Zašto Ibrahim Kajan traži obustavu distribucije kataloga
novootvorenog
Interpretacijskog muzeja u Mostaru
Poguban pokušaj novog izbornog inženjeringa u Mostaru
Bošnjaci.net: Kroz zadnjih
petnaestak godina, od kako ste u mostarskom zavičaju, gotovo nema mjeseca a da
se ne plasira neka vijest iz Mostara o nekoj kulturnoj aktivnosti u kojoj ste
nosilac ili barem njezin bitan sudionik. Posljednjih četrdesetak dana, (tačnije
18. maja 2014.) zapažena je prezentacija vaše nove knjige Grad velike svjetlosti
– Mostarske vedute, te vaša uloga u kreiranju „softverske“ dimenzije
supermodernog Interpretacijskog muzeja pored Starog mosta u Mostaru.
Kajan: Nije baš tako, ali
nije bilo ni „prazno i gluho“, evo – „priznajem“! Nažalost, došao sam onda kad
je grad još uvijek bio potpuno „svjež u ruševinama“, kad je bio slika i prilika
(kako su mediji voljeli isticati“) „bosanskohercegovačkog Vukovara“ – a koji je, gle ti to! – na svojoj
istočnoj strani ostao takvim do dana današnjeg! Došao sam u vrijeme kad je
otišao međunarodni arbitar za Mostar čuveni Koschnik, a u Sarajevu upravo inauguriran njegov zemljak Petrich na
moćnu poziciju Visokog predstavnika… i kad se političke prilike u Mostaru
počinju zapetljavati po nekom zatamnjenom scenariju na uštrb Bošnjaka. Ne,
nisam djelovao niti djelujem u politici, ali sam bio među najistaknutijim, čak
i tvorcem temeljnog teksta Mostarske deklaracije 2012., iz koje je oblikovana
službena verzija dokumenta. U deklaraciji je sadržan duh građanskog (i
multinacionalnog) viđenja stvari: ravnopravnost naroda i ravnopravnost svakog
mostarskog čovjeka. Svaka druga politička opcija, pa i ove najnovije koje
dolaze iz OHR-a, (s prijedlozima o tri izborna područja a sva tri – s hrvatskom
većinom!) – poguban je pokušaj inženjeringa koji poništava elemente agresije,
haških suđenja za utemeljenje i održavanje logora za Mostarce, protjerivanja i
ubijanja koja su imali jedan jedini cilj – od multietničkog grada s bošnjačkom
relativnom većinom - „stvoriti hrvatski
stolni grad“. O tom posljednjem
nastojanju prije nekoliko dana svoje je mišljenje priopćio i mostarski ogranak
Vijeća bošnjačkih intelektualaca posebnim saopćenjem za medije.
Autor i njegovo djelo
Bošnjaci.net: Prošlog
mjeseca ste promovirali svoje najnovije djelo „Grad velike svjetlosti –
Mostarske vedute“. Kako biste kao autor opisali svoju nakanu koju ste knjigom
odaslali u svijet?
Kajan: Atmosfera na
promociji moje knjige „Grad velike svjetlosti“, mostarske vedute, ponovno je
potvrdila prvu, lijepu i neporecivu krilaticu: Mostarac je žedan samo Mostara.
