicljivog uključivanja svega što jezik bosanski jezik uopće i pjesnikovo znanje o njemu mogu i imaju na raspolaganju. Tako će se u djelu pojaviti ikavica, arhaične riječi iz povelja i s nadgrobnih spomenika, ali i argo, sleng ovovremenog znaka, i sve to u kontekstu jednoga dobrog odmjeravanja i sagledavanja objektivno mogućeg smisla i značenja, a do izvjesne mjere i tipičnog držanja i ponašanja likova, naprimjer: hercega, vojvode Kosače. Moramo citirati dio njegovoga monologa tokom jutamje tolaete na dvoru u tvrđavi Blagaj, koji izgovara obračujući se svome sramežljivom majordomu Gosti:

Kralj bosanski Stipan Tomaš, žutokljunac koji je do sinoć hrk'o u brvnari sklepanoj od trupaca! Pa, ko njega uopće šljivi!? Vojvode bosanske za njega ne bi dale ni prebijenu paru..., ali su ga iz nevolje izvukli iz bujadi. Jer, da njega ne nađoše, još bi nam onaj što ni bosanski zboriti ne zna, Herman, čuj imena: Herman Celjski! - po ženskome nasliđu, oporukom ludova Tvrtkovića, što nije umio ovarisati gdi triba... pa da muškim čeljadetom kuću podigne! Imamo mi Kotromanića, kraljevske krvi, a to što su rođeni "od tajne ljubovce", ko da je to bitno! Ali..., od krvi je interes jači. Pogledaj ti sad tog što ga iskopasmo iz bujadi! I usturismo za kralja... E, moj Gosto, moj Gosto! Taj će, ne d'o Bog, da uradi i najgore, a to će sigumo i uraditi... da krunu obećanu natakne, natakn'o je -znaš na što!

.Ništa manje nisu živopisna ni lirska kraljičina sjećanja na očevu ljubav, život u tvrđi Blagaj, Mravčev uzvik: Živjela bosanska kraljica Katarina! - nakon što je herceg Kosača objavio da će kćerku udati za kralja Stipana Tomaša Kotromanića. Njezino sjećanje na škatuleticu s dijamantom brušenim u Amsterdamu koji joj otac daruje za rođendan, na osjećaj slobode i ljepote kojim u kraljici živi Bosna i u najmanjem detalju, kao i u najširoj slici.

A potom, na njezinu prvu, jedinu i tajnu ljubav prema glumcu Mravcu, i na njezinu djecu... Itd..

***

Konačno, želimo reći nešto, što možda i ne bismo morali, što bi svako za sebe trebao zaključiti ako je tačno to što mislimo. Ibrahim Kajan je pišući ovaj roman, čini se, artikulirao, ako ne i otkrio jedan književni model koji je mogla stvoriti samo njegova sjajna kulturna mjera čovjeka, pjesnika, spisatelja. Mjera ljudskih postupaka, stvari, pojava i njihovoga razumijevanja. Zato nas ova knjiga ljudski miri u brojnim stvarima i na mjestima za koja smo mislili da nas odvajaju. Zato nas ova knjiga raduje, jer predstavlja zdrav i normalan razgovor o pitanjima koja smo, možda, smatrali i škakljivim. O čemu je, barem dijelom, ali - konkretno riječ?

Bosna je na sve načine, a geografski prije svega - Zapad. Ali, prije nego će postati to što jeste, Bosna je postala središtem hereze i trn u oku i srcu katoličanstva. U času kad je dobrota franjevačke ideje artikulirala Bosnu kao ideju o terra interiori, i Bosnu Srebrenu, i samo katoličanstvo se našlo razložno odvojeno od Bosne u ideji dominikanaca kao nosilaca i inkvizicije naspram male braće, kako se franjevci vole zvati.

Rekli smo: orijent je imao neusporedivo perfidne metode pripreme osvajanja prostora, ali koliko god je orijent bio dosljedan i intenzivan u svojim pripremama i infiltracijama, Vatikan nije bio ništa manje nepopustljiv smatrajući prostor od vremena vladavine zapadnoga dijela Carstva – matično svojim.

"To je priča o strašnim moćima i energijama podjele na Istok i Zapad, rađanju nove monoteističke religije i njezinoj ekspanziji i satiranju čovjeka u moćnoj, neke vrste: deus ex machine, koja funkcionira hraneći se čovjekovim nervima i satiranjem njegovoga razuma u bezizlazu njegove pozicije podnošenja Života, umjesto življenja - a radi mira u kući kao kraja priče koji isključuje razmišljanje o savjesti i odgovornosti.

Cijela priča o osvajanju zemlje i porobljavanju naroda dobija epilog u jednom tragičnom životu koji završava daleko od Bosne i nedaleko od Rima, u samom finišu inkvizicijskog isljeđivanja i iznude, falsificiranja dokumenta autobiografske naravi.

U samom biću Katarine Kosača, kraljice bosanske, događa se samo ono što se od vremena koja su u pamćenju - događa u Bosni: beskraj čeznje i tuge, raskol u živom tkivu, fraktura na zdravome mjestu, očaj umjesto sreće, prisustvo demona umjesto Božije Dobrote.

I sve uokvireno Bosnom, kao ipak: najljepšom i jedinorn slikom, koju imamo na umu.

