STARI MOST JE IZ VREMENA ČUDA

iz knjige 

IBRAHIMA KAJANA

GRAD VELIKE SVJETLOSTI

Muzej Hercegovine - Štamparija IC, Mostar 2014.

/izlazi u maju mjesecu/

Još u davno doba kad je na svijetu bilo čuda, kazao je onaj putopisac Evliya, nije vidio ljepšega i čudesnijeg mosta – od Mosta na Neretvi u gradu Mostaru. Prešao je, kaže on,  šesnaest carevina, a čudesnijeg vala nije našao!

 Bio je toliko lijep, da Europljani nikako nisu mogli shvatiti da bi ga neko drugi mogao podići osim starih Rimljana pa su ga lažno predstavljali Rimskim mostom. Istina je velika da Rimljani su zaista, nakon Grka, bili majstori neusporedivi blistavog vremena antičkog svijeta!

Ali, za mostarsku se ćupriju, pronašao genije kojeg je malo ko znao. Zvao se Hajrudin i tek je imao jedno zapaženo djelo u očima sultana Sulejmana Veličanstvenoga: Pohvaljen je za utvrđivanje Makarske, za tvrde i nerazorive zidine poput gore Altajske!

Bio je učenik Mimara Sinana, jedinstvenog, kojeg  vrijeme ne zaboravlja, nego ga vrijeme utvrđuje. Očito je i Hajrudina magnetski privlačila slavenska strana svijeta. Možda je u bosanskim uspavankama bio u beši odnjihan, pa je njegov talenat težio, u izvornoj kolijevci ostvariti nemoguće i očitovati prostoru i vremenu svojih predaka!

Sišao sam na obalu rijeke Narente i stao na mjesto s kojeg je nekoć, zasigurno, i Hajrudin promatrao drveni most koji se njihao nad rijekom. Bio je pridržavan lancima debljine ljudskog stegna, kako je zapisano, a oni su škripali i stenjali da su čovjeku na mostu urezivali strah u kosti! Tvrde kule na obje obale, pridržavale su lance čuvajući mostić, poput krhke igračke, da ne propadne. Grede su bile crvotočne a daske bi se, jedna za drugom, lomile čim bi se prolaznik, neoprezan, oslonio na njih cijelom svojom težinom.

Kad je 1463. palo Kraljevstvo bosansko, zamalo su  pristigle el-Fatihove disciplinirane postrojbe. Vidjeli su ovo mjesto, popravili most po naredbi Mehmeda II. da tvrdi askeri prijeđu preko njega i mjesto nazvali -  Küprüşehir. Grad s mostom. Vojne  su se prethodnice zaustavile na crti Carskih vinograda – između Küprüşehira i Blagaja, prastarog humskog grada, stolice Hercega Stjepana Kosače. Sjepan je bio sultanov dužnik i vazal, a sin je njegov, istoimeni i najmlađi - bio el-Fatihov miljenik i štićenik: Stjepan junior, kasniji Ahmad-paša, Veliki vezir.

Neimar Hajrudin je, nakon cijelog stoljeća, vidio kako je vrijeme sve nagrizlo!  Sve – i drvo, i kamene zidine i željezne lance za koje su rekli da će vječno trajati. Ali, trošna je vječnost kad se spusti među ljudsku čeljad!

Najnoviji spisi govore nešto gotovo nevjerovatno! Pronađene zapovijesti, računi i datumi  na žutim papirnim arhivalijama  nedvojbeno ruše staru „naučnu istinu“ da se most gradio jedanaest godina, ili sedam godine – nego tvrde neporecino da se gradio i izgradio u samo jednoj jedinoj godini, onoj 1566., u razdoblju smirena i ujednačena vodostaja!

I tvrde, na taj način, da je drvena oplata poskidana koji dan prije, koju heftu prije, nego je došla vijest da je na drugi svijet preselio onaj koji ga je naručio - sultan Sulejman el-Kanuni, Zakonodavac.

Savršena jedostavnost, to kaže ovaj most, savršena je ljepota. Luk koji je u preciznu polukrugu preletio sa stijene na desnoj obali na stijenu na lijevoj obali. Sliči galebu u zaustavljenu trenu spuštena zamaha u onom hipu kad vrhovima krila dodiruje rubove gdje se dotiču zemlja i voda.

