TESTAMENT KRALJICE KATARINE, MIT ILI STVARNOST?

Povodom 6. izdanja romana Ibrahima Kajana

Dr. sc. Adis Zilić

TESTAMENT KRALJICE KATARINE,

MIT ILI STVARNOST?

Prilog proučavanju državno – pravnog poretka srednjovjekovne Bosne

Sažetak: Roman Katarina kraljica bosanska Ibrahima Kajana povod je za aktueliziranje historiografskih tema kao što su: nadležnosti krune i državnog sabora u srednjovjekovnoj Bosni, te pitanje vladavine žene. Poseban je akcent na poimanju pravnih normi u turbulentnom vremenu gubitka državne samostalnosti Bosne, mitološkim konstrukcijama vezanim za „posljednju bosansku kraljicu“ koji se protežu do današnjih dana, te na pitanju mogućnosti oporučivanja države. Pošto roman, osim historijske, sadrži i savremenu notu, za sobom također povlači takvu vrstu osvrta.

Ključne riječi: kraljica, Katarina, Bosna, Rimska kurija, papa, Borgia, Stanak, vlastela, herceg, Kujava, Jelena Gruba, Mara, Sigismund.

Povod ovom eseju je šesto izdanje historijskog romana autora Ibrahima Kajana Katarina kraljica bosanska,[1] kojim je autor na književni način ponovo aktuelizirao pitanja ingerencija nadležnih državnih institucija srednjovjekovne Bosne, te da li je moguće nasljeđivanje kraljevine. Osnovna motivacija pisanja ovog teksta je pitanje vjerodostojnosti testamenta kraljice Katarine. Na početku treba jasno razdvojiti dva različita naučna principa – književni pristup temi od historijskog; u književnosti je radnja zasnovana na fikciji i imaginarnom, dok je za historičara bilo samo ono što je zapisano, tj. iza čega je ostao konkretan pisani trag. U kontekstu zadanog tematskog okvira postojeći izvori i literatura moraju se dodatno preispitati, kako bi se utvrdile eventualne tendencije.

Vrijeme radnje romana Katarina kraljica bosanska je politička propast srednjovjekovne kraljevine Bosne. Konkretnije, kraljica Katarina nalazi se u izbjeglištvu u Vječnom gradu; na večeri je ugostila generala dominikanskog reda don Franciska kojem prepričava u osnovnim crtama svoj protekli život. Roman je zasnovan na brojnim historijskim faktima, ali se zbog svoje funkcionalne prirode od njih udaljava dajući historijskoj temi književni okvir. Iz tog razloga pristup književnika historijskoj tematici ne može biti isti kao kod historičara.

U eseju ćemo se osvrnuti na pojedine ličnosti spomenute u tekstu romana. U kontekstu priče o kraljici Katarini i njenom životnom putu, u Kajanovom romanu spomenuta je čitava galerija historijski osvjedočenih likova, aktivnih protagonista na političkoj sceni Bosne, prilikom gubitka njene državne samostalnosti i pada većeg dijela zemlje pod osmansku vlast. Od značajnijih ličnosti spomenut ćemo kraljice Jelenu Grubu, Vojaču i Maru ili Jelenu, Katarininog oca hercega Stjepana Vukčića Kosaču i njenog sina Sigismunda.

Na prvi pogled neobično je da je Kajan za kraljičinog sagovornika izabrao generala dominikanskog reda, umjesto nekog od franjevaca sa kojima je bila bliska u stvarnom životu. Od udaje do smrti usko je sarađivala sa franjevačkim redom, rivalima dominikanaca. Spomenuti don Francisko u romanu je vjerovatno vrsni teoretičar međunarodnog prava Francisco de Vitoria (1483-1546). Ovaj poznati filozof, teolog i pravnik pripadao je dominikanskom redu, te je nazivan još ocem međunarodnog prava.[2] Nije, dakle, stvarni Katarinin savremenik, ali je jasna motivacija autora romana da upravo njega izabere za sagovornika kraljici prilikom potpisivanja testamenta. Tako se teoretičar međunarodnog prava našao usred veoma važne pravne problematike – pitanju mogućnosti nasljeđivanja oporučene države.

*   *   *

Kroz romaneskni tekst aktuelizirano je pitanje kraljičinog testamenta kojim je papi i katoličkoj crkvi ostavila Bosnu, ukoliko njena djeca ostanu privržena islamskoj vjeri. Ona sa čuđenjem prihvata konstataciju svog fiktivnog sugovornika don Franciska kako je u njenu autobiografiju ugrađen testament, dok je general dominikanaca uporno nagovara da potpiše isti. Nakon njegove konstatacije da Bosna postaje vlasništvo Rimske crkve, kraljica odgovara:

Ne, uzoriti generale! Ja nemam pravo na to! Kruna, mač, plašt, pa to su predmeti, ali u slučaju o kojem vi govorite... i kako ga prikazujete, to nikako ne znači, to mogu potvrditi samo velike bosanske vojvode..., velike vojvode... I stanak bosanski.[3]

Ovakav stav Katarina ponavlja don Francisku još jednom u romanu, kada joj sagovornik spočitava što joj je sin prešao na islam:

Zašto mi sina spominjete, i Bosnu; ni njemu ja Bosnu ne mogu pokloniti, ni prijestolje u njoj; ne ide to... Bez stanka bosanskog, bez pristanka vojvoda bosanskih, nikako ne ide. Ne mogu mu ja dati Bosnu.[4]

U romanu se spominje državni sabor kao jedina nadležna državna institucija u bosanskom kasnom srednjem vijeku koja se bavila ovakvom vrstom pitanja. Zaista je državni sabor Bosne – Stanak ili kako se još nazivao Rusag, Bosna ili sva Bosna isključivo bio nadležan po pitanju izbora novog vladara, otuđivanja državne teritorije i općenito se bavio vanjskom politikom zemlje,[5] ali ova institucija nije više funkcionirala nakon 1463., kada su u osmanskom napadu izginuli kralj i dio vlastele, a zemlja izbrisana s političke karte. Osim toga, niko ne bi mogao u normalnim okolnostima garantirati Tomaševom i Katarininom sinu Sigismundu da će jednog dana zaista sjesti na kraljevski tron, koji se nije nasljeđivao ni po principu primogeniture, niti seniorata.[6] Ključni faktor pri izboru novog kralja bili su interesi i raspoloženje bosanskog plemstva u datom trenutku, artikulisani kroz instituciju Stanka.

Vladavina žene se iz ranije državničke prakse tretirala kao interregnum, a ni Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica. Bila je to Mara ili Jelena, a ona nije nikom ništa oporučila! Da su državnici krajem XV stoljeća zaista vodili računa o oporučivanju uništene kraljevine, zar se na isti korak pored pape ne bi odlučio i osmanski sultan? No, njegova carevina funkcionirala je na drugim principima, smatrao se krvnim i pravnim nasljednikom Istočnog rimskog cara, pretenzije su mu bile univerzalnog karaktera.

Mogao je i sultan teoretski „legalizirati“ zaposjednutu teritoriju po istom principu Katarinine darovnice jer je u njegovoj carevini boravilo dvoje Kotromanića, kraljica Mara i Katarinin sin Sigismund. Posljednji dio života bosanska kraljica Mara provela je u osmanskoj državi. Nakon 1498. preselila se iz Carigrada kod svog ujaka Manojla Paleologa u trakijsku oblast Sirgencion, gdje je nakon 1500. umrla.[7]

Ime posljednje bosanske kraljice Mare ili Jelene svjesno je i kontinuirano potirano, pa se Katarina često navodila kao posljednja bosanska kraljica. Razlog tome je što bi kao posljednja kraljica, prema mitološkim konstrukcijama, imala puno pravo na odluku da Bosnu daruje papi Sikstu IV u vlasništvo, ukoliko njena djeca ustraju „in perfide Machometane secta,“ kako stoji u prijepisu testamenta. Ako već kraljice ostavljaju u nasljedstvo države umjesto nadležnih institucija, valjda je posljednja bosanska kraljica Mara najmjerodavnija da tako nešto učini?

