INTERVENCIJE ZA UHAPŠENE NOVINARE GODINE 1993.

BEHAR JOUNAL, br 2, 1993., str. 2

Prilog časopisa Behar, Zagreb

Prateći u Sarajevu historijski skup Bošnjačkog sabora 27. septembra 1993., susreo sam se i s predsjednikom Saveza novinara BiH, rahmetli Enverom Čauševićem. Dao mi je pisanu intervenciju za oslobađanje bh. novinara iz logora Hrvatskog vijeća obrabe. Vrativši se u Zagreb, dočekala me i intervencija direktora Televizije Rijeka, gospodina Zlatana Verše. Je li njihovo objavljivanje pomoglo uhapšenima, ne znam. Ali, ostalo je dokumentirano.

DOKUMENTI - INTERVENCIJE

INTERVENCIJA ZA P. TOPIĆA

Televizija Rijeka

Televisione Fiume

Poštovana gospodo!

Naša firma kao regionalna TV-stanica u Rijeci, Hrvatska, poslala je svoga kamermana i reportera, gospodina Peru Topića u Bosnu sa zadatkom da snimi dokumentaciju o područjima

zahvaćenim ratom. Nažalost,17. kolovoza 1993. kraj mjesta Kiseljaka blizu Žepče, njega je kao taoca zarobila muslimanska jedinica zajedno sa stotinjak drugih civila. Prema nekim informacijama do kojih smo došli, on je bio uhvaćen kao civilni reporter s TV-kamerom u rukama i odveden kao talac u nepoznatom pravcu. Od onda o njemu nismo više čuli, osim činjenice da ga nije bilo među poginulim žrtvama.

Gospodin Pero Topić je građanin Republike Hrvatske, ali je rođen u Žepču, u srednjoj Bosni, gdje se trenutačno vode borbe između Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane,

HVO-a. Pero Topić je kao kamerman i reporter naše TV-stanice snimao u svim prilikama tragične događaje na području bivše Jugoslavije od početka rata pa sve do danas. Naročito je snimao humanitarne aktivnosti u Hrvatskoj i Bosni, ratne bolnice i dolazak UNPROFOR-a. Njegove snimke ratnih bolnica u Hrvatskoj i Bosni sada se upotrebljavaju na Međunarodnoj ljetnoj školi ratne medicine kao nastavni materijal koji se pokazuje hrvatskim i svjetskim udruženjima studenata medicine. 

Nema sumnje da je gospodin Topić, zajedno s kompletnom TV-opremom, zarobljen kao nevina osoba i odveden kao civilni talac suprotno Ženevskoj konvenciji i drugim međunarodnim konvencijama. On ima sva prava da se tretira kao civilna osoba, pa nema nikakve osnove za njegovo daljnje zadržavanje. Apeliramo na vaše razumijevanje i ljubaznost, pa vas molimo da prema svom najboljem znanju i mogućnostima poduzmete sve mjere koje bi mogle dovesti do njegova oslobađanja (ako je moguće zajedno s drugim taocima ).

 

Unaprijed vam zahvaljujemo za vašu hitnu intervenciju. Očekujući od vas dobre vijesti, ostajemo

                                                                                      Zlatan Verša

Direktor

INTERVENCIJA ZA BOSANSKE NOVINARE

Sarajevo, 10. 9. 1993. godine

Br.298/93

Gospodin Bill Clinton, predsjednik USA

Gospodin Boutros Boutros Ghali, generalni sekretar UN

Gospodin Aidan White, generalni sekretar Međunarodnog udruženja novinara i drugih organizacija za zaštitu ljudskih prava i sloboda

Predmet: Protest Saveza novinara R BiH protiv hapšenja novinara u Mostaru

Savez novinara R BiH, kao nezavisna, vanstranačka i nepolitička organizacija, koja vodi brigu o svim novinarima širom Republike Bosne i Hercegovine, upućuje protest svim nadležnim institucijama i organima, te vojnim formacijama zbog hapšenja i držanja u pritvoru naših kolega novinara. Najteža situacija je trenutno u Mostaru, gdje su još uvijek u zatvorima HVO novinari Džemal Hamzić, Alija Lizde, Sejo Bešlagić, Selma Dizdar i Bojana Mujanović. U konc. logorima su, takoder, više sedmica proveli Mugdim Karabeg, Nenad Žujo, Meho Hadžiomerović:, Džemal Raljević i drugi.

