Hakija Karić ŠEST (ANTI)RATNIH

 

Hakija Karić

ŠEST (ANTI)RATNIH

Sekundarne oči

OČI

Pune zemlje

Gledaše iznenađeno

U mjesečevu sjenku

Koja je plovila

Tinjskim vrbacima

OČI

Prepune sjete

Tražiše rosu

Majskih ruža

Da umjesto

NJIH

Suzu puste

OČI

Zastale

U pjevu

Nijemih

Barskih ptica

OČI

I u NJIMA

Surova savjest

Ljudska

OČI

Taj pogled

Srušio je

Sve poglede

(pored masovne grobnice u Goricama kod Brčkog, 2006. )

Kosti boje smrti

Uposlenici Instituta

za nestale osobe

U Bijelim kombinezonima

pažljivo slažu posmrtne ostatke

u Bijele najlonske vreće

Vreće markirane

zatvaraju rajsfešlusima

i tovare

Na Bijeli kamion

Nakon nekoliko sati vožnje

kamion se zaustavlja

ispred Instituta

čija je fasada

Bijele boje

Bijele vreće 

iz Bijelog kamiona

koji je parkiran

ispred Instituta

Bijele boje

iznose uposlenici

u Bijelim kombinezonima

i pažljivo slažu

na Bijele regale

Kad dođe vrijeme

opet će Bijele vreće

svaka napose

biti odnešena

na rukama uposlenika

u Bijelom

pred doktore

u Bijelim mantilima

koji će pokušati

ispreturanom sadržaju

Bijelih vreća

dati smisao

i ime

Oči u oči

Moj jaran Suljo

Sam je izlazio

Pred tenkove

Mrtav – hladan

Oči u oči

Sa čeličnom grdosijom

Od 40 tona

Skoro su neki 

Nabildani klinci

U pripitom stanju

Mome jaranu Sulji

Pokušali (ničim izazvani)

"Utjerat strah u kosti"

On ih je samo

Šutke gledao

A oni mislili

On se njih uplašio!

Šeki

Moj drug Šeki

90-ih godina

prošlog vijeka

Preživio užas

Što živi insan

Jedva zamislit može

Nakon tog

Ludog vakta

Moga druga Šekija

Opet život ne mazi:

Iz belaja u belaj

I ne padaju

Mom drugu Šekiju

Ti ratni

I poratni ožiljci

Toliko teško

Koliko nepravda

I nehuman odnos

Od onih 

Koji bi trebali

Da ga štite i brane

Moj drug Šeki dura

Naučio 

Pitanje je

Do kad?

Ničiji

Vi koji ćete doći

150 godina nakon ovog trena

(ako bude Božije volje da ikog,

nakon toliko godina, bude ovdje)

Želim da zamolim

Da me ne ubrajate

U ovu svjetinju

Koja je odnekud bahnula

S početka 90-ih godina

Dvadesetog vijeka

Ja ne pripadam onima

Kojima je mržnja ponos

A zločin herojsko djelo

Ja se nepoistovjećujem sa onima

Koji ograđeno parče zemlje

Smatraju svojom domovinom

Ja ne pripadam ni jednom narodu

Koji prava drugih

Ne smatra svojim elementarnim

pravom

Ja ne želim biti ničiji

Ja sam bez imena

Bez zemlje

Bez jezika

Ja sam sve ono što vi niste

Sjena bez traga

I prošlosti

Umiranje, u nastavcima

Kažu našli neke kosti

Pored rijeke

Poslije javili

Da su našli par komada

Na dnu duboke jame

I to nije dovoljno

Za ukopa

Onda dugo nisu ništa javljali

Pa opet nazvaše

Da su par bjelasica

Našli u šumi

Podno hrastova

I crnih bukava

Sve isti DNK

Onda odlučiše

Da laganu gomilu

Na lijes polože

I familiji jave

Kako je tabut

Nekompletan

Spreman za zemlju

Naše kuće

Šta su nam naše kuće

Gomile šuta

Oblaci prašine

Usahle oči plahe srne

Trebalo bi izmisliti

Novu riječ za dom

Za zavičaj

Nema smisla držati se

Izlizanih sintagmi

Ciča zima oboji oblake

Iz ruševnih dimnjaka

Izlijeću kosovi

I usnuli vrapci

(13. 12. 2017.)

Pjesme iz netom objavljene knjige pjesama Hakije Karića Gluho doba dana, u izdanju Književnog kluba Pablo Neruda, Brčko, 2022. godine. 

Hakija KARIĆ: 

Rođen je 1966. godine u mjestu Palanka kraj Brčkog. Diplomirani je psiholog.

Do sada je objavio devet knjiga od čega su pet zbirke poezije za odrasle, zbirka poezije za djecu, zbirka priča, zbirka izabranih novinarskih tekstova i monografija rodnog mjesta.

Poezija mu je prevođena na: njemački, slovenački, albanski, poljski, danski, engleski, armenski i makedonski jezik. Pored poezije i proze, piše i dramske tekstove, psihološke opservacije,  te recenzije i književne kritike. Prevodi sa njemačkog i makedonskog jezika

Član je Društva novinara i Društva pisaca BiH.