Dr. Faruk Taslidža
VRIJEDAN DOPRINOS KULTURI I HISTORIJI GRADA MOSTARA
Promocija knjige
dr. Ibrahima Kajana Mujaga
Komadina
Mostar, Centar za kulturu, 29. jun 2018.
Pozdravljam
sve prisutne. Čast mi je i zadovoljstvo danas biti dio ovog značajnog kulturnog
događaja, kojim se promovira nova knjiga našeg eminentnog književnika dr.
Ibrahima Kajana.
Knjiga
dr. Kajana Mujaga Komadina
monografskog je karaktera i bitan je prilog u sagledavanju životnog puta poznatog
gradonačelnika Mostara iz razdoblja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
Tekst knjige na 215 stranica podijeljen je u dvanaest poglavlja, te nadopunjen dodatnim prilozima i popisom
korištene literature.
Ibrahim Kajan se odvažio
postaviti sasvim logična, ali ne baš lagana pitanja. Ko je bio Mustafa (Mujaga)
Komadina (1839-1925) ? Šta nam je to ostavio taj nesumnjivo sposobni i zaslužni
mostarski gradonačelnik sa početka XX stoljeća i zašto je (uglavnom)
zaboravljen? Kakva je bila njegova reakcija na političku zbilju u kojoj je
živio? Jesu li provjerene, ili pak neutemeljene i zlonamjerne, odavno
uvriježene insinuacije koje se dovode u vezu sa tim vrijednim Mostarcem?
Pronicljivi
književnik Ibrahim Kajan, tragajući
za detaljima iz Mujagine biografije, dotiče se (ponovo!) i historijskog razvoja
svoga rodnog grada - od samih početaka iz ranog osmanskog perioda, pa sve do
savremenog doba. Sa historijske distance, Kajan
promišlja o specifičnim okolnostima nastalim nakon austrougarske okupacije Bosne
i Hercegovine 1878. godine. Uspjieva dati
i svoj prilog geneološkom proučavanju Mujagine porodice. U vezi sa tim, nakon što
je konsultovao prvorazredne izvore, utvrđuje da se Komadine u Mostaru
pojavljuju u prvoj polovini XIX stoljeća. Paralelno, pokušava rasvijetliti i
malo poznatu, mladalačku (osmansku) fazu Mujaginog života. Postepeno, otkriva
nam se lik agilnog poduzetnika spremnog da iskoristi sve pogodnosti kapitalizma
i modernizacije koje u Mostar dolaze sa upravom Dvojne monarhije. U knjizi se u
više navrata pocrtava Mujagina humanost i velikodušnost. To je zasigurno i
osnovano, jer je među Mostarcima do danas ostala zapamćena Mujagina sklonost da
stečeni imetak troši ''na Božijem putu'', tj. nesebično pomaže svoju zajednicu
i, kako Kajan kaže, ''obične ljude
iz mahale''.
Kajan
se donekle upušta i u vrlo složeno pitanje antirežimskog pokreta (1899-1902)
koji je predvodio mostarski muftija Ali Fehmi Džabić. Naravno, fokusira se na
ulogu Mujage Komadine u tim historijskim dešavanjima. Naglašen je značaj
osnivanja Muhamedanskog čitalačkog i dobrotvornog društva - mostarske
Kiraethane (1898.), što je prema Kajanovom
mišljenju, bio Mujagin prvi ozbiljniji društveno-politički iskorak. Iz tog
perioda, obilježenog vrlo dinamičnim političkim dešavanjima sa dosta obrata, u
knjizi su ponuđeni (prvi put na bosanskom jeziku) vrlo korisni, dešifrirani
policijski izvještaji, koji dodatno osvijetljavaju Mujagin politički angažman.
Kajan
pažljivo prati aktivnosti koje je Komadina poduzimao kao član Gradskog vijeća u
prvim godinama XX stoljeća. Zanimljiv je i bitan Mujagin doprinos u realizaciji
odluka o podjeli Mostara na kvartove, proširenju vodovodne mreže, te općenito unapređenju
gradskih komunalnih usluga. Posebno se čini bitnim Mujagino zalaganje za proglašenje,
te i primjenu novog općinskog Statuta iz 1907. godine, koji je Mostaru omogućio
nešto veći stepen autonomije u odnosu na raniji period.
