Piše. Ibrahim Kajan
IZNENADA
desilo se iznenada, dok sam se sagibao i povezivao
vezice na cipelama;
gle, pomislih užasnut, prste i ruke – bile su mi
potpuno nepoznate.
Nikad ih nisam vidio.
Krenuo sam prema vratima,
ali nisam znao kamo
sam zapravo pošao.
Zazvonio je telefon, i zvuk mi je prostrugao
cijelim
tijelom, užasno i surovo.
Ruka, koja mi je bila potpuno nepoznata,
podiže
slušalicu i prisloni na uho.
Kajane, Kajane, javi se!
Šutio sam poput lopova zatečena u tuđoj kući;
nisam znao šta znači riječ:
Kajan.
Ime mi bi potpuno nepoznato.
Prihvatio sam još jednom kvaku na vratima
i počeo
razmišljati... Javi se!“ –
Siđoh stubištem…
kao da ću na ulicu.
Kako sam se ovdje zatekao.
Od kada sam tu, otkud sam došao....
U mimohodu, potpuno jasno vidim
ljude koji me
zagledaju i čude se
nečem neobičnom
što imam na
sebi a ja toga – jedini – nisam svjestan.
Osvrću se za mnom, nije im jasna moja
zapanjujuća
zbunjenost,
Pitam se neprestano: kajan, je li to ime čovjeka ili
životinje,
Ali, šta ja imam s tim?
Je li to signal, znak čije sam značenje zaboravio?
Bože moj, šta će biti sa mnom?
Bože moj, šta će biti
sa mnom
NAKON POTOPA, Shura publikacije, Opatija, 2021. str. 70