* * *

Konačno, želimo reci kako nas posebno raduju neke pojedinosti u vezi s knjigom lbrahima Kajana KATARINA BOSANSKA KRALJICA i to želimo reći i kao radost, ako se išta može podijeliti sa čitateljima. Drago nam je što je ovu knjigu napisao Ibrahim Kajan, Bošnjak koji je uspio shvatiti i nepristrasno zahvatiti i iznijeti svu složenost jednog ovako kompliciranoga posla. Raduje nas, što je ova knjiga objavljena u Bosni i Hercegovini i što je njezin izdavač BOSANSKA RIJEČ - BOSNISCHES WORT - čiji je vlasnik pisac Šimo Ešić. To su razlozi koji sugeriraju da je ovaj posao obavljen dobro i na dobrobit bosanskohercegovačke književnosti i naroda, a tako i bosanskohercegovačke kulture u cjelini koju uvijek vidimo i doživljavamo kao Jednoću bosanskohercegovačkog bića, za koje znamo da predstavlja sam kulturnocivilizacijski amalgam milenijskog zajedničkog života na ovome prostoru.

22. Rebiu-I-ahir, 1425. h. g.

10. lipnja/juna, anno Domini, 2004.

* Inkvizitori su sami sebe taka nazivali.

** Ivan Lovrenović: LABIRINT I PAMĆENJE, Stoljeće i po turskoga osvajanja, str. 72.

Izvor:

MOST (Mostar), god. XXIX, br. 180 (91 – nova serija), 2004., str. 76-81

GADAFI O ZELENOM... BUZANČIĆ O TRANSPORTIMA, A LOGORAŠI, O PRISILNOM RASELJAVANJU

Iz Dnevika Svila i krv (5 i 9)

U čekanju pukovnika Muamera Gadafija

Tripoli, 24. I. 1992.

Pukovnik Gadafi:  Neko voli crvenu, a neko zelenu boju

U vojarni smo u kojoj bi nas trebao primiti predsjednik Libijske džamahirije pukovnik Gadafi. Ima nas oko tridesetak (?)., najviše je predstavika zagrebačkih  nakladnika Gadafijeje Zelene knjige... Mnogo se puši, mnogo se priča. Dr. Muftić mi dotura jednu ceduljicu na kojoj piše: "Sjećanje na jednu haiku sliku o sjednici Znanstvenog vijeća, FSB-a od Vladimira Devidea:

Nakon mnoštva /cigareta i dima

ostade ništa! / Kakvo klanje vremena.

Predstavljen nam je jedan od visokih Gadafijevih funkcionara, mlad, kosat čovjek. lme mu je Ibrahim Salah. Kažu da je Gadafijev savjetnik za (bivšu) Jugoslaviju. Zabilježio sam prijevod njegova obraćanja: "Dobro došli u Tripoli... Vjerujem da će uskoro biti uspostavljena izravna linija Zagreb-Tripoli, pa se ubuduće nećete umarati presjedajuci iz aviona u avion. Znam da ste u teškoj situaciji obzirom na ratne događaje koji potresaju Hrvatsku. Ako Bog da, nakon teškoca kroz koje prolazite i žrtava nedužnih ljudi - rat će svakako morati i završiti. Mi također prolazimo kroz niz teškoća koje su posljedica američkog pritiska na Libiju. Vaš dolazak u Libiju izaziva posebnu pažnju i dobiva na osobitom značenju. To istodobno znači o stavu hrvatskog naroda, koji rječito govori da je na strani libijskog naroda. Možda obični ljudi u Hrvatskoj, pod utjecajem novina, imaju pogrešan stav o našoj zemlji. Važno je međutim da vi, intelektualci, znadete tačno što se dešava i da nas podržite. Mi vas podržavamo. Svaki narod ima pravo na samostalnost. Rušenjem Berlinskog zida, srušeni su mnogi pogrešni potezi ranijih političkih konstrukcija. Svaki narod ima pravo da živi u jednoj državi. Možda će se to uskoro desiti i u Čehoslovačkoj, da će se razdvojiti na dvije zasebne cjeline, kao sto se već desava u Sovjetskom Savezu... i sve je to predviđeno u Zelenoj knjizi.

Nama je osobita čast da je Zelena knjiga prvi put tiskana u Hrvatskoj. Nadam se da ćere uskoro o njoj raspravljati s vašim vođom. Ja nisam profesionalni glasnogovornik vlasti. Ja sam profesor na Ekonomskom fakultetu, pa moji stavovi nisu obavezno i službeni stavovi (ovo je "upozorenje" za one koji snimaju! - domece I. S. - što izaziva smijeh u dvorani). Mi sma iz dana u dan vrlo pažljivo pratili sve događaje u Hrvatskoj. Sve od izbijanja rata, od Osijeka i Vukovara, Dubrovnika... Sada su se oni počeli povlačiti i mi smo radosni zbog toga. Mi ćemo tražiti uspostavljanje svih tehničkih, kultumih i političkih veza s Hrvatskom.

Vi ste sada u Libiji i možete ovu zemlju slobodno osjećati kao Hrvatsku. Imate na to puna pravo..."