Kajan
nam pruža osnovne informacije i o Mujaginim graditeljskim poduhvatima kojim je
Mostar poprimao izgled evropskog grada. Tako saznajemo kratku historiju
Mujagine Musafirhane (1883.), Stare Općine (1890.), te reprezentativnih objekata
na Glavnoj ulici koji su kasnije postali poznati kao zgrada Djevojačke škole (1893.)
i zgrada Zeme/Name (1898.). Na mostarskom Šetalištu Komadina je (1901.) podigao
svoju raskošnu Vilu, a u Cernici (1906.) palaču koja je nakon Drugog svjetskog
rata služila kao zgrada Općinskog suda. Mujaga je bio zaslužan i za temeljitu rekonstrukciju
Ćejvan Ćehajine džamije (1885.)., kao i izgradnju prve džamije u Drežnici
(1903.). Nažalost, pojedina od navedinih zdanja, kako primjećuje Kajan, danas su u ruševnom stanju i
vape za obnovom.
Značajan
dio Kajanove knjige (Poglavlja VII, VIII, IX, X) tretira ulogu Mujage Komadine
kao gradonačelnika Mostara (1910-1918). U sklopu toga, posebna pažnja posvećena
je atmosferi koja je u Mostaru vladala tokom historijske posjete austrijskog
cara Franza Josepha (1848-1916) 3. juna 1910. godine Kajan
konstatira da je gradonačelnički mandat Mujage Komadine definitivno označen uređenjem i europeizacijom Mostara, te
daljim razvojem gradske infrastrukture. Gradonačelnik je, pun entuzijazma, poticao
elektrifikaciju, proširenje gradskih prometnica, uređenje parkova, pokretanje
privrednih postrojenja, otvaranje novih škola, bolnica. U isto vrijeme, Gradsko
Vijeće vodilo je računa i o redovnom stipendiranju darovitih mostarskih
učenika.
Čitav
je niz većih ili manjih pionirskih projekata koji se mogu pripisati gradonačelniku
Komadini i njegovim saradnicima. Gradska električna centrala (1912.), Lučki
most preko Neretve (1913.), Gradska banja na Musali (1914.), samo su neki od
njih. Ni kao gradonačelnik, Mujaga nije zaboravljao socijalno najosjetljivije
kategorije stanovništva. Pored ostalog, u Mostaru se (u Brankovcu) 1912. godine
pobrinuo za osnivanje, te i samostalno finansiranje Konvikta za siromašne
srednjoškolce. Bio je to zaista jedinstven projekt, jer u to vrijeme, kako
navodi Kajan, u cijeloj Bosni i Hercegovini
nije bilo slične institucije čiji je rad u potpunosti izdržavan sredstvima
jednog čovjeka. Gotovo istovremeno, uviđajući značaj obrazovanja za opstanak i
prosperitet svog naroda, Mujaga je na
ime hadži Balinog vakufa (u Brankovcu) podigao zgradu koja je potom služila kao
ženska medresa.
Kajan
daje i kratak osvrt na poznato ubistvo Franc Ferdinanda u Sarajevu 28. juna
1914. do kojeg je došlo neposredno nakon prijetolonasljednikove kratke posjete
Mostaru. Nakon toga, u knjizi se nižu i određene aktivnosti Mujage Komadine
tokom I svjetskog rata (1914-1918). Sve ukazuje da je već ostarjeli mostarski
gradonačelnik faktički do kraja ostao vjeran bečkom dvoru. I dalje je odgovorno
upravljao Mostarom, pa je 1916. godine počašćen posebnim carskim odlikovanjem.
Zanimljivo je da je u vihoru Velikog rata (1917.), zalaganjem austrougarske
vojske, ali i uz određenu podršku Gradske uprave, Mostar dobio novi
armirano-betonski (Carinski) most. Vrijedno pažnje je i Kajanovo ''otkriće'' malo poznate ''preventivne dobrovoljačke vojne
jedinice'' u Mostaru, koja je u narodu nazivana
''Mujaginom gardom''.