Ista je situacija, ako ne i gora, s kolegama novinarima Radio-Foča, Enesom Hrnčićem, koji je ad početka agresije na BiH zatvoren u KP dom Foča od strane srpske vojske. Po Ženevskoj konvenciji sve naše kolege bi trebalo tretirati civilnim osobama, te samim tim nema razloga za njihova zatočeništvom. 

Obzirom na sve što smo rekli, kao i na to da se Savez novinara R BiH zalaže za slobodu informacija, slobodu medija i nezavisnost novinara, apeliramo na sve političke, humanitarne i druge organizacije za slobode i ljudska prava da se naše zatvorene kolege što prije oslobodi.

S poštovanjem!

Enver Čaušević

predsjednik SN R BiH

Amra Sokolović

v.d. generalni sekretar SN R BiH

S „Tragom Božjih poslanika“, putujem u Dominikansku Republiku

Povelju za izuzetan doprinos u očuvanju i jačanju

 najboljih bh. i bošnjačkih vrijednosti u kanadskom društvu, Kajanu je uručio dr. Ramić

Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, ogranak Canada, Toronto, septembar 2014.

PISMO DR. RAMIĆA - IBRAHIMU KAJANU...

Esselamu alejkum dragi prijatelju, šaljem jedan tekst koji sam napisao prije oko mjesec dana za vrijeme godišnjeg odmora. Tekst je napisan iz poštovanja prema tvome tako značajnom radu za sviju nas. Možeš tekst slobodno postirati na svoj fb ako smatraš potrebnim. Šaljem ti i jednu sliku iz Toronta. Veliki mahsuz selam tebi i svima tvojima.*

S „Tragom Božjih poslanika“, putujem u Dominikansku Republiku

Moja stalna praksa je da godišnje odmore provodim aktivno. Aktivno kod mene znači uz knjigu. Ove godine u prelijepu Punta Canu, Dominican Republic, zajedno sa mnom i mojom porodicom putovala je odlična knjiga Ibrahima Kajana „Tragom Božjih poslanika“. „Tragom Božjih poslanika“ predstavlja treće bibliografsko izdanje, koje je nastalo 1990. godine u periodu autorova putopisnog pohoda kroz jugoistočnu Tursku, tačnije područja vezana za nekoliko Božijih poslanika. Kolika je vrijednost i važnost ove knjige govori činjenica da je doživjela tri izdanja. Čitajući knjigu upoznao sam se sa mjestima svjetskog izvorišta civilizacija. Obogatio sam svoje znanje. Zapravo čitajući knjigu, zajedno sa Kajanom sam putovao tragovima Božijih poslanika. Upoznao sam kako su živjeli dobri, ali i loši ljudi tog vremena. Radi se doista o istinskoj knjizi decenije ili više decenija koja me je oplemenila strastvenošću i bogatstvom nesvakidašnje duhovne avanture.

Na otvaranju bosanskohercegovačke biblioteke u Torontu, u Kanadi, između ostalog sam rekao o dr. Ibrahimu Kajanu: “Čovjek koji u drugim ljudima ne vidi strance nego braću. Čovjek u kome je spojen Orijent, Afrika i Helada. Čovjek u čije riječi se uvlači irealna stvarnost, mistika i mudrost. Čovjek koji nikada nije imao nikakvih političkih programa, niti ambicija. Čovjek koji ne pripada nikakvoj stranci. Čovjek koji pripada samo svom vlastitom narodu. Čovjek koji sa malo riječi, gotovo oskudnih kaže mnogo. Duša tog čovjeka nema nikakvih težnji da vodi, ali ima jezgro od žudnje koje trajno nagovara da mu koristi sve do smrti. Gospodar je svjetova, stvarajući stvari i određujući im bit, naredio kalemu da opisuje sudbinu ljudi. Nekim je ljudima darovao moć, a nekim bogatstvo. Najnemoćnijim, koji nemaju srodnika ni među prvima ni među drugima, Bog je darovao kalem kojim će moći bilježiti samo onako kako je određeno još na početku svijeta -  istinito, dakle korisno. Tome teži Ibrahim Kajan“.

Kao poštovalac akademika Ibrahima Kajana i njegovog bogatog književnog opusa izraženog u preko deset knjiga različitih žanrovskih usmjerenja, čestitam mu na odličnoj knjizi, na veličanstvenom književnom opusu, uz želju da nas još mnogo godina raduje svojim izuzetno značajnim radom.