Dr. Osman Muftić zahvaljuje "bratu na toplim riječima", napominjući da je "vrlo teško sažetim riječima opisati kakvo je sada stanje u nas... Osobito je bilo lijepo čuti da sada Libiju možemo  osjećati kao Hrvatsku, a Tripoli kao Zagreb..."

Potom je govorio g. Mato Crkvenac, koji je zapravo održao cijeli mali govor iz pozicije svoje stranke, a ona, rekao je, "ima odgovor na sve".

Gospodin Ibrahim Salah ga je upitao: "A kako je gospodin Račan?" Gospođa Ercegovic spominje da je bila u Tripoliju prije dva mjeseca, "pa se ne bi posebno predstavljala". - "Vas, g. Ibrahime, g. Račan srdačno pozdravlja. Zanima nas vas stav o Hrvatskoj, jer nas očekuje dug i mučan put... To svakako podrazumijeva priznanje. Važna je suradnja naroda, a nije bitno tko je, koja je politička stranka na vlasti. Najposlije, i ja pripadam politici. U tom ću smislu pridodati i svoje osobne snage..." G. Ibrahim kaže: "...Zanima me da li oni koji se bore za slobodnu Hrvatsku, razmišljaju o uređenju buduće Hrvatske? Ili će, kad se zemlja oslobodi, doći Hrvati iz Amerike i preuzeti vlast? Mene bi zanimalo kako će se organizirati država... Jeste li počeli prodavati držvnu svojinu?"

Potom je nastavio i o Bosni i Hercegovini: "Bosna ima pravo na samostalnost u istoj mjeri koju podrazumijevamo za Hrvatsku i Sloveniju. O Bosni i njezinoj samostalnosti svakako će znati riješiti sami Bosanci. Sada, znademo, odlučuju oni koji imaju oružje. Bez obzira što pišu novine (da Hrvatska i Srbije žele Bosnu, da će je podijeliti), mislim da to nije istina.

Osobno sam razgovarao i sa dr. Tuđmanom i sa Slobodanom Miloševićem. Milošević, doduše, priznaje da nije za samostalnu Bosnu... Ali, u slučaju da se bilo što učini nepravedno prema Bosanskim Muslimanima, znajte da muslimanski svijet neće zatvarati oči pred tim. Vrlo je važno sačuvati Bosnu u njezinim granicama, u potpunosti, u cjelini."

Govorilo je još nekoliko ljudi, pa sam se čak i ja uključio. "Za suvremenu i neovisnu i slobodnu i samostalnu Hrvatsku nisu glasovali samo Hrvati, nego i ogroman broj hrvatskog stanovništva koji pripadaju nacionalnim manjinama. Tako su se za nju opredijelili i Bosanski Muslimani koji žive u Hrvatskoj. I ne samo to. Na hrvatskim bojištima, veliki je broj boraca, veliki je broj već poginuo za Hrvatsku kao domovinu i od Mađara i od Albanaca i posebno mnogo - iz naše nacionalne manjine - Bosanskih Muslimana. Već sad se može reći da

je riječ o nekih 5.000 boraca-Muslimana. To je, ako se zna da ih je po popisu oko 50.000 – deset posta od ukupnog broja! Međutim... mi sada imamo problema u Hrvatskoj. Mada smo živjeli dugo u Zagrebu, neki su potomci i pete generacije, sada smo proglašeni stranim državljanima, sve dok ne ostvarimo pravo na domovnicu. Mada imamo to pravo po svim zakonima, svejedno ga Muslimani izuzetno teško dobivaju. Nerijetko osjećaju pritisak da se opredijele i da kažu da su Hrvati... Dakako da vjerujem da su sve ova prolazni problemi čije

brzo riješenje otežava rat i srbočetnicka agresija na Hrvatsku, a sada, vidimo gomilaju se problemi i u našoj izvornoj domovini, Bosni i Hercegovini..."

U čekanju pukovnika Muamera Gadafija, večer je prošla u čakulanju s njegovim razbarušenim savjetnikom ...Insallah, najposlije rekoše domaćini, vidjet ćemo se sutradan!

A onda je došao pukovnik Gadafi

25. I. 1992.

Gadafi je došao u raskošnoj galabeji. Prolazeći pored dr. Muftića, prutio mu je ruku i zagrlio ga.

Potom je rekao:

Vrlo smo sretni što ste došli ovamo. Mi se svi borimo za slobodu. Sada se bitke vode u Hrvatskoj, ali bi iste takve vrlo lahko mogle biti i u Libiji.

Svi su narodi suvereni i svako od njih treba sam odlučiti o svojoj sudbini.

Jest, moja je želja bila da Jugoslavija ostane jedinstvena, kakva je bila u vrijeme predsjednika Tita, ali je nažalost ta stvar propala.

Pošto je to tako, a očito je da drukčije nije ni moglo biti, povono podvlačim da svaki narod ima potpuno pravo u odlučivanju o vlastitoj budućnosti.

Vrlo sam pogođen onim što se dečava u Hrvatskoj. Pratim i oštro osuđujem.

Susreo sam se s jugoslavenskim ministrom rata koji je dao ostavku. To sam mu i savjetovao, da da ostavku, jer je to bolje nego da nastavlja rat.

