KALEM
Ibrahima Kajana
pod slikom Ibrahima Novalića
pod slikom Ibrahima Novalića
Rasprostrijeh platno
od snijega
pa kruh svoj, i vodu,
stavih predase.
I kožu janjeta spustih
da me sjeća na
prijatelja što je, poput Medžnuna,
od ljubavi razum
izgubio i u planinama zalutao.
I kalem sam stavio, u
nježno runo ušuškao, i tako ga zaštitio.
Potom, prignuh se i
sastavih četiri kraja platna
s mišlju, što mi,
kobna, pade napamet:
da mrtvačkim pokrovom
moglo bi biti u kakvu tjesnacu i nepoznatu
kraju!
Zaplakah, jer se
sjetih Rumijevih stihova i ushićenja do kojih su me
dovodili
u ranoj mladosti.
Zato čvrsto zavezah
rubove u čvor,
pa zatakoh o štap
svog potucanja zavežljaj sa stvarima koje sam zadržao
od cijeloga bogatstva
pokretnog i nepokretnog,
od uspomena na
rodbinu, na prijatelje i na poznanike,
pa otvorih vrata kao
da ću (haman sad!) izaći i nazvati mir onima.koji
vani
nestrpljivi čekaju.
Rezicu na vratima
podižući, upitah sam sebe: ..
"Kamo si pošao?"
I još se jednom
upitah:
"U što si se
obuo?"
Tad sjedoh na prag i
pogledah svoje bose noge
i svoje siromašne
ruke.
Moja me čeznja za
putovanjem podiže iznad kuće
i pogledah čovjeka na
pragu, puna čuđenja i puna jasnih pitanja
na koja nisam mogao
ni odgovoriti, niti ih prešutjeti.
(2007.)