Strah od Turaka prouzrokovao je migracije stanovništva, posebno izražene tokom 1463., kada je pogubljen kralj Stjepan Tomašević a Bosna definitivno izgubila samostalnost. Interesantno je spomenuti kako su obje kraljice na vrijeme uspjele izbjeći iz zemlje, što nije bio slučaj sa Katarinino dvoje djece i sa Marinim suprugom, posljednjim bosanskim kraljem.[8] Kao što se Katarina konačno skrasila u Rimu, tako je i Mara naknadno našla utočište kod Osmanlija; obje su izabrale destinacije na koje su svojevoljno otišle. Također, obje su ostale udovice i time automatski postale bivše kraljice, Katarina od 1461. a Mara od 1463. godine. Nakon smrti Marinog supruga Stjepana Tomaševića nije izabran novi kralj tako da od tada nije bilo ni nove kraljice.

Katarinin sin i mogući nasljednik na bosanskom kraljevskom tronu iz kuće Kotromanića, princ Sigismund, također je poput Mare boravio u osmanskoj državi. Kao sedamnaestogodišnjak nalazio se 1473. u pratnji sultana Mehmeda II na pohodu protiv Uzun Hasana, u kojem je učestvovao zajedno sa sinovima morejskog despota i trapezuntskog cara. Savremenici su zabilježili da je sultan Fatih pokazivao veliku naklonost prema mladom bosanskom kraljeviću i rado boravio u njegovom društvu. Krajem 1487. spominje se na funkciji bega u sandžaku Karasi, pod imenom Ishak i prezimenom Kralj Oglu.[9]

Ni Mara, ni Sigismund nisu testamentom darovali sultanu državu, čiji veći dio je on faktički već posjedovao. Dakle, nije postojala praksa kod savremenika da traže oporučivanje države od pojedinih značajnih ličnosti plave krvi! Iz sljedećih primjera također možemo vidjeti kako nije istinita tvrdnja da je Katarina „ostala jedini zakoniti predstavnik“ kraljevine Bosne.[10] Konstatacija o „jedinom zakonitom predstavniku“ dodatno produbljuje mit o kraljici Katarini. Na ovom mjestu ćemo se zadržati, kako bismo vidjeli koga su sve savremenici iz drugih država smatrali adekvatnim predstavnicima kraljevine.

Kao prvo, iako je Pandžić analizirao tekst prijepisa testamenta, izgleda da je previdio dio u kojem se za kraljičinog sina kaže filio suo et prefati Regis Thome legitimo et naturali Sigismundo. Dalje, osim preživjelih predstavnika vladarskog roda Kotromanića, legitimnim predstavnicima kraljevine mogu se također smatrati prvaci plemićkih rodova, učesnici u radu državnog sabora. Posebno je interesantno što se niko od preživjelih Kotromanića u trenutku Katarinine smrti nije nalazio na upražnjenom kraljevskom tronu. Pored kralja koji je personificirao instituciju svete krune, drugi bitan segment srednjovjekovne bosanske državnosti bilo je plemstvo koje je djelovalo kroz instituciju sabora.

Nakon 1463. kada je princ Sigismund tek teoretski mogao biti izabran za kralja, u isto vrijeme kada su Katarina i Mara već postale bivše kraljice, još je bilo živih predstavnika plemićkih rodova, nekadašnjih učesnika u radu Stanka. Ukoliko ih posmatramo sve skupa u kontekstu poimanja državno – pravnog poretka srednjovjekovne Bosne, onda je preživjelo bosansko plemstvo bilo značajnije u političkom smislu u odnosu na preostale Kotromaniće, iz razloga što niko od članova vladarske dinastije nije popunio upražnjeni tron. 

O aktivnoj ulozi plemstva ili vlastele u političkom životu zemlje svjedoče brojne povelje čiji je autor vladar. Osim učešća u radu Stanka, predstavnici vlastele bili su također nezaobilazan faktor prilikom izdavanja kraljevskih potvrda privilegija stranim političkim subjektima, dodijeljivanju posjeda nekom od pripadnika vlastelinskog staleža u duhu vjerne službe i sizerenovog davanja vjere gospodske, otuđenju državnih teritorija ili općenito sklapanja bilo kakvih ugovora iz kojih proizilaze pravne posljedice. Dakle, aktivni su učesnici i u vanjskoj politici, shodno tome i legitimni predstavnici zemlje u inostranstvu.

Još od vremena bana Mateja Ninoslava predstavnici vlastelinskih rodova se redovno, u periodu dužem od dva stoljeća, javljaju kao svjedoci na poveljama te su uz vladara spominjani u svojstvu garanta ispunjenja pravnog čina. Uz ime predstavnika roda obično je stajao dodatak s bratiwmj, što znači da pojedinac spomenut u povelji nije bio svjedok samo u svoje ime, nego je istupao u ime cijelog roda. Također se isticalo kojoj oblasti pripadaju i obično ih je bilo 12, simbolički broj kojim se podrazumijevalo da je sva Bosna saglasna sa pravnim činom.[11] Zbog prostorne ograničenosti navest ćemo manji broj primjera o bosanskoj vlasteli kao nosiocima političkog života i legitimnim predstavnicima zemlje prema stranim subjektima, pored predstavnika vladarske dinastije Kotromanića.

U slučajevima kada su Dubrovčani po dolasku na prijesto novog bosanskog vladara tražili potvrdu ranijih privilegija, dobivenih od njegovih prethodnika, ili ako se radilo o sklapanju važnijeg međudržavnog ugovora, nastojali su redovno postići da se kao svjedoci pravnog čina navedu što značajniji predstavnici vlastelinskih rodova. Znali su kraći period čekati bitniji događaj, poput zasjedanja Stanka ili vojnog pohoda, kada se vlastela nalazila na okupu uz vladara. Navest ćemo sa više aspekata interesantan primjer otuđenja bosanske državne teritorije, prodaju Primorja Dubrovniku. Diplomatski predstavnici dubrovačke republike prisutni na kraljevom dvoru su dobili zadatak da tajno pokušaju isposlovati potpis kraljice, te da se što veći broj ugledne vlastele nađe u svojstvu svjedoka na veoma važnom dokumentu, koji je kralj trebao ovjeriti svojim pečatom.[12] Bosanski kralj Ostoja izdao je potom povelju pisano na Usori va slavnoi našoi voisci u Lišnici, prilikom smotre vojske i u prisustvu najznačajnije vlastele,[13] ali ovaj put bez navođenja imena kraljice iako su destinatari priželjkivali da se njeno ime također spomene.

Svoju suprugu Ostoja navodi tek sljedeći mjesec, prilikom uobičajene potvrde privilegija kralja Tvrtka iz 1378. U ekspozitivu ove povelje autor kaže sljedeće: imavjše svqtji zgovorj s prqvisokomj gospoiomj bogomj darovanomj mi kralicomj kirj Kuqvomj i vlasteli i velemožami kralevjstva mi stvori milostj kralevjstvo mi...[14] Kraljica Kujava nije spomenuta u svojstvu koautora ugovora u protokolu, niti se navodi među svjedocima u eshatokolu, gdje se, kao u prethodnom primjeru, navode redom najznačajniji predstavnici vlastelinskih rodova kraljevine. Ostoja u ekspoziciji navodi samo kako je imao zgovorj sa kraljicom.