Narodnoj se želji i volji ne može suprotstavljati avionima i topovima. Ako narodi žele živjeti zajedno, to je njihova stvar, ali to ne mogu ostvariti ničijom silom iz vana.

Pozdravljam trud koji ste uložili oko objavljivanja moje knjige, to je vaša pomoć nama, jer: Objavljuje se nova misao, zelena misao... Neko voli crvenu a neko zelenu boju.

Jedna je u značenju krvi, ili dima, a zelena - napretka, proljeća, bujanja zemlje. Svi se ljudi ipak slažu da više od svih boja vole zelenu boju! Čak i liječnici preporučuju bolesnicima zelenu boju. Kad bi se provodila u praksi teorija Zelene knjige, u Jugoslaviji se ne bi postavljao problem porobljavanja drugih, tj. "narodne vlasti" kako su je shvaćali... Ljudi trebaju vladati sami sobom, društvo kontrolira samo sebe. Svako selo, svaki grad treba upravljati samo sobom (kroz odbore, komitete), a svaki je građanin član odbora (komiteta). U tom slučaju nema borbe za vlast, jer svi sudjeluju u vlasti. Narodni kongres pomaže narodnim komitetima - oni, tj. komiteti, rade na tome da izvrše ono što kongres donese kao odluku. Kongres može odmah otkloniti ono što se kritikuje kroz komitete, a da ljudi ne idu na demonstracije. Ako postoji narod u upravi što će mu onda delegati koji će ga predstavljati?!

Nadam se da je izdavačka kuća koja je objavila moju knjigu uradila značajan posao, jer to naliči donošenju Objave.

Vaše prisustvo u ovom trenutku i u ovim okolnostima znači podršku Džamahiriji. Mi smo s vama! (......)

Otvara se problem: Domovnice

16. II. 1992.

Potpisao sam Otvoreno pismo ministru uprave i pravosuda, gospodinu Mišetiću, u kojem se aktualizira problematika domovnica (zajedno s predsjednikom Mešihata Hrvatske i Slovenije h. Ševkom-eff. Omerbašićem, dr. Šemsom Tankovićem i dr. Izetom Aganovićem, predsjednicima SDAH, odnosno Merhameta). Muslimani nastanjeni u Hrvatskoj, koji se dakle osjećaju nacionalno MUSLIMANIMA - sve teže i teže dolaze do Domovnice!

Ali, ako se izjasne Hrvatima (islamske vjere) - domovnicu dobivaju dok trepneš okom!

Muslimani ne vjeruju u dogovor

17. IV. 1992.

ZAGREB - Nisam optimist da će danas dogovoreno primirje u Bosni i Hercegovini dugo potrajati, kazao je u četvrtak na tribini "Kamo ideš Hrvatska?" član Glavnog odbora SDA Hrvatske Asim Cmalić. On drži da srpska strana nije spremna poštovati dogovor. Predsjednik Kulturnog društva Muslimana Hrvatske Ibrahim Kajan kazao je da je od proglašenja nezavisnosti Hrvatske pogoršan položaj 300 tisuća Muslimana, koji cijeli svoj vijek rade u Hrvatskoj, te da je Muslimanima teško dobiti domovnicu, što povlaći za sobom teškoće pri upisima u škole i na fakultete, pri otkupu stanova, i mnogim drugim konkretnim potrebama. (Hina) NOVI VJESNIK

O čemu sada razmišlja Sarajlić?

17. V. 92.

 Uz ova kazivanja (objavljena u "Muslimanskom danku u krvi" - prim. I.K.) bilo bi dobro, kaže Jevrem (Brković) da pronađeš lzetove pjesme posvećene Radovanu Karadžicu, Rajku Petrovu Nogu... Ali, to mi se jednostavno ne radi. Odlučio sam to odgađati do nekog budućeg dana, ali, neki je Šejtan isplanirao drukčije: dio u stalaži naguranih knjiga i starih časopisa "odronio" se - sam od sebe i rasuo po cijelog sobi! Pored stopala doklizao se i "Život" br. 9-10/1984, posvećen Izetu Sarajliću.

Čitam uvodni tekst, str. 193: Odbija dati intervju, koji ide uz knjižrevni portret, (omrznuo je taj časopis zbog napada koji su objavljivani na njegovim stra-nicama, zaključujem) nego šalje pismo priredivaču portreta, Todoru Dutini, u kojem među ostalim piše: "Kad bih se i odlučio da "Životu" dam intervju, to bih uradio jedino zbog tebe. Jer, uz Rajka Petrova Nogu, Stevana Tontića, Abdulaha Sidrana, Milana Nenadića, Marka Vešovića, Radovana Karadžića, Đorđa Sladoja i Branka Čučka - spadaš među one mlade pjesnike sarajevskog kruga koji su mi, kako po pjesničkom postupku tako i po okrenutosti životnim problemima, najbliži. Sarajlić podsjeća da je i sam bio u toj redakciji kad joj je čelnim čovjekom bio Marko Marković (1952. ili 1953), "jedan od najsvjetlijih ljudi moje mladosti". Te je godine Izet Sarajlić prestao pisati na bosanskom a počeo pevati na srpskom. (...)