Riječ je o 40 neprolaznih tema koje moduliraju temeljnu
kulturološko-historijsku sliku identiteta Mostara, od njegovog prvog
spominjanja oko 1440. kao anonimna mjesta, do godina kad na smetljište
ideologizirano društvo baca i remek-djela vlastite baštine, kakva su,
primjerice neusporedivo (Bogdanovićevo) Partizansko spomen groblje. Vedute
govore o sjaju arhitektonske baštine koja još traje, usprkos nezaustavljivim razaranjima
od jeseni srednjeg vijeka do 1996. godine. U tekstovima polazim od kule Herceguše, preko
stoljeća turske uprave i njezinih svjetskih dosegnuća oblikovanih u
neusporedivim mostovima kakvi su Stari most ili Kriva ćuprija, džamijama na
sliku Karađozbegove ili Koski Mehmed-pašine oslikanih floralnim motivima,
arabeskama i čudesnim kaligrafskim potezima, pa razdoblja austrougarske koja je
urbanizirala grad pazeći da svoj prilog civiliziranja uklopi, saobrazi sa
zatečenom gradskom strukturom, te najposlije postaustrijske i savremene
mostarske preobrazbe prema gradu u kojem nikom nije moglo biti tijesno. Kroz te
historijom zaokružene prostore a kroz opipljive vizure grada, provijavaju
slojevi oralne predaje, legendi i mitova, vezanih za čuvene mostarske porodice
Vučjakovića, Šarića, Karabega, Komadina, s likovima pjesnika, junaka i heroina,
kakvi su Derviš-paša Bajezidagić, Ago Šarić ili Hana Hrvićeva, o kojima su
prije stotinu godina i romani napisani (pa zaboravljeni). U izgradnji te
višeslojne mostarske slike kulturnog identiteta, nezaobilazni su segmenti duhovnog-filozofskog
prožimanja islama, kršćanstva i judaizma, kroz velike kulturne koje su zračile
iz vukodolske Biskupije (s prvom štamparijom i štamparskom djelatnošću), pa
cijelim „mostarskim književnim krugom“ i časopisom „Zora“ (Šantića i Ćorovića
kao najistaknutijih), itd. Riječju: „Grad velike svjetlosti“ je knjiga pisana u
maniri putopisa, pisana, vidljivo, u autobiografskoj „pristranosti“ koja i jest
prispodobiva književnom oblikovanu svijeta.
Knjigu su zajednički objavili Muzej Hercegovine i IC
Štamparija iz Mostara. Na samoj promociji u Ćorovića kući, direktor Muzeja
Hercegovine Asim Krhan je istaknuo nakanu što skorijeg prijevoda na engleski
jezik. Naravno da sam sretan što su na promociju došli brojni Mostarci i, čini
se, oduševljeno prihvatili knjigu, kupovali su – koliko sam vidio – ne po
jedan, nego nerijetko i po dva, tri primjerka s očitom nakanom da ih nekom
dragom, bliskom i surovo prognanom rođaku pošalju u tuđi svijet.
Autokrat i njegove besmislice
Bošnjaci.net: Sinoć ste (23. jula) bili prisutni na
otvaranju novog mostarskog muzeja, jedinstvenog u Bosni i Hercegovini kako
ističu mediji. U čemu se ogleda ta jedinstvenost i u čemu je bio vaš doprinos?
Otvaranje velikog projekta Interpretacijskog muzeja
Kajan: Pa vidite, nisam bio
na otvaranju. Trebao sam biti, ali nisam imao volje otići. Sretan sam da je
supermoderni muzej otvoren. Ostvaren je u suradnji Grada Mostara i Muzeja
Hercegovine, sa organizacijom "Oxfam" iz Italije i talijanskom
regijom Toskana, koji su glavni investitori cijelog projekta. Riječ je o zaista
jedinstvenoj instituciji nazvanoj Interpretacijskim muzejom. Nema takvog u
Bosni i Hercegovini a nema ih puno ni u svijetu. Naime, osim 70-tak
izložaka, po prostoru triju etaža raspoređene su plazme preko kojih
posjetitelji, sistemom touch screena biraju jednu od više
tema „proživljene i arhivirane prošlosti“ od prahistorije do danas, a koja se po
svojoj prirodi ne može izložiti u prostoru. U pričama koje sam grupirao oko
osam tema, projicirano je historijsko i nehistorijsko vrijeme s mitovima i legendama
od prahistorijske Badanjske pećina, ilirskog Daorsona, preko rimskog Mogorjela,
neimarske baštine turskog razdoblja upravljanja, do austrougarskog moderniteta
i suvremenog jugoslavenskog razdoblja. Pripovijedanje je pretočeno u filmsku
interpretaciju nastanka čudesnih mostarskih građevina i začudnih humskih
obitavališta, zatim o životu, kulturi i običajima vezanim za vode, pa o stoljetnom
razvoja zanatstva, izvornoj baštini utkanoj u svadbene običaje od kasnog srednjovjekovlja
do novijih vremena…. I tako dalje. Nažalost, katalog koji je te večeri
prezentiran publici na otvaranju, jedini je vidljivi promašaj. To se nipošto
nije smjelo desiti, da se takav i u takvu obliku pojavi na neponovljivom
otvaranju čudesne ustanove kakav je ovaj muzej. Tekstovi u katalogu su moji autorski
eseji, istovjetni filmskoj narativnoj podlozi na kojoj sam radio gotovo dvije
godine – a to se iz kataloga ne vidi, pa sad mogu očekivati nekritičko
razvlačenje i preštampavanje tih tekstova bez ikakve odgovornosti i zaštite
autorskoga prava! Još gore od toga je – antologijski tehnički šlamperaj u
grafičkoj i štamparskoj realizaciji, pred kojim se čovjek jedino može duboko
postidjeti.