Na sličan način navodi se ime kraljice Kujave na još dvije povelje koje je Dubrovčanima izdao njen i Ostojin sin Stjepan Ostojić, naredni bosanski kralj. Oba puta Kujava se spominje u ekspozitivnom dijelu, u svojstvu kraljice majke. U prvoj povelji mladi kralj spominje je na sljedeći način: imavše svitj i zgovorj s previsokomj gospowmj Kuqavomj, kralicomj kralevjstva mi materj~, a u drugoj: azj gospodinj kralj Stqpanj i sa privisokomj gospowmj kraljvjstva mi materj~, sj gospowmj kralicowmj Kuqvomj.[15]

Što se tiče ostalih „prvih dama“ kraljevine, prethodno se kraljica Jelena Gruba također spominje na potvrdi privilegija njenog supruga Dabiše, dok se na Tvtkovoj svečanoj povelji navode imena njegove majke Jelene i supruge Doroteje. U oba slučaja kraljice se zaklinju zajedno sa kraljevima prije navođenja vlastele u svojstvu svjedoka.[16] Kako možemo vidjeti, za vladavine Ostoje i njegovog sina Stjepana Ostojića pozicija kraljice degradirana je na ekspozitivni dio dokumenta.

Politička pozicija kraljica u sljedećim međudržavnim ugovorima ostaje veoma dinamičnog karaktera – i dalje ide silaznom putanjom. Nakon Ostoje i Ostojića potpuno nestaje iz dokumentacije, pa tako Tvrtko II, Tomaš i njegov sin Stjepan Tomašević uopće ne spominju kraljice prilikom potvrda privilegija Dubrovniku.[17] Kod Tvrtka II se među svjedocima koji garantuju ispunjenje pravnog čina navodi samo vlastela: a vsemu tomui svidoci naši dobri bošnane vlastele i vewmožane rusaga: voevoda veliki kralevjstva bosanjskoga voevoda Sandalj z bratiwmj i voevoda Vukmirj z bratiwmj i županj Dragiša Diničićj z bratiwmj i knezj Pribićj z bratiwomj i voevoda }raij Voisalićj z bratiwmj a pristavj dvorjski kralevjstva mi knezj Petarj Klešićj i knezj }raij Dragićevićj.

Slično je u poveljama dvojice posljednjih bosanskih kraljeva. Kod njih se, osim u svojstvu svjedoka u poveljama dubrovačkim destinatarima – a vsemu wvwmui rotjnici i svidoci naši dobri veljmože nakon čega se poimenično nabraja vlastela, prethodno u ekspoziciji također spominje samo zgovorj sa vlasteli i sa vewmožami kralevjstva mi. U navedenim slučajevima politička pozicija plemstva stoji „rame uz rame“ s kraljevima i dominantna je u odnosu na gospođe kraljice, među njima i Katarinu.

Bosansko plemstvo općenito je uživalo jako visok stepen autonomije u odnosu na instituciju krune. Autonomija im je znatno veća u odnosu na npr. ugarsko plemstvo, politički faktor dominantne države Istočno – Centralne Evrope u razvijenom i kasnom srednjem vijeku. Bošnjani su bili puni vlasnici nad posjedima, do te mjere da monarh u nekim slučajevima nije mogao konfiskovati zemljišta osobama koja odbiju vojnu službu. Na svojim domenima uživali su puni suverenitet, uključujući ingerencije sudstva, prikupljanja poreza, pa čak i vanjske poslove.[18] Konfiskacija posjeda za počinjenu nevjeru mogla se izvršiti samo uz postignutu saglasnost sabora, kao što je slučaj sa Sankovićima krajem XIV stoljeća. Kad je riječ o odbijanju učešća u vojnoj službi, dobar primjer je s početka XV stoljeća, kada kralj Ostoja nije mogao izvršiti opću mobilizaciju u ratu protiv Dubrovnika. Većina vlastele bila je suzdržana ili protiv kampanje, održavajući u kontinuitetu poslovne veze sa Dubrovčanima. Ne samo da Ostoja nije bio u stanju pokrenuti vojsku u punom kapacitetu, nego je ubrzo došlo do smjene na tronu.

Navešćemo još jedan u mnoštvu primjera iz međunarodne diplomacije, kojim se bosanska vlastela prikazuje u svojstvu legitimnih predstavnika zemlje, ovaj put van njenih granica. Tokom ljeta 1463. nekoliko vlastelina našlo se na mletačkoj teritoriji u izbjeglištvu, te su zatražili posredovanje najviših instanci Venecije kod hercega i druge rusaške gospode u pojedinim dijelovima Bosne, kako bi se ujedinili napori u borbi protiv Osmanlija. Mletačka vlada izlazi u susret zahtjevima i daje ovlaštenja svom plemiću Antoniu de Prioli da se sastane u Splitu sa predstavnicima bosanske vlastele, primjereno im se obrati, te mu je posebno skrenuta pažnja na značaj Ivaniša Vlatkovića. Potom je Prioli trebao otići hercegu Stjepanu.[19] Nakon 15 godina kada kraljica Katarina umire, vojvoda Ivaniš Vlatković nalazio se na novim posjedima oko rijeke Cetine. Niko mu se tada nije obraćao kao jednom od učesnika u radu Stanka i legitimnom predstavniku bosanske kraljevine jer su se Osmanlije već učvrstile na zaposjednutom terenu, a on je bio u službi kod novog sizerena, ugarskog kralja.

Odgovor Katarininog sagovornika u romanesknom tekstu povodom kraljičine opaske o Stanku zaslužuje kraći osvrt:

To je OPORUKA! To je vjerodostojan dokument... Kakva bosanska gospoda! Stanak?! Što vam je sad to? Vojvode bosanske, ma dajte, molim vas! Rogovi u vreći, svaki će Turkom postati samo da napakosti drugome... pa sam je papa potvrdio krunu bosanskom kralju, vašem pokojnom suprugu (on je, doduše, nije smio uzeti iz straha“da ne izazove Turke“, eno je još uvijek u splitskom sv. Dujmu).[20]

Kruna koju je papa poslao Tomašu zaista je bila pohranjena u Splitu u julu 1446. Papski legat Toma Tomasini je pred svjedocima preuzeo draguljima i biserjem ukrašenu zlatnu krunu 20. VII 1446. iz riznice crkve sv. Dujma, koju je prethodno poslao papa po posebnom izaslaniku.[21] Papina kruna je po prvi put poslana u Bosnu, ali joj se nakon preuzimanja iz riznice crkve gubi trag. Planirana ceremonija krunisanja u Milama kod Visokog tada nije obavljena.

Kada su nakon 15 godina bosanski poklisari istim povodom bili kod pape Pia II, tvrdili su da je njegov prethodnik Eugen IV nudio krunu i pokazao spremnost za osnivanjem biskupije u Bosni. Tomaš to nije prihvatio kako ne bi izazvao tursku zlovolju. Bojao se jer je bio novi kršćanin i još nije istjerao manihejce iz kraljevine. Međutim, kruna nije zadržana samo zbog straha od Osmanlija, nego zbog povrede patronatskog prava Ugarske i njenog protivljenja. Patronatsko pravo ugarskih kraljeva bilo je glavna prepreka osnivanju novih biskupija i slanju papske krune u Bosnu.[22]

Dodijeljena papska kruna predstavljala je prema srednjovjekovnim mjerilima zapadnoevropskog kulturno – civilizacijskog kruga formu međunarodnog priznanja zemlje, poput današnjeg primanja države u Ujedinjene nacije. Ugarska je Bosnu smatrala svojom neposrednom interesnom sferom još od kraja XII stoljeća i energično se protivila činu krunidbe bosanskog kralja papskom krunom, kako 1446., tako i 1461., kada je krunidba zaista obavljena u Jajcu. To je i stvarni razlog njene „zakašnjele“ vojne intervencije tokom 1463. Ugri su taktički sačekali da Bosna u političkom smislu prestane postojati kao samostalna država. Čim se to desilo, odmah su formirali tampon zonu južno od Save koju su narednih šest decenija grčevito branili.