Tako je govorio Boris Buzančić

20. V. 1992.

Ico Voljevica mi dodaje izrezak iz Vjesnika. „Upravo sam pročitao“, kažem. „Treba sve ove stvari arhivirati, pa i donositi u Beharu“, kaže Voljevica. Ovakvih izrezaka imam u tolikim količinama da jednostavno ne znam što ću s njima, ali i od grdnje Smailine. Stan je zatrpan knjigama, novinama, papirima i sarno papirima!

Buzančić je dobio packu u Vjesniku zbog stavova koje iznosi (o Muslimanima) gdje god stigne. Podjednako otvoreno i u Zagrebu, ali Bogami i u Sarajevu (za službenog posjeta!)

Čudno je da mu se ne odupru ni oni Muslimani koji s njima rade u Kazalištu! Vrijedi prepisati cijeli tekst Suzane Kocijan (2. str. Vjesnika) naslovljen Glumac je glumac:

„Na sjednici Skupštine grada Zagreba u ponedjeljak skupštinski su se viječnici nemalo iznenadili reakcijom gradonačelnika Borisa Buzančića. Priključivši se raspravi o nemogućnosti Zagreba da dalje prihvaća pretežno bosansko-hercegovačke izbjeglice i prognanike, on je predložio: „Naši su aerodromi sada slobodni, valjalo bi ih ukrcati u avione i poslati pismo svima, od Gadafija do Irana, s molbom da se pobrinu za svoju braću Muslimane.“

Na upozorenje jednog od viječnika kako su to i naši Muslimani, gradonačelnik je prekinuo daljnju raspravu: „Da, jesu naši, ali su Muslimani..." Potom su neki od viječnika našli za shodno da zamole novinare da „prečuju" gradonačelnikovu brzopleto izrečenu tvrdnju. ili bar da u svom izvještaju upozore kako se viječnici nisu suglasili s tim prijedlogom.

Nažalost, to je tek jedan od mnogih gradonačelnikovih "bisera" koji je ugledao svjetlo dana. Ostali su nerijetko svoj kraj dočekali već u novinarskim bilježnicama, jer novinari nisu željeli izazvati suvišnu zbrku. No, dok se ovo može, recimo, shvatiti samo verbalnim ispadom, gradonačelnikova krivo shvaćena uloga začinjena javnim osobnim stajalištima i komentarima doživljava svoju kulminaciju u službenim međunarodnim razgovorima.

Naš novinar još nije zaboravio Buzančićev odgovor na upit člana francuske parlamentarne delegacije Bernara Stasija o zbivanjima u susjednoj BiH i kome se priklanjaju Muslimani. Gradonačelnik je rekao i da je „u svom intervjuu jednom sarajevskom listu ustvrdio kako su Muslimani zapravo – Hrvati“, na što mu je Adil Zulfikarpašić odgovorio kako nedovoljno poznaje povijest. Buzančić je tada priznao Stasiju kako ga je zbog toga prekorio i sam predsjednik Tuđman, no da on zna kako predsjednik ipak dijeli njegovo mišljenje, ali ga ne iznosi javno. Stasi je pristojno saslušao gradonačelnika, te vrlo diplomatski i pristojno svoje zaključke zadrzao za sebe.

Ne učeći iz tuđih primjera, Buzančić očito zaboravlja da su službeni posjeti, ma koliko bili prijateljski, ipak službeni - i da se na njima ne prepričavaju kuloarske priče i prepirke, kao ni osobna mišljenja izrečena nesluž beno i „u hodu“. No, po svemu sudeći, „glumac je glumac je glumac...“

Prvi oslobođeni logoraši Iz Manjače, stigli u Karlpovac

8. XII. 1992.

Telefonirali su mi jučer, i žele me vidjeti: logoraši iz Manjače Musaib Talić (iz Sanskog Mosta) i Ivan Rašić (iz Doboja). „Znademo, kaže g. Musaib, dragi Ibrahime da nam vi ni Preporod ne možete pomoći, ali smo došli da vam kažemo (jer ne znamo kome ćemo) kako smo žalosni da nas baš niko nije dočekao od zvaničnih organa BiH (misli na Ambasadu), od zavičajnih društava, niti vjerskih, niti od hrvatske Vlade (što doduše nismo ni očekivali), ni jedne jedine  organizacije muslimanske, uključujući Merhamet, IZ, stranku... Zbog toga smo danas posjetili muftiju Omerbašića i potpredsjednika SDAH i Irfana Ajanovića. Telefonirali smo i Latiću, ali nije imao vremena da nas primi. Vama zahvaljujemo što ste istog trenutka rekli da nas želite vidjeti... Omerbašić će nas posjetiti za dan-dva, jer imamo nekih problema, želimo upozoriti javnost na njih, nisu osobni... vrlo su važni! Neko prisilno rasevalja Muslimane.“

Pokazuje u svog prijatelja Ivana. „On je radio u kuhinji. Mnoge od nas je spasila neka mrva kruha koju nam je u potaji dodavao.“

Od logorskih dana se ne rastaju, stalno su zajedno.