Iz
perioda koji je uslijedio neposredno po okončanju I svjetskog rata (1914-1918),
Kajan izdvaja Mujagino naprasno
razrješenje dužnosti, njegovo pristupanje JMO, te predsjedavanje Vakufskim
povjerenstvom u rodnom gradu. Slijede crtice iz posljednjih godina Mujaginog
života, te informacije o datumu smrti
(5. maj 1925.) i grobnom mjestu (harem džamije Ahmed-bega Lakišića) požrtvovnog
mostarskog gradonačelnika. Autor nudi i vlastita promišljanja o ''strategiji
prisilnog zaborava'', kojom je Komadina anatemiziran i marginaliziran za
vrijeme monarhističke i socijalističke Jugoslaviji. Na koncu, Kajan zaključuje da je legendarnog
gradonačelnika Komadinu, uprkos svemu, bilo nemoguće potisnuti iz kolektivnog
sjećanja Mostaraca.
*
Ibrahim Kajan
nije historičar, niti pretendira da bude historičar. Međutim, pišući o plodnoj karijeri
Mujage Komadine, Kajan ne pravi ozbiljnije metodološke pogreške. Uz to, njegova
knjiga je inspirativna, potiče na razmišljanje. Kao da nas poziva da odbacimo
ustaljenu praksu po kojoj historijske ličnosti, pa i cijele historijske epohe,
cijenimo po isključivom principu crno-bijelo. Ne može se nečiji historijski
značaj (a Kajan je toga potpuno svjestan) procijenjivati, na osnovu savremenog,
aktuelnog društveno-političkog konteksta, bez uvažavanja i razumijevanja
historijskih okolnosti u kojima je ta ličnost živjela i djelovala. A to se
upravo dogodilo u slučaju Mujage Komadine, koji je svoja briljantna
društveno-politička postignuća ostvario u razdoblju okupacione i aneksione
austrougarske uprave u BiH i Mostaru. Nažalost, slična je situacija i sa mnogim
drugim zaboravljenim ličnostima iz višestoljetne historije grada Mostara, čije
uloge i značaja još uvijek nismo dovoljno svjesni. ( NPR. U toku svojih istraživanja, imao sam priliku
proširiti znanje o gotovo potpuno zaboravljenom mostarskom ajanu (gradonačelniku)
Osman-agi Halebiji. Riječ je o
markantnoj političkoj ličnosti, domaćem čovjeku, opjevanom heroju odbrane grada
sa konca XVII stoljeća - iz doba najžešćih uskočkih (mletačkih) navala na
Mostar. Halebija se istakao i kao nosilac strateški važnog fortifikacijskog utvrđivanja
Mostara. Faktički, spomen na njega sačuvan je jedino u imenu kule koja se
nalazi uz Stari most na desnoj obali Neretve).
U
svakom slučaju, Kajan nam indirektno
sugerira da je nužno uložiti dodatni istraživački napor, steći uvid u još
uvijek neproučenu arhivsku građu, te tako bitno proširiti i naučno upotpuniti temu o Mujagi Komadini. Naravno, u vezi sa tim,
od krucijalne važnosti je uloga stručnjaka iz oblasti humanističkih nauka. Oni
su pozvani da svojim djelima, kako su govorili drevni historičari, ''utvrđuju branu koja spriječava da bujica
vremena sve odnese u ponor zaborava''. Oni su ti ''cjeloviti, slobodni ljudi'',
sposobni da za opće dobro, prepoznaju i otklone naslage mitologije, kao i ideološke
i sve druge zablude. Time se otvara i jedini poznati put za prioritetno samopotvrđivanje
nacionalnog i državnog identiteta. Ibrahim
Kajan nas već duže vrijeme potiče da
promišljamo o smislu našeg historijskog bitisanja, te i da uz trud i pregalaštvo, zaslužimo egzistenciju i
afirmaciju.
Smatram
da je Ibrahim Kajan sa monografijom o Mujagi Komadini ponudio vrijedan prilog
kulturnoj i političkoj historiji grada Mostara. Pojava njegove nove knjige
pravo je osvježenje u ovim ljetnim mostarskim danima, te vam je sa zadovoljstvom
preporučujem za čitanje.
Doc.
dr. Faruk Taslidža
Mostar,
juni 2018.
