KALEM * Ibrahima Kajana

KALEM

Ibrahima Kajana 
pod slikom Ibrahima Novalića

Rasprostrijeh platno od snijega

pa kruh svoj, i vodu,

stavih predase.

I kožu janjeta spustih

da me sjeća na prijatelja što je, poput Medžnuna,

od ljubavi razum izgubio i u planinama zalutao.

I kalem sam stavio, u nježno runo ušuškao, i tako ga zaštitio.

Potom, prignuh se i sastavih četiri kraja platna

s mišlju, što mi, kobna, pade napamet:

da mrtvačkim pokrovom moglo bi biti u kakvu tjesnacu i nepoznatu

                                                                  kraju!

Zaplakah, jer se sjetih Rumijevih stihova i ushićenja do kojih su me

                                                                  dovodili

                                                                  u ranoj mladosti.

Zato čvrsto zavezah rubove u čvor,

pa zatakoh o štap svog potucanja zavežljaj sa stvarima koje sam zadržao

od cijeloga bogatstva pokretnog i nepokretnog,

od uspomena na rodbinu, na prijatelje i na poznanike,

pa otvorih vrata kao da ću (haman sad!) izaći i nazvati mir onima.koji

                                                   vani

nestrpljivi čekaju.

Rezicu na vratima podižući, upitah sam sebe: ..

"Kamo si pošao?"

I još se jednom upitah:

"U što si se obuo?"

Tad sjedoh na prag i pogledah svoje bose noge

i svoje siromašne ruke.

Moja me čeznja za putovanjem podiže iznad kuće

i pogledah čovjeka na pragu, puna čuđenja i puna jasnih pitanja

na koja nisam mogao ni odgovoriti, niti ih prešutjeti.

(2007.)