Ibrahim Kajan : Grad velike svjetlosti.
Mostarske vedute,
Muzej Hercegovine & IC Štamparija, Mostar, 2014.
(Recenzija rukopisa)
Napisala: dr. sc. Senija Milišić
Carl Peez piše 1891. godine da je Mostar kao plemeniti biser
u svojoj školjkinoj kući. Austrijski književnik Robert Michel u svojoj knjizi o
Mostaru (1908) citira riječi jednog osmanskog namjesnika iz 16. stoljeća koji
je ustvrdio da se „nijedan luk na svijetu ne može uporediti s nebeskim lukom
Starog mosta pod kojim se zvijezde skrivaju i ogledaju.“ R. Michel doživljava
Mostar kao grad iz bajki. Slične opise grada i njegove okoline nalazimo kod
niza autora.
Svoje poglede na grad Ibrahim Kajan daruje nama i budućim
pokoljenjima. Slika grada u kamenu nastala je iz ogromne ljubavi za svoj grad.
Ta ljubav izbija iz svakog retka, jer je grad tu ljubav zaslužio. Značajno je
istaći da se u posveti autor zahvaljuje dvojici ljudi: Hivziji Hasandediću i
Asimu Krhanu. Hasandediću, koji je znao priču o svakom mostarskom
kamenu, a svaki je kamen u Mostaru, kazivao je, živa historija. Ovaj arhivista, muzeolog, historičar,
analitičar, alim i mualim, istraživač enciklopedijske svestranosti čitav svoj
život posvetio je skupljanju i prezentiranju činjenica iz bogate povijesti
grada. Svo to blago neprocjenjive vrijednosti čuva se u Muzeju Hercegovine na
čijem je čelu Krhan. Odatle je krenuo autor sa poniranjem u bogatu prošlost,
„ne da bude izvor sjećanja, već i poticaj novog, sretnije sadašnjosti i
bogatije i sigurnije budućnosti.“
Kajan je odlučio da kroz vedute sačuva gradsko vrijeme od
zaborava. Ono teče od postanka grada. A grad postoji od trenutka kada je dobio
svoje ime. Jer, kako reče autor, tek kad
ime dobije odredi mu se sudbina i smisao, pa postoji do dana određenoga. Otkuda
baš to ime, koje mu je značenje, pitanja su koja prate nastanak svakog ljudskog
naselja. I kakav god odgovor da bude prihvaćen, on će, za svoje stanovnike
uvijek biti grad velike svjetlosti, jer su Mostarci „uvijek žedni
Mostara“.
Prošlost grada „hercegovačkog kamenog mora“ ispunjena je
značajnim događajima. Kroz 40-ak priča saznajemo povijest građevina, životnih
prilika u gradu, funkcioniranja vlasti, djelovanja istaknutih ličnosti. Legende
su sastavni dio priče o nastanku velikih građevina. Uporedo sa pričama
izvan službene povijesti, autor podastire činjenice i vuče nit života grada do
današnjice. I dok nastaju vedute, Kajan iznova obilazi grad. Upija i prenosi nam kroz svoj tekst slike, zvuk, miris. Tu su stabla
tvrdih košćela, krtih zovina i bludnih smokava, pa čempresi. Pa čudesne
muslimanske avlije prepune cvijeća. Čuje se cvrkut ševa i kumrija, a noću,
bezbeli, rajskih bulbula kojih je Mostar nekada bio pun poput raspuklog šipka.
I dok upire zvizdan, dok se topi asfalt, ječi u dertu nevidljivi cvrčak. U
predahu, pored šadrvana u džamijskim avlijama, naviru sjećanja i bliska i
topla, i bolna, jadna i čemerna.
I kao što reče autor „kamo god da
pogledam i što god pogledom da obuhvatim, posreduje priču o onima kojih više
nema, i o događajima koji su se čudesno ispreplitali i jedan drugi potiskivali,
mijenjali tijek i narav, pa ga nikako prepoznati ne možeš, usporediš li njegovu
početnu žudnju s njegovim nevjerovatnim krajem“.
Tako je i sa pričom o kuli hercega Stjepana koja se 3. 4.
1452. pominje u dubrovačkim listinama. Od srednjovjekovnih građevina jedino je
ona ostala u srcu Mostara. Ćejvan Ćehajina Kriva ćuprija u donjem toku Radobolje, nastala prije
1558. godine, bila je izuzetno važan i jedini prometni prelaz na glavnom putu koji je
vodio od juga prema sjeveru i povezivao Hercegovinu sa Dalmacijom, te cijelom
zapadnom i jugozapadnom regijom. Kriva ćuprija je danas osamljeni i
zaboravljeni, u bilje zarasli most, „poput zagubljenog i ostavljenog djeteta“.
