VRIJEDAN
PRILOG KULTURNOJ I POLITIČKOJ HISTORIJI GRADA MOSTARA
Promocija knjige dr. Ibrahima Kajana Mujaga
Komadina, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.
Mostar, Centar za kulturu, 29. jun 2018.
Autor:
dr. Faruk Taslidža
Pozdravljam
sve prisutne. Čast mi je i zadovoljstvo danas biti dio ovog značajnog kulurnog događaja,
kojim se promovira nova knjiga našeg eminentnog književnika dr. Ibrahima
Kajana.
Knjiga
dr. Ibrahima Kajana Mujaga Komadina
monografskog je karaktera i bitan je prilog u sagledavanju životnog puta poznatog
gradonačelnika Mostara iz razdoblja austrougarske uprave u Bosne i Hercegovini.
Tekst knjige na 213 stranica podijeljen je u dvanaest poglavlja, te nadopunjen
dodatnim prilozima i popisom korištene literature.
Ibrahim
Kajan se odvažio postaviti sasvim logična, ali ne baš lagana pitanja. Ko je bio
Mustafa (Mujaga) Komadina (1839-1925) ? Šta nam je to ostavio taj sposobni i
zaslužni mostarski gradonačelnik sa početka XX stoljeća i zašto je (uglavnom)
zaboravljen ? Kakva je bila njegova reakcija na političku zbilju u kojoj je živio?
Jesu li provjerene, ili pak neutemeljene i zlonamjerne, odavno uvriježene
insinuacije koje se vezu za lik i djelo tog Mostarca?
Naslovnica Kajanove monografije o M. Komadini
Pronicljivi
književnik Ibrahim Kajan, tragajući za detaljima iz Mujagine biografije, dotiće
se (ponovo!) i historijskog razvoja svoga rodnog grada - od samih početka iz
ranog osmanskog perioda, pa sve do savremenog doba. Sa historijske distance,
Kajan promišlja o specifičnim okolnostima nastalim nakon austrougarske
okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Uspijeva i dati svoj prilog geneološkom
proučavanju Mujagine porodice. U vezi sa tim, nakon konsultovanja prvorazrednih
izvora, utvrđuje da se Komadine u Mostaru pojavljuju u prvoj polovini XIX
stoljeća. Paralelno, pokušava rasvijetliti i malo poznatu, mladalačku
(osmansku) fazu Mujaginog života. Postepeno, autor nam otkriva agilnog
poduzetnika spremnog da iskoristi sve pogodnosti kapitalizma i modernizacije
koje u Mostar dolaze sa upravom Dvojne monarhije.
U
knjizi se u više navrata pocrtava Mujagina humanost i velikodušnost. To je
zasigurno i osnovano, jer je među Mostarcima do danas ostala zapamćena Mujagina
sklonost da stečeni imetak troši "na Božijem putu", tj. nesebično
pomaže svoju zajednicu i, kako Kajan kaže, "obične
ljude iz mahale".
Kajan
se donekle upušta i u vrlo složeno pitanje antirežimskog pokreta (1899-1902)
koji je predvodio mostarski muftija Ali Fehmi Džabić. Naravno, fokusira se na
ulogu Mujage Komadine u tim historijskim dešavanjima. Naglašen je značaj
osnivanja Muhamedanskog čitalačkog i dobrotvornog društva - mostarske
Kiraethane (1898.), što je prema Kajanovom mišljenju, bio Mujagin prvi ozbiljniji
društveno-politički iskorak. Iz tog perioda, obilježenog vrlo dinamičnim političkim
dešavanjima sa dosta obrata, u knjizi su ponuđeni (prvi put na bosanskom
jeziku) vrlo korisni, dešifrirani policijski izvještaji, koji dodatno osvjetljavaju
Mujagin politički angažman.
Kajan
pažljivo prati aktivnosti koje je Komadina poduzimao kao člana Gradskog Vijeća
u prvim godinama XX stoljeća. Zanimljiv je i bitan Mujagin doprinos u
realizaciji odluka o podjeli Mostara na kvartove, proširenju vodovodne mreže,
te općenito unapređenju gradskih komunalnih usluga. Posebno se čini bitnim
Mujagino zalaganje za proglašenje, te i primjenu novog općinskog Statuta iz 1907.
godine, koji je Mostaru omogućio nešta veći stepen autonomije u odnosu na raniji
period.