Od kraja XII do sredine XV stoljeća Bosna se nalazila u okvirima Zapada. Preciznije rečeno, u tom vremenskom intervalu postala je rubna zapadna zemlja, na rascjepu između dvije civilizacije, sa posebnom crkvenom organizacijom. Prethodno je pripadala vizantijskom komonveltu, da bi od druge polovine XV stoljeća ponovo ušla u sastav istočne, ovaj put islamske kulture i civilizacije. Posmatrano u širim evropskim okvirima, Bosna se u drugoj polovini XV stoljeća može jedino porediti sa Sicilijom pod arapskom i normanskom vlašću – na malom prostoru zastupljena su sva tri kulturno – civilizacijska kruga evropskog srednjeg vijeka. 

*   *   *

Na više mjesta su u romanu uočljive povučene paralele između srednjovjekovne Bosne i današnje države Bosne i Hercegovine. Npr. nakon što je Katarina pod iznudom potpisala dokument njen sagovornik don Francisco primjećuje:

Niste ni svjesni veličine svoje odluke, svoga krupnog djela, svog jedinstvenog poteza perom. Možda sad potpis ne vrijedi mnogo, ali vremenom...[23]

...vremena je dosta prošlo, više od pola milenija, do prve posjete poglavara katoličke crkve zemljama u regiji. Kad je papa Ivan Pavao II došao 1994. u Zagreb dočekao ga je tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman. Tri godine kasnije isti papa došao je po prvi put u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevo, gdje ga je dočekao hrvatski član predsjedništva Krešimir Zubak. Obojica političara podsjetili su Ivana Pavla II da je Bosna u biti vlasništvo katoličke crkve jer je ovoj vjerskoj zajednici zemlju oporukom darovala bosanska kraljica Katarina davne 1478. Pošto se današnji katolici Bosne i Hercegovine većinski nacionalno izjašnjavaju kao Hrvati, lahko je zaključiti šta je motivacija spomenutih državnika i zašto predsjednik susjedne države u savremenoj diplomatskoj korespondenciji spominje Katarinin testament.

U savremenim etno – konfesionalnim percepcijama srednjovjekovne prošlosti kraljica Katarina predstavljana je redovno kao Hrvatica, prvenstveno zbog svoje katoličke vjerske opredjeljenosti, u životnoj dobi od udaje do smrti. Prema takvim shvatanjima, zbog katoličanstva je postala unaprijed predodređena za kroatizaciju. Tako je u brojnim radovima, najčešće publicističkog karaktera, kontinuirano stvarana predodžba o hrvatskoj bosanskoj kraljici što je zaista čudna kombinacija. Metodološki je potpuno pogrešna jer se srednjovjekovna prošlost ne može tumačiti današnjom percepcijom! Događaji i historijski procesi iz XV stoljeća mogu se tumačiti samo stečenim iskustvom ljudi do tog vremena. Nikako ne mogu u obzir doći kasnija stoljeća, od XVI pa dalje; a pogotovo ne XIX i XX stoljeće – period savremenog doba kada svijest ljudi funkcionira na sasvim drugačiji način od srednjovjekovnog poimanja! 

No, medalja o Katarini ima i svoj revers koji je u znatnoj mjeri bljeđi od aversa, vjerovatno zbog njene privrženosti katoličkoj vjeri. Bosanska kraljica je u pojedinačnim slučajevima također posmatrana savremenom dioptrijom kao žena „iz srpskih zemalja“ ili pak kao preteča Bošnjaka. U posljednjem slučaju veća pažnja posvećena je Katarininoj istoimenoj kćeri zbog njene opredijeljenosti za islamsku vjeru, dok su se kraljičina vjerska uvjerenja nastojala minimizirati. Kraljica se prikazivala kao da je svojevoljno predala djecu Osmanlijama i svom pobratimu sultanu Fatihu, a nakon toga iz neobjašnjivih razloga izbjegla u Rim.[24] Ovakav kontraški način suprostavljanja intenzivnom kroatiziranju bosanske kraljice, lišen argumenata i uz sličan pristup problemu kao kod graditelja mita, samo pogoršava stvari i učvršćuje mitološke konstrukcije.

Moderne nacije traže svoje korjene u srednjem vijeku, što se u Evropi manifestiralo kroz romantičarski pokret u XIX stoljeću. Patuljaste nacije Zapadnog Balkana zbog spleta historijskih okolnosti kasne skoro dva stoljeća za evropskim trendovima. Kraljicu Katarinu u ovom slučaju možemo tretirati kao svojevrstan integrativni faktor – u smislu spomenutog otimanja oko kraljice, naglašavamo kako su bliži članovi njene porodice bili sljedbenici četiri različite konfesije: bosanske, pravoslavne, katoličke i islamske. Otac joj je vjerovatno pripadao prvoj, majka drugoj, ona trećoj, a djeca četvrtoj vjeroispovijesti. Kada bismo ih smjestili u kontekst savremenog poimanja različitih konfesija u regiji, onda bi unutar samo jedne porodice bilo pripadnika više različitih nacija.

Mit o Katarini prvi su počeli graditi franjevci još u prvoj polovini XVI stoljeća, nedugo nakon kraljičine smrti dok su još bila živa sjećanja na nju. Nakon jednog stoljeća zabilježena je u liturgijskoj knjizi Martyrologium Franciscanum kao blažena.[25] Kraljičina uloga se ponovo aktuelizira na samom početku XVII stoljeća, kada je bosanski biskup Frančesko Stefani u svom izvještaju pisao papi kako je bosanska kraljica ostavila u depozit sva dobra Dubrovniku u nadi da će se osloboditi njeno kraljevstvo.[26] Za Katarininom ostavštinom poseže se upravo dok traje rat između Habsburgovaca i Osmanlija, u osjetljivom političkom trenutku kada su se očekivala moguća prekrajanja granica. I nakon toga nastavilo se sa konstrukcijom mita.[27]

Dva puta istaknuto historijsko pravo na Bosnu, izrečeno u kratkom vremenskom roku na izmaku XX stoljeća prvom čovjeku katoličke crkve, rezultiralo je daljnjom konstrukcijom mita o kraljici, ovaj put u modernom ruhu. Testament je ponovo u žiži zbog nedovršenog procesa formiranja nacionalnih država na Zapadnom Balkanu. Da li su 1994. i 1997. godine bili samo u pitanju ratna i poratna euforija i aktuelnost trenutka, u vremenu kada se upravo realizirao povijesni dogovor iz Karađorđeva i završavao proces humanog preseljenja naroda? Nakon dvije decenije vrijeme je već pokazalo u kojoj mjeri je takva politika pogubna po katoličko stanovništvo u Bosni i Hercegovini.

Dozu optimizma ulijevaju stavovi pape Franje prilikom treće posjete Bosni i Hercegovini 2015. godine, te njegova vizionarski iskazana briga za katoličku pastvu u ovoj zemlji. Tom prilikom domaći politički establišment nije spominjao kraljičin testament i historijsko pravo. Naime, papa je ponovo došao u glavni grad i time poslao jasnu poruku. Nije došao u posjetu samo kao vjerski poglavar nego i kao politički predstavnik države Vatikan.