U mislima prevrćem stranice Vjesnika i vidim slike TV koje pišu i pokazuju prvu kolonu logoraša koje su četnici pustili s Manjače. Ulaze u Karlovac. Dočekuju ih predstavnici Karitasa, političkih stranaka itd. Teško mi je, njihove riječi osjećam i prihvaćam kao optužbu i moje malenkosti. Moj je problem - nezainteresiranost (jednog broja) članova Glavnog odbora (Preporoda) - ništa ih pod milim Bogom ne interesira! Kažem im da bih se vrlo rado priključio Ševki Omerbašiću, mada na taj način ne mogu popraviti ono što sam i ja  i što su drugi propustili. Jedino što nam je zajedničko: nemamo talenta ni za kakvu organizaciju, ili ne pokazujemo želju da je izgradimo.

Rastajemo se kao prijatelji. Do videnja u Karlovcu, u Gazi.

U Gazi

26. XlI. 1992.

Sa Ševkom ef. Omerbašićem, a priključila nam se i Shehida Bilalli, vozimo se u džipu, prema Karlovcu. Vozi nas Ševokov vozač...

Pred starom, olinjalom kasarnom, veliki broj ljudi, po fizionomijama se prepoznaju zemljaci, a po vjetrovkakama - logoraši. Vjetrovke su nove, obično ih dobiju od humanitarnih organizacija... i po tome se mogu prepoznati.

Pitamo za kancelariju, pa uskoro nailaze i naši domaćini, koji su nas pozvali.

Jedna Talijanka i neki mladi Englez su sa „službene strane“ Crvenog križa, koji vodi brigu o smještaju u ovoj kasarni. Koji prave spiskove razlaza naših izbjeglica po svijetu.

S bivšim logorašima (u delegaciji su predstavnici S. Mosta, Prijedora, Doboja... njih petorica), razgovaramo: slušamo obje strane, a kasnije govori i Ševko, pa nekoliko riječi izgovaram i ja.

„Logorasi“ žele da prije nego što se raziđu ili ih rastjeraju po svijetu, upozore javnost na sljedece:

- u Manjači se još drži zatočeno oko 550 ljudi (oko 200 Hrvata i 340 Muslimana); pretežno su ostali oficiri, primjerice major Mirsad Selimbegović, major Žarko Tole (HNO, komandant za srednju Bosnu; Misle da su sklonjeni u tzv. Mali logor; nalaze se također u VIZ (Vojni istražni zatvor), tamo je Senad Čirkin, kapetan I. klase.

- drugo što istiću jest njihov smještaj u Zapadnim zemljama. To otvara sljedeće probleme: spajanje obitelji (nerijetko im je to zapriječeno)

- žele se, ako već odlaze u prekooceanske zemlje, spojiti sa svojim obiteljima koje su pod četničkom kontrolom: traže da im se osigura izlazak. „Srpske im vlasti ne dopuštaju da izađu pa čak i onda kada su udovoljili svim njihovim zatjevima. Malteretiraju ih. U Međunarodnom Crvenom križu su nam obećali da će sve poraditi da se s njima spoje. Visoki komesarijat za izbjeglice nas je potpuno razočarao, govore logoraši.

- jedan određeni broj izbjeglica (ima ih oko 15%) koji se nalazi ovdje, u prihvatnom centru u Karlovcu, voljni su se vratiti u Bosnu, i priključiti borbi protiv četnika. Žele da im se to omogući. Mnogi od njih su ostali bez igdje ikoga, svi su im pobijeni.

Ševko je govorio službenim predstavnicima, kao čovjek i kao imam. Njegove riječi uvijek dobra zvuče i nailaze na razumijevanje u sugovornika.

Potom nas, na našu želju, vade među izbjegiice, u njihove spavaonice. Cijela zgrada i svi prostori i njoj su pritisnuti jakim zgusnutim mirisom kuhanog graha, zelja, čega li.

U jednoj spavaonici su kreveti na kat, u njoj je desetak mladića, među njima jedan dječak od desetak godina, također logoraš, i jedna djevojka, logorašica. Ševko s njima razgovara, pita ih treba li im još nešta što on može uraditi, nekima daje iz svog novčanika novac.

I ja sam dao nešto malo, koliko sam imao, onom dječaku. Pogledom nas ispraća onaj koji čita knjiu s islamskom temom. Gledao sam ga dok je Ševko razgovarao s dječakom: nije dizao pogleda s knjige, kao da ga se ništa nije ticalo. On se prepustao Božjoj milosti.

Pratitelji nas vode na ručak, u zajedničku menzu. Ručamo grah, koji je, kao uvijek, dobar.

Vozimo se prema Zagrebu, s nama su još dvojica iz logora. Imami, jednog od njih sam upoznao nešta ranije, stasit i markantan poput kakvog glumca. Kaže mi da je između naša dva susreta bio u Njemačkoj, da sprema dokumente i da će uskoro u Ameriku.

Sarajlić jeste u Sarajevu, ali što je shvatio?

4. XI. 1994.

Na početku rata, u jednom obraćanju preko televizije, rekao sam da su za mene tri najopasnije imenice u našem jeziku: Srbin, Hrvat i Musliman. I danas tako mislim. Sve, međutim, dok one, a ne riječ čovjek, budu glavne u našem rječiku, i imaćemo ono što imamo! Tako govori "čovjek, internationalist, pjesnik Izet Sarajlić" u današnjem "Oslobođenju". To govori u Sarajevu, osamljen. Jer su njegovi prijatelji, "čovjek Radovan Karadžić", "čovjek Rajko Petrov Nogo", "lovjek Branko Čučak" i cijeli čopor Sarajlićevih ljudi s kojima je proveo cijeli život, smještajući se najposlije s ukupnim svojim djelom u TU, EKAVSKU književnost - ostao dosljedan. Isto je govorio prije rata kao što govori i poslije rata. Jako je opasno ime naroda. Treba biti svjetski, a pljunuti po porijeklu!