Akademik Emir Ramić

*Stavljam ga, da popuni šupljine u mom egu, hehe :) I. Kajan - 8. VIII 2017.

DJELO VELIKOG ISKUSTVA I ZNANSTVENIH SPOZNAJA DR. ISMETA DIZDAREVIĆA

Prof. dr. Ismet Dizdarević

       Dr. Ismet Dizdarević: Segmenti psihologije umjetnosti

Art Rabic, Sarajevo, 2017.

Biti sretan, zahtjev je našega bića od trena kad smo se uspravili i počeli hodati po zemlji na dvije noge. Taj diktat čovjekova jezgra prisutan je u neprekinutom trajanju, od prvih čovjekovih staništa do dana današnjeg. Obznanjuje se umjetničkim sublimacijama koje je ljudska ruka pridodavala svijetu realnosti – ozbiljujući svoj unutrašnji svijet i pokazujući ga drugima kao svojevrsni korektiv tvrdoj zbilji iz koje dolaze samo patnje i nesreće. 

Naslovnica kapitalnog Dizdarevćeva djela

Tim prvotnjim senzacijama čovjekove umjetničke proizvodnje iz prahistorijskog jutra u pećinama i njihovom psihološkom skeniranju, posvećena je uvodna studija prof. dr. Ismeta Dizdarevića, obimnog rukopisa pod naslovom Segmenti psihologije umjetnosti. Rukopis je, na blizu 350 stranica, podijeljen u dvije temeljne cjeline: u prvom dijelu knjige autor razmatra ključna pitanja i ključne stavove teorijskih i empirijskih istraživanja suodnosa psihologije i umjetnosti, utemeljenih u antičnoj misli Platona, Sokrata i Aristotela, iz čije će kolijevke izniknuti i razviti se i teorije umjetnosti i teorije psihologije. 

Drugi dio obimnog rukopisa sastavljaju autorova razmatranja  o likovnim i jezičnim umjetninama, pjesničkim zbirkama, ali i o jednoj historijskoj monografijiji. Posvetio je značajnu pozornost i kreativnom potencijalu djece, koja se „rađaju pravim umjetnicima“, ali u kasnijem dobu taj se potencijal gubi „razvlačenjem pameti“ na putevima u potrazi za ostvarenjem svoga mjesta u svijetu „na kojem će biti sretni“. 

Zašto se psihologija kao znanost bavi proučavanjem umjetnosti, ako se pitanjima umjetnosti bave („licencirane“!) teorije proizašle iz nje same, iz estetite, iz Aristotelova mimesisa – i pretendira da bude cjelovita i neporeciva?  Psihologija u likovnosti, glazbi, igri i umjetninama riječi, ali i u osobama autora, pronalazi složene psihološke prostore svog istraživanja čovjekove prirode. Budući da su homo ludens i mimesis središnji termini bića umjetnosti, psihologija ima puno razloga da, kao što to imaju i filozofija i sociologija, ponirati u čovjekovu „jamu bića“ i na taj način obogaćivati antopološu vizuru čovjekova bivstvovanja na ovom svijetu. 

Što, zapravo, propituju i „mjere“ istraživanja psihologija kad podvrgavaju umjetnine pod lupu svojih znanstvenih sitnozora? Dizdarevićevi tekstovi nas uvjeravaju svojom fundiranom preglednošću ključnih psiholoških istraživanja, da su pristupi umjetnosti ove vrste, „i u ranjim i u sadašnjim vremenima“, nastojali spoznati koji su to „izvori ljudskih kreativnih potencijala i,  posebno, crte ličnosti umjetnika od kojih uveliko zavisi uspjeh u umjetničkom stvaralaštvu“. Ukratko, uz pomoć vlastite metodologije  teže otkriti one skrivene a odgovorne dimenzije čovjekove unutrašnjosti „odgovorne“ za umjetničku proizvodnju i koji su to „psihološki mehanizmi... prisutni u procesima stvaranja kao i da se uvidi koliko i kako umjetnost utiče na um i emocije čovjeka“. U svakom slučaju, psihološka proučavanja, npr. književnosti, ne obavljaju se da budu zamjenom ili da supstituiraju estetsku, književnu kritiku, koja je jedino mjerodavna analizirati njezinu umjetničku i leksičku konstituciju. 