*   *   *

Čudno je i kontradiktorno da Katarina ispisuje svoj testament pet dana prije smrti koja ju je zadesila u 54. godini života a pisala ga je, kako u prijepisu dokumenta stoji: sana tamen et compos mente animo volvens.[28] U historiografiji je odavno uvriježena proizvoljna konstatacija kako je kraljica duže vrijeme bila teško bolesna pa se odlučila napisati testament, nakon čega je odmah umrla. Treba se konačno opredijeliti za jednu opciju – ili je teško oboljela, ili je bila zdrava i pri zdravoj pameti kada je pisala testament!

Dokument je preuzeo kardinal Rodrigo de Borgia, kasniji papa Alexandar VI (1492.-1503), poznat po tome što je sve poslove koje je radio podređivao svojim političkim ambicijama. Neobuzdanim nepotizmom nastojao je svojoj nezakonitoj djeci bez imalo ustezanja obezbijediti unosne kneževske i crkvene pozicije. Riječ je o čovjeku koji je simonijom[29] stekao kardinalsku i papsku službu, bestidno se služeći prevarama do te mjere da ga savremenici uopće nisu smatrali kršćaninom nego su ga poredili sa Maurom iz Španije. Općenito je ocijenjen kao nemoralna osoba i personifikacija je „najniže tačke papstva.“ Svog kritičara dominikanca Savonarolu dao je mučiti i spaliti na lomači onog trenutka kada mu se umiješao u političke planove i svjetovne poslove. Osudio ga je kao „krivovjerca, raskolnika i čovjeka koji prezire Svetu Stolicu.“ S druge strane, dominikanski red od 1955. traži Savonarolinu kanonizaciju i predstavlja ga kao sveca.[30]

Osim toga, nikada nije pronađen originalan Katarinin testament. Postoji kasniji prijepis koji baca veliku sjenu sumnje na autentičnost isprave. Proteklo je „nekoliko dana“ od nastanka testamenta do kada je tadašnji kardinal i vicekancelar Borgia izveo pred papu neke kraljičine dvorjane. Papa je tada izdao nalog vicekancelaru da testament sačuva u arhivu svog ureda. Borgia ga je „čuvao“ kod sebe, naknadno prepisao u knjigu papske riznice Camerario cenci i potpisao prijepis, zajedno sa svojim saradnicima.[31] Možemo konstatirati kako se u historiografiji uopće nije preispitivala autentičnost navedenih podataka, iako postoji mnoštvo sumnjivih elemenata.

Zadatak historičara je da uvijek sumnja, prikuplja i preispituje podatke, a u ovom slučaju nameću se sljedeća pitanja: koliko je trajalo „nekoliko dana“ i šta se dešavalo u vremenskom intervalu od nastanka testamenta do prijepisa teksta u registar? Kada se tekst prepisivao kraljica više nije bila među živima! Dalje, kako vjerovati kardinalu Borgiji koji je već tada bio poznat kao čovjek sa debelim dosjeom, izrazito sklon kriminalnim radnjama i na kraju, zašto nema originalnog dokumenta? Kraljica ostavlja u nasljedstvo državu a kurija nije bila u stanju sačuvati original!? Poređenja radi, kako je npr. dubrovačka vlastela mogla uredno sačuvati sve svoje privilegije dodijeljene od bosanskih vladara i vlastele i iz puno starijeg perioda? Kad god bi im neko iz Bosne osporio pravo po bilo kojoj osnovi, izvlačili bi iz arhive originale, argumentovano raspravljali i dobivali sporove.

Ovako delikatan dokument može se potvrđivati ili osporavati, između ostalog, i metodom komparacije sa drugim izvorima ili usklađivanjem sadržaja istog sa općim životnim i društvenim tokovima u datom trenutku, što problematizira i roman Ibrahima Kajana. Poput historičara, Kajan pogađa žicu i primjećuje kako je isključivo bosansko plemstvo mjerodavno da kroz instituciju Stanka rješava sva važna pitanja od državnog značaja. Takvi slučajevi zabilježeni su u više navrata u praksi kroz XIV i XV stoljeće.

O moralnosti i iskrenosti rimske kurije moglo bi se posebno raspravljati. Ovom prilikom prisjetit ćemo se Konstantinove darovnice – dokumenta na kojem je ova vjerska institucija gradila svoju superiornost na Zapadu kroz srednjovjekovnu epohu. Prema darovnici je rimski car Konstantin I Veliki početkom IV stoljeća prilikom prenosa prijestolnice iz Rima u Carigrad darovao papi Silvestru I pravo na svjetovnu i duhovnu vlast nad zapadnim dijelom Rimskog carstva. Dokumentom su se kontinuirano služile pape kako bi dokazali svoje pravo i istakli supremaciju nad zapadnim carevima u dužem vremenskom intervalu. U sporu oko investiture, u kojem je na kraju pobijedio papa početkom XII stoljeća, ovo je bio temeljni dokument – u to vrijeme neoborivi argument katoličke crkve. U tom trenutku niko se nije usuđivao sumnjati u njegovu autentičnost. Tek je humanista Lorenco Vala na osnovu paleografske i diplomatičke analize 1440. dokazao da je darovnica falsifikat iz VIII stoljeća.

Gotovo punih 700 godina rimska kurija gradila je autoritet na falsifikatu. Na ovoj osnovi katolička crkva kontinuirano je utjecala na kreiranje političkih tokova prostora za koji je bila zainteresirana. Stoga se u slučaju „naše“ kraljice nužno nameće pitanje: može li se povući paralela između Katarinine i Konstantinove darovnice? Razlikuju se po tome što je prva bitna za malu zemlju na Balkanu, dok je druga već prouzrokovala značajne posljedice u evropskim okvirima. Vala je raskrinkao falsifikat tako da Konstantinova darovnica odavno ne predstavlja nikakvu prijetnju po politički poredak.

Nedostaje original Katarinine darovnice pa se ne može paleografskom i diplomatičkom analizom definitivno utvrditi njena autentičnost, te ispitati da li eventualno sadrži interpolirani dio teksta. U tom smislu je posebno interesantan prvi dio prijepisa u kojem se obrazlaže oporučivanje države. U drugom dijelu podužeg teksta obezbijeđuju se sredstva za ukop, spominje se izmirivanje dugova kraljice i isplaćivanje njenih dvorjana, te se oporučuju predmeti poput odjeće ili različitih relikvija – sasvim normalne i uobičajene stvari za ovakvu vrstu dokumentacije. Postavlja se pitanje kako možemo znati šta je kraljica zaista oporučila u testamentu, ako ga je ona uopće pisala? U trenutku kraljičine smrti još uvijek je hodnicima vatikanskih palača odzvanjao eho Valine spoznaje! Da li je to razlog što nema originala, dok pravo pitanje predstavlja tek – šta je Borgia zapravo držao pred sobom prilikom prepisivanja teksta u registar?

Interesantno je također spomenuti kako je kraljica Katarina predstavljana kao članica Konstantinove kuće u Vatikanu, te je pokopana u neposrednoj blizini careve majke svete Helene. Kraljičin portret nalazi se u prirodnoj veličini u vatikanskoj dvorani Konstantina I Velikog, kako je prvobitno tvrdio dubrovački hroničar Luccari. Pored Luccarija je više evropskih hroničara od kraja XVI do početka XVIII stoljeća tvrdilo kako kraljica Katarina pripada Konstantinovoj kući. Indikativno je kako su tvrdnje hroničara o pripadnosti Katarine kući cara Konstantina dugo vremena ignorisane, ili bolje reći svjesno prešućivane.[32] Pozadina predstavljanja kraljice Katarine kao članice ugledne carske kuće u Vatikanu je zbog države koju je navodno oporučila katoličkoj crkvi, poput rimskog cara Konstantina koji je istoj instituciji prethodno darovao zapadnu polovicu carstva.