Treba biti očišćen od svake mrve kulture svoga naroda. Izgovoriti to što on izgovara, znači mirne savjesti pokopati 200.000 onih koji su imali za ime jednu od najopasnijih imenica - Muslimani. Ako je do početka rata Izet Sarajlić VJEROVAO u savršenost svojih kriterija i koje je provodio u životu i kulturi gotovo pedeset godina - pa najposlije VIDIO najstravičnije rezultate (i) svoje vlastite obmane, onda bi se morao bar malo pokriti ušima!

Najposlije, nigdje se u svijetu ne shvaća multikulturalnost kako je shvaća najglasnija f,rnpa Sarajlija: KAO SMJEŠU, GEMIŠT RAZLIČITIH KULTURA. Pročitajte tu riječ! Ali to Sarajlić baš kao čovjek nikako ne može dokučiti: da bude tolerantan! Jest, biti tolerantan i uočiti razliku među Božjim stvorenjima, u svakoj njihovoj razlici koju su pridodali ljepoti svijeta.

Niko još nije postao Sarajlićev internacionalni čovjek dok nije postao čovjek u svom bosanskom jeziku, u svojoj muslimanskoj kući, u svom bošnjačkom narodu! Najljepše potvrde su svakako u djelima književnika Envera Čolakovića, Mehmeda Meše Selimovića i Mehmedalije Maka Dizdara.

BEHAR JOURNAL (ZAGREB), br. 6, 1994., str. 14-15

BEHAR JOUNAL (Zagreb), br. 10, 1995., str. 10-11

ISMET ICO VOLJEVICA

Napisao: Ibrahim Kajan

(Mostar, 18. jula 1922. – Zagreb, 29. oktobra 2008.)

 

Umro je u noći između 29. i 30. X. 2008. Umro je slavan i skroman, u 87. godini. Vijest o njegovoj smrti zatekla me u Mostaru, ne samo u mom, nego i  njegovom rodnom gradu. Sahranjen je 4. XI. na groblju Mirogoj, u gradu Zagrebu koji ga je volio i koji je on volio. Bio je utemeljitem Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, njegov potpredsjednik i bitan sudionik u pokretanju i kreaciji grafičke vizure časopisa Behar.

 U Sarajevu je završio gimnaziju, a arhitekturu je studirao na Sveučilištu u Zagrebu. Prvo zaposlenje, da bi uzdržavao roditelje, dobio je u sarajevskom kinu "Dubrovnik" (1943.) kao crtač napisa filmova i aranžer. Za vrijeme okupacije ilegalno je surađivao s Narodnooslobodilačkim pokretom (NOP), a potkraj rata priključio se partizanima i u Jugoslavenskoj armiji (JA) ostao do aprila 1947., kada je prešao na studij u Zagreb. Kao student počeo je sarađivati u humorističnom sedmičniku Kerempuh (1948.), gdje je tri godine objavljivao glasovitu karikaturu "Grga Protokol" i postao stalni član redakcije (1951.-1954.). Nakon prekida studija otišao je u redakciju Globusa i Narodnog lista gdje je tri godine redovno objavljivao "Grgu". U izdavačkoj kući Vjesnik bio je od 1. aprila 1957. do 30. aprila 1975., najprije u Vjesniku koji je objavljivao "Grgu" svake srijede, a zatim u Večernjem listu (od 1. juna 1962.). Njegova stalna i legendarna strip-karikatura "Grge" kao svojevrstan komentar aktualnih zbivanja iz ugla gledanja običnog, malog čovjeka redovno je izlazila dugi niz godina. Ismet-Ico Voljevica jedan je od najistaknutijih i najnagrađivanijih karikaturista s područja bivše Jugoslavije. Uz ostalo, dobitnik je Grand prixa na Svjetskom festivalu karikature u Montrealu (1974.) za "Grgu", objavljenog u Večernjem listu, te tri nagrade Hrvatskog novinarskog društva (1950., 1965. i 1967.) i nagrade "Otokar Keršovani" za životno djelo (1980.).  Odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom (1977.). Dobitnik je Nagrade grada Zagreba (1978.), a primio je i "Zlatnu plaketu Vjesnika" (1984.).