Kajan
nam pruža osnovne informacije i o Mujaginim graditeljskim poduhvatima kojim je
Mostar poprimao izgled evropskog grada. Tako saznajemo kratku historiju
Mujagine Musatirhane (1883.), Stare Općine (1890.), te reprezentativnih
objekata na Glavnoj ulici koji su kasnije postali poznati kao zgrada Djevojačke
škole (1893.) i zgrada Zeme/Name (1898.). Na mostarskom Šetalistu Komadina je
(1901.) podigao svoju raskošnu Vilu, a u Cernici (1906.) palaču koja je nakon
Drugog svjetskog rata služila kao zgrada Općinskog suda. Mujaga je bio zaslužan
i za temeljitu rekonstrukciju Ćejvan Ćehajine džamije (1885.)., kao i izgradnju
prve džamije u Drežnici (1903.). Nažalost, pojedina od navedinih zdanja, kako
primjećuje Kajan, danas su u ruševnom stanju i vape za obnovom.
Značajan
dio Kajanove knjige (Poglavlja. VII, VIII, IX, X) tretira ulogu Mujage Komadine
kao gradonačelnika Mostara (1910-1918). U sklopu toga, posebna pažnja posvećena
je atmosferi koja je u Mostaru vladala tokom historijske posjete austrijskog
cara Franza Josepha (1848-1916) 3. juna 1910. Kajan konstatira da je gradonačelnički
mandat Mujage Komadine definitivno označen uređenjem i europeizacijom Mostara,
te daljim razvojem gradske infrastrukture. Gradonačelnik je, pun entuziazma,
poticao elektritikaciju, proširenje gradskih prometnica, uređenje parkova, pokretanje
privrednih postrojenja, otvaranje novih škola, bolnica. U isto vrijeme, Gradsko
Vijeće vodilo je računa i o redovnom stipendiranju darovitih mostarskih učenika.
Čitav
je niz većih ili manjih pionirskih poduhvata koji se mogu pripisati gradonačelniku
Komadini i njegovim saradnicima. Gradska električna centrala (1912.), Lučki
most preko Neretve (1913.), Gradska banja na Musali (1914.), samo su neki od
njih. Ni kao gradonačelnik, Mujaga nije zaboravljao socijalno najosjetljive
kategorije stanovnštva. Pored ostalog, u Mostaru se (u Brankovcu) 1912. godine
pobrinuo za osnivanje, te i samostalno finansiranje Konvikta za siromašne
srednjošolce. Bio je to zaista jedinstven projekt, jer u to vrijeme, kako
navodi Kajan, u cijeloj Bosni i Hercegovini nije bilo slične institucije čiji
je rad u potpunosti izdržavan sredstvima jednog čovjeka. Gotovo istovremeno,
uvidajući značaj obrazovanja za opstanak i prosperitet svog naroda, Mujaga je
na ime hadži Balinog vakufa (u Brankovcu) podigao zgradu koja je potom služila
kao ženska mederesa.
Kajan
daje i kratak osvrt na poznato ubistvo Franc Ferdinanda u Sarajevu 28. juna
1914. do kojeg je došlo neposredno nakon prijetolonasljednikove kratke posjete
Mostaru. Nakon toga, u knjizi se nizu i odrđene aktivnosti Mujage Komadine
tokom I svjetskog rata (1914-1918). Sve ukazuje da je već ostarjeli mostarski
gradonačlnik faktički do kraja ostao vjeran bečkom dvoru. I dalje je odgovorno
upravljao Mostarom, pa je 1916. godine počašćen posebnim carskim odlikovanjem.