*   *   *

Katarina se u Kajanovom romanu poredi sa kraljicom Jelenom Grubom.[33] Period vladavine kraljice Jelene Grube (1395-1398) općenito se smatra interregnumom ili međuvlašćem. Veoma je interesantna s aspekta poređenja sa Katarinom i njenim pravom na oporučivanje države. Specifičan i kratkotrajan period vladavine kraljice Jelene nastao je kao posljedica sklapanja Đakovačkog ugovora u julu 1394., po kojem su kralj Dabiša i bosanska vlastela pristali da nakon smrti Dabiše bosansku krunu naslijedi Sigismund Luksemburški, ugarski kralj. Time bi umjesto Kotromanića Bosnom zavladali Luksemburgovci, čime bi zemlja u suštini izgubila samostalnost.

Dabiša je umro u septembru 1395. i umjesto da se implementira ugovor, isti je izigran na način da se nije imenovao novi kralj, nego je umjesto Dabiše zavladala njegova udovica Jelena Gruba. Nije vladala poput kralja, Dubrovčanima nije potvrdila privilegije svojih prethodnika, što je bio uobičajen postupak kada novi bosanski vladar sjedne na tron. Njena vladavina tretirala se kao produžetak vladavine kralja Dabiše. Kada je prošla opasnost od Ugarske i Sigismund bio aktivno angažiran u drugim dijelovima Evrope, Stanak je bez problema izabrao novog kralja Ostoju. Nakon toga se detronizirana Jelena i dalje spominjala kao kraljica, ali se potpisivala narodnim imenom Gruba. Posmatrano u kontekstu legitimiteta oporuke kraljice Katarine, vidimo kako se njena prethodnica nakon 1398. također tretirala kao bivša kraljica, od kada nije više imala uticaja u politici zemlje.

Evidentna je moderna vizura autora romana o kraljici Katarini jer poistovjećuje bosanske običaje srednjeg vijeka sa azijatskim, odnosno islamskim, zato što pod pojmom Evrope podrazumijeva ekskluzivno kršćanski klub država i naroda.[34] Zajednički evropski identitet ipak je tada bio potpuna nepoznanica. Prema teoretičarima i ideolozima evropskog identiteta, prihvatanje kršćanstva od barbarskih naroda naseljenih na ruševinama rimske imperije bilo je poput „vađenja pasoša,“ što je „značilo da taj narod prerasta u naciju i ulazi u civilizaciju.“[35] Na tragu prethodno citiranih misli Kajana i Le Goffa značilo bi da su npr. Mađari pravi Evropljani iako su azijatskog etničkog porijekla, dok Bošnjaci nisu iako su autohtono stanovništvo, na što je dijelimično aludirao Kajan. Prvi su ubrzo po doseljenju „izvadili pasoš“ početkom drugog milenija, a drugim je istekao – posjeduju drugačije identifikacijske dokumente.[36]

Kajan opisuje kosmopolitski ambijent na hercegovom dvoru u Blagaju, u kojem je odrastala buduća kraljica Katarina. Tek po udaji njen odgoj preuzimaju na sebe franjevci. Kakav je ambijent u kojem je Katarina provela djetinjstvo i djevojačke dane? Majka joj je pravoslavka iz kuće Balšića, a otac? Nedokučiv je hercegov duhovni život, zaključuje doktorsku disertaciju Sima Ćirković, doajen historiografije južnoslavenskih prostora.[37] Na samrtničkoj postelji uz Kosaču su bili mileševski mitropolit David i gost Radin, hercegov diplomata i visoki službenik Crkve bosanske.

Njegov istoimeni najmlađi sin prelazi na islamsku vjeru i postaje veliki vezir osmanske carevine, prvi čovjek u državi iza sultana. Drugi sin, Vladislav, ostatak života provodi u izbjeglištvu u Ugarskoj; treći, Vlatko, na mletačkoj teritoriji. Njihovi potomci mogu se pratiti kroz izvore.[38] Kći Katarina provodi veći dio izbjegličkog života u Rimu. Hercegovi potomci završili su svoje životne puteve na različitim stranama svijeta, u različitim državama, slično kosmopolitskom ambijentu u kojem su odrastali.

Zaključak

Inspirirani tekstom Kajanovog romana Katarina kraljica bosanska slijedili smo književne motive zasnovane na historiografskim podacima i dali historiografski osvrt. Osim Katarine bilo je još preživjelih iz vladarske dinastije Kotromanića, od kojih niko nije oporučivao državu; među njima je i posljednja bosanska kraljica Mara ili Jelena. Takav čin bio je nepoznat u praksi savremenika. Stanak nije zasjedao nakon 1463., tako da uopće nije bilo mjerodavne institucije koja se mogla baviti takvom vrstom važnih državnih pitanja.

Referentna godina na koju se stalno vraćamo je 1463. – nakon te godine obje posljednje bosanske kraljice bile su udovice, te su kao takve mogle biti samo bivše kraljice. Novi kralj se nije mogao izabrati, pa prema tome nije bilo ni nove kraljice. Život srednjovjekovne Bosne tada se nasilno ugasio, tj. država je izgubila svoju samostalnost – nakon višedecenijskog otpora podijeljena je između regionalnih sila, Osmanskog carstva i Ugarske.

Žena nije mogla biti legitimni vladar i vladati poput kralja, tako da ni s te strane nije imala pravo, niti mogućnost oporučivati državu. Naveli smo primjer kraljice Jelene Grube iz ranije državničke prakse s kraja XIV stoljeća, kada se njena vladavina, produkt specifičnih okolnosti svog vremena, tretirala kao interregnum ili kao produžetak vladavine njenog supruga kralja Dabiše. Sve okolnosti bez izuzetka idu u prilog tome da Katarinina darovnica nije autentičan dokument. Međutim, problem predstavlja što originalan dokument nije sačuvan, zbog čega nije moguće uraditi detaljnu analizu istog. Iz tog razloga izražavamo samo veliku sumnju po pitanju autentičnosti darovnice i suzdržavamo se od donošenja definitivnog zaključka u spomenutom pravcu. Sumnju dodatno produbljuje umiješanost kardinala Borgije u cijeli slučaj.

Summary

Inspired by Kajan's novel Katarina – The Bosnian Queen, this paper follows the literary motifs based on historiographic data, and tries to offer a historiographic review. Besides Katarina, there were other members of the ruling Kotromanić dynasty alive; however, no one of them bequeathed to the state. Among them was also the last Bosnian Queen Mara or Jelena. Such practice was unknown to their contemporaries. The Parliament did not meet after 1463, hence there was no authoritative body that could address such important state issues.

The year 1463 is a constant reference point – after that year, both Bosnian Queens were widows, hence could only be former queens. A new king could not be elected, which is why there could be no new queen. Medieval Bosnia witnessed a violent shutdown i.e. the state lost its sovereignty. After a decade-long resistance, the state was divided among the regional powers – the Ottoman Empire and Hungary.

Women could not legitimately rule as a king could i.e. they had neither the right nor the possibility to bequeath to the state. Jelena Gruba was given as an example from earlier state practice from the end of the 14^th century, when her rule – a product of specific circumstances – was treated as interregnum i.e. an extension to her husband’s, King Dabiša’s, rule. All circumstances in the case lead to the conclusion that Katarina’s charter is not authentic. However, there remains the problem that the original document is not preserved, which prevents a more detailed analysis. As a conclusion, a strong suspicion can be entertained about the authenticity of the charter and, in this paper, we withhold from a final verdict on the case. The doubt is further deepened by cardinal Borgia’s involvement in the whole case.