Međutim, otkrivalačke dimenzije čovjekove osobnosti koje figuriraju kao likovi u znamenitim književnim djelima (u Shakespearea recimo, ili u romanima Dostojevskog), do kojih su došli psiholozi, posebice Freud i Jung, psihoanalitičari, nisu samo izazovna po svojoj upečatljivoj svježini i znanstvenoj situiranosti, nego se (ti slojevi tumačenja) široko rasprostiru, djeluju i plodotvorno pripomažu razumjevanju drugih prostora ljudskih interesa, kakvi su npr. Freudove, odnosno Jungove teorije o strukturi našeg jezgra, libida, tumačenja sna, simbola i arhetipova, između ostalog. 

Ako je umjetnost za psihologiju, po terminu dr. Dizdarevića,  „primjenjena psihologija“ po kojem propituje kako umjetnine djeluju na um i psihu, moguće je postaviti i pitanje u obrnutom smjeru: jesu li djela vrhunskih autora (npr. Dostojevskog ili Kafke, čije naslove navodi Dizdarević – Proces, Preobražaj, Zamak i Seoski ljekar) – psihologiji kao znanosti  – „primjenjena književnost“ ili „romansirana psihologija“? Mada tako sročen iskaz ne zvuči osobito dopadljivo, u njemu je ipak sadržana istina. Psihologija i umjetnost su jedno drugom ogledala istih lica njihovih dvojnih priroda. 

Po snazi utjecaja na promicanje istraživanja u jeziku, osobito je značajna Lacanova strukturalna psihoanaliza, koja ne samo da „oživljava Freudova klasična učenja“, nego se  približava  i utječe na oblikovanje de Saussureove strukturalne lingvistike.      

Svaki redak i svako poglavlje u Dizdarevićevoj knjizi majstorski konfiguriaju zadani prostor svojevrsne historije psihologije, a posebice segmenata psiholoških studija slikarsta i književnosti (o kojima je u knjizi najviše primjere). Taj ssnažni interes psihologije za umjetnička djela, unutar pojedinih psiholoških škola, nužno je vodio oblikovanju psihologije umjetnosti, jednog autonomnog,  specifičnog ogranka koji će razviti svoju vlastitu metodologiju i definirati prostor svoga istraživanja,  koji podrazumijevaju  “ispitivanje (1) bitnih karakterstika stvaralaca, zatim (2) sam čin stvaranja , (3)  karakteristike objekta – umetničkog dela i zatim (4) doživljavanje umetničkog dela  od strane “potrošača”, te konačno (5) i relevantne karakteristike publike.” 

U poglavlju Doživljaj slike i teksta, dr. Dizdarević okuplja autorske tekstove, kojima je reagirao na izložbe slikara Đure Lubarde, Džeke Hodžića, fra Perice Vidića, Alice Jakirovića, Salke Peze, amaterskog slikarstva liječnice Alme Jakić-Dizdarević, te osvrta na ilustracije u knjigama Jusufa Omerike i arhitekta Hajrudina Zagore.

Poseban skup tekstova predstavlja njegovo zanimanje za dječju kreativnost, te ispisivanje minijatrne kronologije dječjih likovnih susreta u Sarajevu. 

Tim tekstovima dr. Dizdarević bilježi osobna propitivanja psiholoških procedura koja oblikuju estetske senzacije u vlastitom biću, objavljujući ih u listovima i časopisima široj javnosti.

Umjesto zaključka, citirat ću samog autora: „Spoznao sam  ne samo ljepotu likovnog oblikovanja objekata,  već sam  i neposredno doživio draž i vrijednost ishoda  umjetnikovog  stvarenja i intimno osjećao   da nisam “pasivni recepcioner likovnog ostvarenja, već aktivni sudionik.” Dublje sam , zapravo, shvatio ono što je naučno utvrđeno da umjetničko djelo jeste ishod stvaralačkog procesa , ishod strpljivog, predanog i nadahnutog rada umjetnika, ali to ne znači da se može samo na osnovu njegovog sadržaja i forme govoriti o vrijednosti toga djela. Doživljaj umjetničkog djela  je složen psihološki mehanizam,  ustvari to je aktivni mentalni proces, u kome se,  u svjesnim i  nesvjesnim slojevima mozga subjekta, odvija specifični proces, proces stvaranja.“

Ovo izuzetno vrijedno djelo prof. dr. Ismeta Dizdarevića, utemeljitelja psihologije kao znanosti i kao studujskog predmeta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, preporučujem  punoj pozornosti naše stručne i kulturne javnosti.

U Mostaru, 26. 1. 2017.                                    Dr. sc. Ibrahim Kajan