DUH VELIKE KARIKATURE

Pisano uz 50. godišnjicu rada Ismeta Ice Voljevice

Duh velike karikature Ismeta Ice Voljevice (Mostar, 1922) - nevjerojatna je zbilja čovjekova vedrog, iskošenog očitovanja u zgodarna koje se kontinuirano životu nameću i nižu, sastavljajući i osobnu i kolektivnu povijest. U prilici obilježavanja 50. obljetnice jednog golemog rada, jedne zaokružene goleme energije što je neštedimice rasipala duhovnu raskoš na sve strane, u toj zgodi kada se, rnožda je prerano reći, zatvara i iscrpljuje bitni krug idejnog svijeta u kojem su živjeli i životarili Voljevičini junaci (što je danas evidentno uvidom u Večernjakova Grgu) - valja postaviti pitanje: što je svijetu dodao Ismet Voljevica? Njegove bisrno karikature rnogli, u nepretencioznoj skici uz godišnjicu, podijeliti u nekoliko 'parova': idejnih i tematskih, hurnorističkih i satiričkih, anegdotskih i simboličnih, zagrebačkih i hrvatskih, hrvatskih i bosanskih, svjetovnih i parareligioznih, literarnih i filozofskih, itd. Taj raspon sa svojom dubinom i širinom zahvaća već sam po sebi upućuje u izuzetno razvedeni autorov interes prema konkretnom, zbiljnom čovjeku (iz susjedstva) i njegovu položaju u svijetu, koji je, nerijetko, paradoksalan.

Slijediti duh izgovorenih riječi u oblačićirna, prepoznati psihološka ozračja junakovih gesti, ukazuje se zapravo vertikala i horizontala svijeta u kojem živirno: svijet je živi paradoks, čovjek je njegova posljedica. Na razini lika, Voljevica je u domacoj, hrvatskoj javnosti, najpoznatiji i najrazvikaniji po autorstvu i licenci dobroćudnog promatrača ili komentatora Grge, kojeg dodiruje doslovno sve što ulazi u obzor običnog čovjeka s Peščenice ili Trešnjevke: Grga je dokaz da je doslovno svaki čovjek, ma kako neznatna bila njegova osoba, izravno umiješan ne samo u "društvene tokove", nego je i političko biće prvog reda: naime, u Grginu „rnalorn životu“ pročitava se i prepoznaje distribucija ne samo lokalne, nego i svjetske političke moci! Paradoks je u dovođenju „prizora iz Grgina života“ u izravnu, najprisniju blizinu, gradske, državne, pa i globalne, svjetske politike.

Duh koji provijava skiciranim prostorom i obasjava Grgu unutar zagrebačkih kulisa i kajkavsko-štokavskog idorna purgerskog govora, ozbiljuje Voljevičina junaka kao prepoznatljivo i „domaće“ čeljade, a izravni komentar prepoznaje u svom diskursu hrvatsku društvenu i najčešće ekonornsku klimu a u radobljima političkih previranja i otčitavanje hrvatskih stavova i odnosa prema tekućem kalendaru i susjedima koji su se našli u tom „znakovitom Grginom vremenu“ zauvijek ubilježenom u pasicu karikature.

Ismet Ico Voljevica bio je živo angažiran  za svoju izvornu domovinu Bosnu i Hercegovinu, svijetom je pronosio britkom karikaturom istinu o agresiji. Vidimo dio njegovih priloga u prvom broju Behara,  izašlom u ljeto 1992.(Klikom ćete moći povećati sliku)

Zanimljiv je i, uvjetno rečeno, "bosansko-hrvatski ciklus" raznovrsnih karikatura Ismeta Voljevice. Kroz Grgu je slijedilo desetak komentara započetih demokratskim promjenama i formiranjima stranaka u BiH: Grga je „pročitao“ Izetbegovića, na čijim su se leđima klackali Kljuić i Karadžić u doba „rata riječima“; potom su na red došle bosanske izbjeglice pa, u okviru Icine karikature, ispred šatora, „pišu kući...“: „...Pišem ti pismo da poželjni nismo“; najposlije karikatura eksplozivnog naboja - Bošnjak s prijateljovom rukom na svojim leđima - koja (nekom snajperistu u daljini) namiješta cilj za kuršum! „Velike teme“ Ismet je Voljevica nerijetko slao svijetu, pa su se iz svijeta vraćale doma ovjenčane vrhunskim nagradama. Prisjetimo se „literarnih“ motiva promijenjena svijeta s Don Kihotom i vjetrenjačama, likovnog prikaza Posljednje večere unutar kojeg se pojavljuje konobar s računom, motiv agresivnog pokrstavanja svega i svečega (čovjek koji se zaklanja raskriljenim kišobranom), najposlije ekološko-egzistencijalna s čovjekom koji među panjevima potpuno posječene šume nema čak ni drveta za vješanje!

Velike teme su, u novije, zgusnuto, krvavo vrijeme ratne agresija što se sručila na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, našle snažnoga odraza u likovnom govoru Voljevičine karikature: Vukovar, Sarajevo 1001. dan, i druge govore nijemim jezikom, oljuštenom simbolikom sravnjena grada u kojem je jedino preživio turistički "Plan grada", odnosno motivom obogaćenim zbiljnim elementom: krletkom u kojemje zarobljeno Sarajevo. Okovano, pa ubijano. Tim je temama, čini nam se, autor rekao sve što živ čovjek danas još može nešto reći - one pokazuju da je nestalo dobra vremena, pa je nestalo i dobroćudne geste, i sjaja neuništiva paradoksa. Sada je ostala samo nijemost. Ostao je goli paradoks. To je kraj jednog „osebujnog nazora na svijet“ u autorskom i ljudskom smislu.                                                                               
                                                     Ibrahim Kajan

BEHAR JOURNAL (Zagreb), 1996., br. 12, str. 20