   

IZVORI

Neobjavljeni izvori:

Državni arhiv u Dubrovniku, Reformationes, vol. 31.

Objavljeni izvori:

Ljubić, Sime, 1891, Listine o odnošajih izmedju Južnoga Slavenstva i Mletačke republike, knj. X (1453-1469), Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, vol. XXII, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagrabiae.

Lučić, Josip, 1968-69, Stjecanje, dioba i borba za očuvanje dubrovačkog Primorja 1399-1405, Arhivski vjesnik XI-XII, Zagreb, 99-201.

Miklosich, Franz, 1864, Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Graz. 

Theiner, Augustin, 1863, Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, tom. I, Typis Vaticanis, Roma.

LITERATURA

Атанасовски, Вељан, 1979, Пад Херцеговине, Народна књига, Историјски институт, Београд.

Brandt, Miroslav, 1980, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.

Ћирковић, Сима, 1964, Херцег Стефан Вукчић Косача и његово доба, Српска академија наука и уметности, Посебна издања књ. CCCLXXVI, Оделење друштвених наука књ. 48, Београд.

Ćošković, Pejo, 2005, Crkva bosanska u XV. stoljeću, Institut za istoriju, Historijske monografije, knj. 2, Sarajevo.

Dautović, Dženan, 2014, „Metus Turchorum – strah od Turaka u srednjovjekovnoj Bosni,“ Osmansko osvajanje bosanske kraljevine, Posebna izdanja, knj. 11, Zbornik radova s okruglog stola: 550 godina od osmanskog osvajanja srednjovjekovne Bosanske kraljevine održanog u Sarajevu 14. maja 2013. godine, Institut za istoriju, Sarajevo, 75-103.

Динић, Михајло, 1955, Државни сабор средњовековне Босне, Српска академија наука, Посебна издања, књ. CCXXXI,  Оделење друштвених наука, Нова серија, књ. 13, Београд.

Franzen, August, 2004, Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb. Naslov originala: A. Franzen, Kleine Kirchengeschichte, Verlag Herder, Freiburg 1968.

Kajan, Ibrahim, 2015, Katarina kraljica bosanska, Mostar.

Kurtović, Esad, 2005, „Prilog bibliografiji radova o bosanskoj kraljici Katarini Kotromanić (1425-1478). (U povodu 580. obljetnice rođenja i 525. obljetnice smrti),“ Bosna franciscana, XIII/22, Sarajevo, 201-211.

Le Gof, Žak, 2005, Priča o Evropi, Službeni glasnik, Beograd. Naslov originala: Jacques Le Goff, L’Europe racontée aux jeunes, Editions du Seuil, Paris 1996.

Le Gof, Žak, 2010, Da li je Evropa stvorena u srednjem veku?, Clio, Beograd. Naslov originala: Jacques Le Goff, L’Europe est – elle née au Moyen age?, Editions du Seuil, Paris 2003.

Lovrenović, Dubravko, 2006, Na klizištu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-1463, Synopsis, Sarajevo – Zagreb.

Mekanović, Husein Sejko, 2014, „Portret i nadgrobna ploča bosanske kraljice Katarine Kotromanić (1425-1478) u Rimu,“ Okrugli stol Žene u srednjovjekovnoj Bosni, u: Radovi Filozofskog fakulteta (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), knj. 3, Spomenica prof. dr. Ibrahimu Karabegoviću (1931-2011), Sarajevo, 199-211.

Mulaosmanović, Admir, „Kraljica Katarina – mit u nastajanju,“ referat na naučnom skupu Historijski mitovi u zemljama nasljednicama Jugoslavije, Dubrovnik 2004 (rukopis).

Pandžić, Bazilije, 1979, „Katarina Vukčić Kosača (1424-1478),“ Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. godišnjice smrti bosanske kraljice Katarine, Kršćanska sadašnjost – Franjevačka teologija Sarajevo, 105-115.

Sedlar, Jean W., 1994, East Central Europe in the Middle Ages, 1000 – 1500, University of Washington Press, Seattle and London.

Thallóczy, Ljudevit, 1916, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527., Znanstvena knjižnica Kraljevine hrvatsko – slavonsko – dalmatinske Zemaljske vlade, Zagreb.

Toшић, Ђуро, 1997, „Босанска краљица Катарина (1425-1478),“ Зборник за историју Босне и Херцеговине 3, Српска академија наука и уметности, Одбор за историју Босне и Херцеговине, Београд, 73-112.

Toшић, Ђуро, 2002, „Посљедња босанска краљица Мара (Јелена),“ Зборник за историју Босне и Херцеговине 3, Српска академија наука и уметности, Одбор за историју Босне и Херцеговине, Београд, 29-60.

Woods, Thomas E. Jr., 2005, How the Catholic Church built Western Civilization, Regnery Publishing, Washington DC.

---

[1] Tuzla 2003. i 2004; Zagreb 2007; Sarajevo 2008, Zagreb 2012, Mostar 2015.

[2] Woods 2005, 142-143.

[3] Kajan 2015, 27.

[4] Isto, 137.

[5] Opširnije o nadležnostima Stanka po navedenim pitanjima: Динић 1955, 23-38, 42-70.

[6] Po principu primogeniture najstariji sin nasljeđuje oca na prijestolju, dok se po principu seniorata nakon smrti kralja na njegovu poziciju imenuje najstariji član porodice.

[7] Toшић 2002, 58-59.

[8] Dautović 2014, 88-89.

[9] Toшић 1997, 109-110.

[10] Čim je netačna konstatacija izrečena autor je odmah upao u kontradikciju, navodeći podatke iz testamenta kako su kraljičini zakoniti nasljednici sin Sigismund i kći Katarina, koji ukoliko „ustraju u muslimanskoj vjeri Sveta stolica postaje vlasnica bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđajnosti.“ Pandžić 1979, 112. Ovaj rad ostavio je značajan uticaj na kasniju literaturu i nije se kritički preispitivao. Za Pandžića kraljičina djeca nisu zakoniti predstavnici kraljevine samo zato što su pripadnici druge konfesije. Ako ih Katarina isključuje iz testamenta, ne znači automatski da je ona jedini legitimni predstavnik Bosne.

[11] O značaju svjedoka u bosanskim poveljama opširnije na više primjera: Динић 1955, 14-22.

[12] Prima pars est de rescribendo nostris Ambasatoribus super literis donationum terrarorum nobis fiendis per Regem Bossine, ipsi Ambassiatores non querant ad dictas literas saluo quam Bullam dicti Regis in eis tibi scribi faciant nomina Baronum Bossinam quot plurium poterunt scribi facere. Et penos hoc faciatis ad dictam exinacione facere iurare quot plurimes Barones potitis et nichilo in discretione vostra sit non faciendi Iurare quot poteri. Captum pro xxxiii. Državni arhiv u Dubrovniku, Reformationes, vol. 31, 124’ (21. XII 1398). Prethodna odluka Vijeća umoljenih da se in discrecione kontaktira gospođa kraljica objavljena u: Lučić 1968-69, 145, br. 1.

[13] ...tuzi bihu kralestva mi vlastele, a na ime voevoda Hrjvoe, knezj Pavalj Radinovićj, voevoda Sanjdalj, tepačiq Batalo i voevoda Vlatko Tvrjtkovićj, voevoda Vukašinj Milatovićj, voevoda Pavalj Klešićj, knezj Prqboe Masnovićj, knezj Radoe Radosalićj, knezj Radoe Dragosalićj, knez Voisavj Voevodićj, knezj Vukašinj Zlatonosovićj, knezj Kovačj Diničićj. Miklosich 1864, 233-235, br. CCXXV (15. I 1399).