Ljubo Bešlić, autokrat i njegove besmislice
Sad da pojasnim zašto nisam bio na samom činu otvaranja.
Večer prije, na konferenciji za medije kojoj je tema obilježavanja 10.
godišnjice obnove Starog mostar, unutar koje je i otvaranje Interpretacijskog
muzeja, govorio je i gradonačelnik Ljubo Bešlić. Ostao sam duboko deprimiran njegovom odgovorom na novinarsko pitanje Faruka Kajtaza. Pitanje je glasilo: Zašto Grad svečano obilježava Dan obnove
simbola Mostara, ali ne i dan njegovog besramnog rušenja u ratu? Odgovor
je bio besraman: "Takve priče ne bi doprinijele stabilnosti Mostara. Nije dobro za
ovaj grad praviti događaje koji će optuživati i iritirati nekoga. Treba se
pružiti ruka pomirenja između građana Mostara kako bi se gradila zajednička
budućnost".
Novinar, nakon tog
gradonačelnikova intelektualnog barbarizma, nastava: „Logika gradonačelnika Mostara je sve samo ne
logična! Ukoliko bi obilježavanja rušenje Starog mosta nekoga
"iritiralo", zar onda ne bi trebalo po istom principu prešutjeti
srebrenički genocid ili barbarsko rušenje Dubrovnika ili Vukovara? Da li bi
možda Bešlićeva "ruka pomirenja" pomogla i u slučaju sarajevskih
Markala? Bi li u Sarajevu bila bolja "atmosfera" kada se o tome i
najvećoj opsadi jednog grada nakon Drugog svjetskog rata jednostavno šutjelo?
Treba li se o jami "Tomašica" šutjeti radi bolje atmosfere u
Prijedoru?
Asim Krhan, direktor Mujeza Hercegovine
Zamolio sam direktora: obustavite distribuciju kataloga!
To je moj privatni razlog da nisam ni mogao ni htio otići i
slušati g. Bešlića na otvaranju Interpretacijskog muzeja u koji sam s velikom
ljubavi ugradio svoje vlastite tekstove… Nisam htio biti izložen još kojoj
možebitnoj Bešlićevoj besmislici i pritom, zamislite, držim u ruci katalog
Muzeja Mostara i Hercegovine ispunjen svojim vlastitim tekstovima (po
kojima su rađeni interpretativni video spotovi) na 60-tak stranico čijem se
izvornom autorskom porijeklu praktično ne zna ništa! Nigdje, kako je
uobičajeno, nije navedeno ime ovoga vašega autora. Jedina je utjeha da je
potpisan autor pregovora od pola kartice teksta, g. Robert Canu, ispred mojih
nepotpisanih 60 stranica u engleskom i bosanskom jeziku! Te tekstove sam
ustupio izdavaču besplatno – ali nikako ne i anonimno. Neka mostarska liska će
reći da ipak postoji moje ime u toj edicji, na kraju knjige, tamo u nizu imena
stotinjak suradnika otisnutih najsitnijim slovima koja postoje! Tekstovi su
upotrijebljeni, po ugovoru, u filmskim verzijama dostupnim na plazmama, a
osobno sam, bez autorske naknade (sto nije bila ugovorna obaveza) ustupio te
iste tekstove za prvo izdanje kataloga. Ovom prilikom duboko razočaran, danas
sam zatražio obustavu distribuiranja tog i takvog izdanja. Umjesto
postskriptuma: Odmah sam dobio i odgovor
od agilnog direktora Muzeja Hercegovine g. Asima Krhana: Izdanje
kataloga se blokira!
Mostar, 24. 7. 2014.
Intervju za portal Bošnjaci.net