Povijest, važnost i simbolika
Starog mosta nezaobilazna su priča. Predrag Matvejević napisa da je Stari most
u Mostaru imao funkciju koja je bila i humanistička, i historijska i civilna.
Upravo o ovim funkcijama govore Kajanove vedute. Jer „bijela kocka čardaka u
gustoj ljubičastoj noći, koji nije ni na nebu ni na zemlji, kućica svjetla,
svjetla znanja, ta bijela lebdeća kuća iznad mosta, koja ni imena nema, u tom
čardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu raspravljaju o svim pitanjima
transcendentalnog života i šerijatskog prava“.
O ljepoti islamske sakralne
arhitekture koja je stoljećima krasila Mostar, ali i tragičnoj sudbini ovih
građevina autor je zapisao više priča. Sinan pašina džamija na Mejdanu, starija
od Starog mosta (1474), bila je biser islamske sakralne arhitekture. Džamija na
Raljevini danas ne postoji, izbrisana je. Na Raljevini su ostali samo crni zidovi da podsjećaju na
minulu povijest i sudbine ljudi koji su živjeli u njezinoj sjenci i u njoj
okretali svoja lica strani „Časnih Gradova i Brda Svjetlosti, gdje je zemlji i
ljudima spuštena pouka: UČI!“
Sačuvana je samo jedna fotograija
Ali-hodžine džamije iz 1920. godine. Na Bajram 1687. desio se upad uskoka sa serdarom Stojanom Jankovićem, koji
su bili plaćenici Mletačke republike. Oni su
ljude koji su se nalazili u džamiji pobili, džamiju zapalili. Obnovljena
je 1868., a onda ju je 1922. uništio požar. Izgradnja svake od ovih građevina
značila je širenje grada i podizanje novih objekata koji će biti u funkciji
njegovih stanovnika. Roznamedži Ibrahim efendija podigao je prije 1620. godine
svoju džamiju u današnjoj Fejićevoj ulici, i česmu, i doveo živu vodu iz
Djevojačkog vrela. Slava ovog vrela što
na ljubav i žudnju podsjeća izblijedila je, ali nipošto nije zaboravljena i u
bezdanu povijest odgurnuta. Vrelu babun pripisuju se čudesne moći u liječenju
boleština.
Nisu zaboravljena ni brojna dobra
koja je Roznamedži Ibrahim efendija darovao svom gradu. Uz Šarića džamiju bio
je i harem, a Karađoz-beg je svom gradu pored džamije sagrađene 1557., podario mekteb, imaret, han. Čudesne
arabeske, kaligrafski ispisi, ornamentni i floralni motivi, koji su sjajili sa
svakog džamijskog zida, nestali su divljačkim razaranjem 1992/93. godine. Sve je salomljeno, pa ponovo obnovljeno.
Mostarska greblja našla su se na
udaru od dolazećih vlasti-od austrougarskih do socijalističkih. Dio po dio je otkidan,
potom zatiran. Oko 1885. godine austrougarska monarhija je cestom presjekla
harem, prorovala kosti i porazbijala bašluke, i otada se uvede „zakon“ da živi
koračaju po mrtvima, pa mnoge žive
„pritišće svijet mrtvih“. Partizansko spomen groblje, remek djelo spomeničke
arhitekture, posvećeno mostarskoj mladosti izginuloj u drugom svjetskom ratu u
borbi protiv fašizma, neofašizam posmatra u drugom svjetlu.
Priče o turbetima otkrivaju nam
tajne života mostarskih derviša, od kojih se ističe šejh Jujo, Mustafa ef.
Ejubović, jedna od najmarkantnijih intelektualnih ličnosti bošnjačkih na
prelazu iz 17. u 18. stoljeće. Iza sebe je ostavio 27 izuzetno cijenjenih djela
iz područja šerijatskog prava, lingvistike, dogmatike, disputacije.