[14] Isto, 235-237, br. CCXXVI (5. II 1399).

[15] Isto, 282-284, 291-294, br. CCLXVI i CCLXIX (5. III; 4. XII 1419).

[16] Zakletva u Tvrtkovoj povelji glasi: zapisa i potvrjdi kralÅvjstvo mi (...) vj slavni dvorj kralÅvjstva mi Trjstivnicu, i â gospogâ kyra Elena i gospoâ kralica kyra Dorodeâ (...) prisegwsmo prqdj čjstnimj krjstomj hristovqmj vj crjkvi svetago Grjgura i s našimi vlasteli simizi i sj simizi... Nakon toga se nabraja vlastela. U slučaju povelje kralja Dabiše, 14 godina kasnije, ovako izgleda završni dio dokumenta: i na to više pisanno prqsegohj azj rečeni kralj Stefanj Dabiša i sj bogodarovannomj mi gospoiwmj kralicwmj kyrj Elenomj na svetomj evanjćelji i na časnomj krjsti gospodni i s vlasteli kralÅvjstva mi... Dalje se nabraja vlastela u svojstvu svjedoka. Isto, 186-190, 220-222 br. CLXXXI, CCVI (10. IV 1378; 17. VII 1392).

[17] Isto, 316-318, 427-429, 485-488, br. CCLXXX, CCCXLVI, CCCXCI (18. VIII 1421; 3. IX 1444; 23. XI 1461).

[18] Sedlar 1994, 76, 281.

[19] ...et cuius auctoritatis ac virium est unusquisque illorum Bossinensium, qui Spalatum profugi se receperunt, et inter ceteros hic, qui apud nos est, nomine Ivanis. (...) Illos autem Bossinenses, qui Spaleti sunt, bonis verbis suasos et contentos facere et tenere procurabis. Ljubić 1891, 261, 266-268, br. CCLXVI i CCLXXI (12. i 26. VIII 1463).

[20] Kajan 2015, 27.

[21] Tallόczy 1916, 48.

[22] Lovrenović 2006, 292-295.

[23] Kajan 2015, 31.

[24] O kraljici Katarini nastala je brojna literatura, pretežno publicističkog karaktera, u kojoj se kraljica svojatala za moderne nacije. O velikom interesu za kraljicu u stručnoj i publicističkoj literaturi svjedoči iscrpan spisak od 140 bibliografskih jedinica, sabranih u: Kurtović 2005, 201-211.

[25] Pandžić 1979, 111.

[26] Toшић 1997, 85.

[27] Admir Mulaosmanović, „Kraljica Katarina – mit u nastajanju.“ Rad  nije objavljen, dostupan je na:  http://folk.uio.no/palk/Dubrovnik/Admir%20Mulaosmanovic%20-%20essay.htm. Rukopis je prilog na naučnom skupu Historijski mitovi u zemljama nasljednicama Jugoslavije, održanom u Dubrovniku 16.-18. IX 2004. Kroz tekst autor prati narodna predanja i najznačajnije radove iz publicistike kojim se gradio mit o Katarini.

[28] Objavljen u: Theiner 1863, 509-511, br. DCLXXXIII (datacija testamenta je 20. X 1478, ne piše kada je izvršen prijepis). Kod Theinera je objavljen kasniji prijepis iz XVI stoljeća.

[29] Simonija je u klinijevskoj terminologiji predstavljala koruptivnu radnju kupovine ili prodaje crkvenih službi od strane laičkih ličnosti, koje su zahvaljujući političkom položaju imale mogućnost dodjeljivati prelatske položaje nezavisno od viših crkvenih poglavara. Pojam potiče od imena Novozavjetne ličnosti Simona maga koji je od apostola tražio da mu prodaju svoje moći. Zahvaljujući kupovini crkvenih položaja, nerijetko se dešavalo da su prelati i svećenici živjeli raskalašenim načinom života, imali brojne konkubine i djecu sa njima, sudjelovali u pijankama, lovu i oružanim bitkama, organizirali urote, ubistva i činili druga zlodjela, a sve zbog borbe za vlast i stjecanja materijalnih dobara. Brandt 1980, 479.

[30] Franzen 2004, 113-114.

[31] Pandžić 1979, 113.

[32] Opširnije o povezanosti kraljice Katarine sa Konstantinovom kućom i njenom portretu, u: Mekanović 2014, 199-209. Autor je iznio hipotezu o mogućem falsificiranju darovnice kraljice, što je bila osnova za povezivanje Katarine sa Konstantinovom kućom.

[33] Trebala sam se svima snažnije suprotstaviti, svima! (...) JA nisam bila kraljica, ja sam bila samo kraljeva supruga..., ili kako vi kažete..., njegova žena. Gruba je već bila ono što ja nisam bila. Jelena Dabišina, Gruba. Ona se opirala. Svima sam se trebala opirati. Kajan 2015, 49.

[34] Don Francisco ljutito govori kraljici: Vojača nije bila udana ni kako Bog zapovijeda. To je bio divlji, bosanski brak, bez ikakve svetosti, bez sakramenta, a ona ga nije ni mogla dobiti, pa bila je poganka, nije ga mogla ni primiti! „Hoćeš li mi biti dobra i vjerna?“ – „Bit ću ti dobra i vjerna do kraja života!“ to nije ništa! Ljudski? Azijatski, eto što je to! Ovo je kršćanska Evropa, milostiva kraljice Katarina. Isto, 74-75. O papinom pismu kojim je razriješio Tomaša bračne veze sa njegovom prvom suprugom Vojačom, oženjenom po narodnom običaju, tj. po principu si eris mihi bona – dok bude dobra i vjerna, u: Ćošković 2005, 46.

[35] Le Gof 2005, 32. U svojim posljednjim izdanjima Le Goff poput Kajana Evropu suprotstavlja pojmu Azije. Čitav evropski kontinent općenito definira kao Zapad, iako priznaje da ovakva upotreba navedenog pojma nije bila zastupljena u srednjem vijeku. Le Gof 2010, 12-13.

[36] Le Goff također smatra Bošnjake Azijatima koji su se naselili u Evropu sa turskim osvajanjima; mišljenje je koje iznosi u okviru poglavlja o međusobnim uticajima Evrope i Azije i njihove kulturne razmjene. Le Gof 2005, 13. Krupan propust čuvenog mediaveliste i velikog pobornika evropske ideje! Djeluje razočaravajuće kada autoritet poput Le Goffa podliježe stereotipima, čak ih i proizvodi. Potpuno je pogrešan pristup određivati na osnovu konfesije pripadnost kontinentu jer je kršćanska vjera također ponikla u Svetoj zemlji, na Bliskom Istoku, gdje i danas egzistiraju brojne kršćanske manjine. S druge strane, osim većinskih Bošnjaka, Albanaca i Turaka, na Balkanu su prisutne značajne autohtone muslimanske manjine u svakoj zemlji, bez izuzetka. U širim evropskim okvirima također su prisutni autohtoni muslimani na prostoru sjevernog Kavkaza i južnim dijelovima evropske Rusije. Do početka XVII stoljeća živjeli su i na Iberskom poluostrvu punih 900 godina, gdje su iza sebe ostavili tragove sjajne civilizacije. Ostala su sačuvana i svjedočanstva o bogaćenju Evrope „azijatskom“ kulturom nekada prisutnih muslimana na prostorima Sicilije sa južnom Italijom, Balearskih ostrva, južne Francuske i Krima, u vremenskim okvirima sa ograničenim rokom trajanja, kao u prethodno spomenutom slučaju.

[37] Ћирковић 1964, 277.

[38] Атанасовски 1979, 126-219.

Izvor: 
Istraživanja (Mostar), br. 10 (2015)