Raspon snažnog i elegantnog luka je 28,60 metara, a krajevi mu se odupiru o kose, kamene upornjake udarene u kamene obale; cijeli se most oslanja na nasute zidine i kule kaštela. Svaki kamen je obrađen, porijeklom iz Mostaru blize Mugoše, kamen imenom tenelija. Kažu, kad ga presiječeš i pogledaš kroz povečalo – vidjet ćeš snovitu poeziju u kamenu! Prijelaz s luka na prednje zidove bio je ukrašen dekorativnim profilom, a pješački pločnik, koji se uzdiže s jedne i druge obale prema vrhu mosta, kaldrmisan je kamenim pločama s poprječnim „stepenicam“. U ljetno doba, od modre opne rijeke do najuzvišenije tačke mosta s koje polijeću potamnjeli mostarski ikari, razdaljina je između 20 i 21. metra.

Putnik koji  je most vidio u zoru, tvrdio je da je modar poput čivita, a onaj što je ga pamtio iz vrele mostarske noći – kaže da je on polumjesec od najčišćeg lijevana srebra.  Treći su se kleli da je ćuprija od zlata jer su ga vidjeli iz daljine kako blješto na suncu mjeseca kolovoza, a kad su se približili, zapazili su na njemu straže mladih Bošnjana s handžarima, pod kalpacima. Mostarrima – čuvarima mosta!

U kamenom tarihu piše:

Raduj se, dušo, sultan Mehmedova-

Ti ostavi i ovakva djela!

I Sulejman nek' je zdravo

za njegove vlade niče zdanje pravo.

Marom upravnika gradnja se dovrši

I natpis sroči: Snaga svoda

Kudret kemuri – Snaga svoda – (984).

Zbir brojčanih vrijednosti svakog slova kojim je kronogram ispisan je – 984. To je hidžretska godina koja odgovara godini gregorijanskoj – 1566.

Postoji i tarih koji se pripisuje nadahnuću jednog od najvećih pjesnika Istočnog Parnasa, pjesnika koji se zvao Zijai Mostarri – Svijetli Mostarac, i glasi ovako:

Ovaj je most sagrađen potpuno kao luk duge,

Ima l' mu slična na ovom svijetu. Moj Bože!

Jedan ga znalac pogleda s divljenjem

I reče mu hronostih:

„I mi ćemo proći preko ove ćuprije

Preko koje je prešao (ostali) svijet, moj sultanu“!

Godina 984./1566.

Straže su bile bile budne na krajevima njegova luka, promatrale kroz uske prozore na tvrđama – onoj na desnoj strani, Tari, i onoj na lijevoj strani, Halebinovki. Gledali su svijet kako promiče preko mosta, kako se mimoilaze humski seljaci s gosparima dubrovačkim i kako se, kao u tajnoj priči, dogovaraju očima mostarri - azgin momci  s djevicama mletačkim.

Prolaze trgovci, prerađivači kože, kovači, zlatari, poklisari, špijuni, ašici, derviši, bazerdžani, kadije, crnoputi Kurdi i ružopute Firenčanke, pa mahalski somundžija, fra Zvizdićevi Bošnjani i tetovirane bosanske kršćanke, i Hrvaćani iz Vrgorca i Imotskog, i Vlasi podveleški prolaze preko ćuprije, svi idu negdje, za nekim ciljem, da se susretnu s drugim i da tu negdje - blizu ili u kraju udaljenu - svoj naum ostvare i svojoj duši udovolje.

Između 1566. i 2013. prošlo je 567 godina. Prošle su visoke poplave i snažna potresanja zemlje, i „osjetio“ je i kugom pognute i krunjene uzdignute, osjetio je – mada je građen od kamena – ljubav ljudi i mržnju ljudi.  Devetog dana mjeseca novembra 1993. smrtonosno je upucan posljednjom paljbom Hrvatskog vijeća obrane. Mjesto ciljanja obilježeno je križom nad Mostarom. Mjesto s kojeg je branjena ljubljena ćuprija, lapidarnim je natpisom u kremen uklesano: Don't forget!  Ne zaboravi! 

Nakon što se most survao u modru rijeku, zadugo je, u onoj zračnoj praznini u kojoj je stajao, drhtao njegov nebeski lik. Rekonstruiran je 2004. a godinu dana kasnije, 2005., UNESCO ga uvrsti u privilegiranu listu zaštićenih spomenika svjetske kulture.