Autor nas upoznaje sa nizom
istaknutih historijskih ličnosti osebujnih biografija „koje su najdojmljivije
sudjelovale u oblikovanju burne povijesti Humske zemlje: od neporecivog
gospodara života i smrti velikog vojvode bosanskog, hercega Stjepana Vukčića
Kosače do Ali paše Rizvanbegovića, vezira nad Hercegovinom.“ Derviš-paša
Bajezidagić je od doba sretne mladosti, kad mu je „soko sreće sletio na ruku“ izrastao
u velikog državnika i velikog vojskovođu, i velikog legatora i velikog
pjesnika. Svom je gradu podario i džamiju u Podhumu, i mekteb, pa medresu, pa
knjižnicu. Stihovi Medžazija i nakon četiri stoljeća sjaje strašću ljepote i
opijenošću ljepotom. Nenadmašni pjesnik Zijai je dobro znao kako je svijet
nepravedan i kako sugrađani mogu biti okrutni.
Kuća Lakišića je prema usmenom i
pismenom pamćenju dala niz niz alima, vakifa. Oni su svojim postupcima
ostavljali poruku o čovjeku kakav bi trebao biti. Jer, oni su Lakišići, oni
mrze sebičnost. Autor prati uspon i pad kuće Džabića, čiji su članovi bili muftije,
hafizi, šejhovi, kadije, alimi, književnici, muderisi.
Obilazak Bakamluka prilika je da se autor podsjeti
odrastanja, drugova, svojih prvih prijatelja,
ali i prilika da se progovori o porodici Bakamovića, o džamijama dvojice braće
Bakamovića, baba Beširovoj i hadži Ali-bega Lafe, podignutih prije 1631.,
srušenih 1993. Salih beg Bakamović bio je ekonomista, novinar, pisac i
prevodilac. Znao je francuski, njemački, turski, arapski, mađarski, talijanski, esperanto, perzijski,
djelimično grčki, španski, engleski jezik. Neobjavljen i negdje u Skoplju
zagubljen je njegov četverojezični rječnik bosansko-perzijsko-tursko-francuski.
I. Kajan je svojim vedutama
zahvatio i onaj dio mostarske povijesti austrougarskog perioda. Zahvaljujući
neumornom gradonačelniku Mujagi Komadini Mostar je počeo dobivati izgled
srednjeeuropskog grada. Prvi tiskarski stroj u Mostaru i predani rad fra Anđela
Kraljevića bili su prvorazredni kulturni događaj ne samo za grad, nego i šire.
Mozaik veduta upotpunjen je pričama o Biskupiji, Pravoslavnoj kući Božijoj, kao
i onoj židovskih sugrađana. Autor nam je ponudio i sliku dvora Jefte Bjelobrka,
ali i priču o engleskom konzulu, koji se eto, našao u našem skromnom
susjedstvu.
Autor će reći da čovjekov duh
žudi za ljepotom, a da je nečastivi prezire i na svakom koraku uništava. Sva
dobra koja su stoljećima izgrađivali i svom gradu darivali veliki ljudi,
razorena su krajem dvadesetog stoljeća.
Da li su i zbog čega kažnjeni? Ako su kažnjeni jer su bili loši-kako to
da su toliko lijepog ostavili? Iza velikih ljudi ostaju njihova djela i ona
žive stoljećima, neljudi za sobom ostavljaju pustoš. Ali šejtan ne zna jačinu ljudskog duha: sve
je vraćeno na svoje mjesto, pa su dobri duhovi ispisali, šapućući živima
sudbinu da će dobre duše ponovo biti u svom zavičaju i u svojoj vlastitoj kući.
Slavni grad jeste bio ugruhan, i ranjen i razoren, ali ostalo
je, hvala Bogu sve glavno na svom mjestu, „pa se zagladilo i zaliječilo.“ Pa će
ujutru opet poteći rijeke ljudi sa Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga,
onih koji lutaju po svijetu i traže ljepotu drugih, znajući da su na pravom
mjestu. Dolaziće zbog Starog mosta „građevine
koja je kroz povijest svog postojanja postala puno više od mosta, na isti način
na koji je Mostar oduvijek bio puno više od grada.“ On je grad Velike
svjetlosti.
Veliki ljudi
postaju velikim svojim djelima i onim što ostavljaju generacijama koje dolaze.
Mali ljudi misle da će samim prolaskom pored kuće svog prethodnika velikana
postati veliki. Ovom knjigom Ibrahim Kajan daje svoj prilog kulturnoj i
društvenoj povijesti Mostara u borbi protiv barbarizma, Sve što je rekao je
istina, sve što je napisao ostaće zapamćeno. Njega ne zanimaju samo činjenice,
već i srce ovoga grada. Koje je uistinu veliko. I koje nam pomaže da sa svakim
zaboravom ne umre i dio nas.