Zanimljivo je da je u vihoru Velikog rata (1917.), zalaganjem austrougarske vojske,
ali i uz određenu podršku Gradske uprave, Mostar dobio novi armirano-betonski
(Carinski)
most. Vrijedno pažnje je i Kajanovo "otkriće" malo poznate
"preventivne dobrovoljačke vojne jedinice" u Mostaru, koja je u
narodu nazivana "Mujaginom gardom". Iz perioda koji je uslijedio
neposredno po okončanju I svjetskog rata (1914-1918), Kajan izdvaja Mujagino
naprasno razrješenje dužnosti, njegovo pristupanje JMO, te predsjedavanje
Vakufskim povjerenstvom u rodnom gradu. Slijede crtice iz posljednjih godina
Mujaginog života, te informacije o datumu smrti (5. maj 1925.) i grobnom mjestu
(harem džamije Ahmed-bega Lakišića) požrtvovnog mostarskog gradonačelnik. Autor
nudi i vlastita promišjanja o "strategiji prisilnog zaborava", kojom
je Komadina marginaliziran za vrijeme monarhističke i socijalističke Jugoslaviji.
Na koncu, Kajan zaključuje da je legendarnog gradonačelnika Komadinu, uprkos svemu,
bilo nemoguće potisnuti iz kolektivnog sjećanja Mostaraca.
*
Ibrahim
Kajan nije historičar, niti pretendira da bude historičar. Nije se
specijalizirao za
historijsko
istraživanje koje bi rezultiralo naučnim dijelom iz oblasti historije. Međutim,
pišući o plodnoj karijeri Mujage Komadine, Kajan ne prvi ozbiljnije metodološke
pogreške. Uz to, njegova knjiga je inspirativna, potiče na razmišljanje. Kao da
nas poziva da odbacimo ustaljenu praksu po kojoj historijske ličnosti, pa i
cijele historijske epohe, cijenimo po isključivom principu crno-bijelo. Ne može
se nečiji historijski značaj (a Kajan je toga potpuno svjestan) procjenjivati
na osnovu savremenog, aktuelnog društveno-političkog konteksta, bez uvažavanja
i razumijevanja historijskih okolnosti u kojima je ta ličnost živjela i
djelovala. A to se upravo dogodilo u slučaju Mujage Komadine, koji je svoja
briljantna postignuća ostvario u razdoblju okupacione i aneksione austrougarske
uprave u BiH i Mostaru. Nažalost, slična je situacija i sa mnogim drugim
zaboravljenim ličnostima iz višestoljetne historije grada Mostara, čije uloge i
značaja još uvijek nismo dovoljno svjesni. ( NPR. U toku svojih istraživanja,
imao sam priliku proširiti znanje o gotovo potpuno zaboravljenom mostarskom
ajanu (gradonačelniku) Osman-agi Halebiji. Riječ je o markantnoj poličkoj ličnosti,
opjevanom heroju odbrene grada sa konca XVII stoljeća, iz doba najžešćih uskočkih
(mletačkih) navala na Mostar. Halebija se istakao i kao nosilac strateški važnog
fortifikaciskog utvrđivanja Mostara. Faktički, spomen na njega sačuvan je
jedino u imenu kule koja se nalazi uz Stari most na desnoj obali Neretve).
U
svakom slučaju, Kajan nam indirektno sugerira da je nužno uložiti dodatni istraživački
napor, steći uvid u još uvijek neproučenu arhivsku gradu, te tako bitno proširiti
i uozbiljiti temu o Mujagi Komadini. Naravno, u vezi sa tim, od krucijalne važnosti
je uloga stručaka iz oblasti humanističkih nauka. Oni su pozvani da svojim
djelima, kako su govorili drevni historičari, utvrđuju "branu koja sprječava
da bujica vremena sve odnese u ponor zaborava". Oni su ti "cjeloviti,
slobodni ljudi", sposobni da za opće dobro, prepoznaju i otklone ideološke
i sve druge zablude. Time se otvara i jedini poznati put za samopotvrđivanje
nacionalnog i državnog identiteta. Ibrahim Kajan nas već duže vrijeme poziva da
promišljamo o smislu našeg historijskog bitisanja, te i da uz trud i pregalaštvo,
zaslužimo egzistenciju i afirmaciju.
Smatram
da je Ibrahima Kajan sa monografijom o M. Komadini ponudio vrijedan prilog kulturnoj
i političkoj historiji grada Mostara. Pojava njegova nove knjige pravo je osvježenje
u ovim ljetnim mostarskim danima, te vam je sa zadovoljstvom preporučujem za čitanje.
doc. dr. Faruk Taslidža
Mostar,jun
2018.
