Prijevod sa slovenskog: Hilda Kosjek-Muftić
Napisao: Prof. dr. Tomaž Mastnak
Odnos između Europe i islama, ili bolje rečeno: odnos
Europe prema muslimanskom svijetu iskrsnuo mi je kao ozbiljan problem izbijanjem
rata u Bosni i Hercegovini. Kad sam se počeo baviti ovim pitanjem, nisam mogao ni
zamisliti koliko dugo vremenski traju i koliko su duboki korijeni konflikta
koji se odigrava pred našim očima. Danas sam uvjeren da su u nasilju i
destrukciji koji su snašli Bosnu i Hercegovinu još uvijek na djelu one sile
koje su se formirale i stupile na scenu povijesti početkom ovog tisućljeća.
Bosna i Hercegovina došla je pod udar logike tisućgodišnje europske povijesti.
U ovom predavanju pokušat ću prikazati kakva je to logika, dat ću joj riječ.
Ipak, počet ću tamo gdje ova povijest još nije ni počela. Naime, europsko shvaćanje
onog razdoblja još je dio, zapravo je konstitutivni element europskog
identiteta.
Veliki belgijski povjesničar Henri Pirenne u svojoj Povijesti
Europe, koju je objavio tokom prvog svjetskog rata i koja je do početka drugog
svjetskog rata doživjela harem trinaest izdanja, tvrdi da je muslimanska ekspanzija
u sedmom i osmom stoljeću izmijenila lik zemlje i srušila svjetski poredak za
koji se moglo reći da je tradicionalan. Pirenneovo shvaćanje muslimana sigurno
je bila tradicionalno.
U njima je vidio nomadski narod koji je živio dotad
nepoznat u stjenovitim pustinjama, i nipodaštavan od sviju, no on se uzdigao u "vjerskom
entuzijazmu" i "vojničkom poslanstvu" i, budući da je od svog
djetinjstva naviknuo na "racije", krenuo je i sam u
"raciju" na svjetsku zajednicu (razzia de l'Univers). Ovaj jezik
neodoljivo podsjeća na prosvijetljenog povjesničara Edwarda Gibbona, prema
kojem su "Arapi ili Saraceni (...) životarili bijedni i prezreni sve dok
Muhamed nije u divlja tjelesa udahnuo dušu entuzijazma", pa su taka postali
simbolom opasnosti po "veliku republiku Europu".
Ono što je zanimljivo i rječito kod Pirennea jest to da
muslimansku ekspanziju opisuje kao prijetnju Europi: "Napadački pohod (...)
ugrožava Europu istovremeno s dvije strane." Naime, Europa tada još nije
ni postojala. Postojala je kao lik iz grčke mitologije i kao labav geografski
pojam. Europa nije postojala ni kao politička, ni kao kulturna, niti kao
vjerska zajednica, a reci da ju je ugrožavao islamski ekspanzionizam, potpun je
anakronizam. U pitanju je preslikavanje europskog demoniziranja islama u
predeuropsku povijest. U tom retrovizoru islam se delegitimizira isti čas kad se
pojavljuje u povijesti. A ako na taj problem pogledamo iz druge perspektive,
islam se ukazuje kao jedan od tri nasljednika Rimskog Carstva, uz Bizant i
"Zapadnu Europu" – pri čemu "Zapadna Europa" ovdje
predstavlja "sjeverozapadni produžetak euro-azijskog kontinenta"
kojeg su počela osvajati barbarska germanska plemena. Muslimanska teritorijalna
osvajanja nisu, naime, bila ni više ni manje legitimna od germanskih osvajanja,
pa makar Pirenne piše da je među njima jasno uočljiva moralna suprotnost, jer
navodno barbarima je bilo u interesu jedino osvajanje plodne zemlje dok su
muslimani željeli da osvojene teritorije vjerski i politički podvrgnu
bagdadskom halifi.
Ako je istina da je islam bio spreman postavljati novo
političko uređenje u isto vrijeme dok su se Germani asimilirali pod rimskom vlašću
u vrijeme njezine propasti, onda se samo na temelju krajnje sumnjivih kriterija
može tvrditi da su muslimani bili moralno inferiorni i da im se maglo ista
predbacivati. Isto tako ni odgovor na pitanje, da li su jedinstvo Sredozemlja,
koje se postavlja kao vrijednost, uništili muslimani ili barbari, nije tako
jasan, kao što se vidi kod Pirennea. No, u nečemu ovaj povjesničar ipak ima
pravo: doduše, ne u odnosu na to da je islam oblikovao Europu nego u tome - što
ipak nije njegova teza, ali je nešto što iz njegove teze proizlazi - da se Europa
formirala u odnosu na islam; ili, kao što kaže Pocock, nije moguće razumjeti ni
povijest kršćanstva ni Europe ukoliko ne razumijemo njihov odnos prema islamu.
Povijest koju želim predstaviti počinje mirovnim pokretom
koji je nastao u srednjoj Francuskoj koncem desetog i početkom jedanaestog
stoljeća: s pokretom za Božji mir i Božje primirje. Cilj je pokreta bio da se
zaustave rat i nasilje koji su potresali zapadni kršćanski svijet. Pokretom su
rukovodili biskupi, a kasnije su ciljeve pokreta prihvatili i počeli uvažavati
pape u vrijeme velike crkvene reforme sredinom jedanaestog stoljeća. U mojoj
priči važna su dva momenta. Prvo, crkva je sebi podredila vojsku koja se
formirala u društveni red i izborila nadzor nad primjenom nasilja. Suprotno
tradicionalnom kršćanskom nauku, priznala je vojnički poziv. Postupno se
oblikovala i kršćanska vojnička etika. Rat je dobivao kršćansko znamenje. Razvijen
je kršćanski militarizam. Crkva je bila sve spremnija na blagoslov oružja i
ozakonjenje njegova korištenja, te legitimirati ga kao nešto zaslužno. Drugo,
mirovni pokret bio je religiozni pokret a na zemlji je nastojao realizirati
"onaj red, koji je Bog odredio da nadvlada." Tako se na mirovnim
skupovima ustanovljivao mir u ime Boga: za mir su molili samoga Boga, njemu se
zavještali i on je posvećivao taj mir. Onaj koji nije htio pristupiti mirovnom
ugovoru (pactis pacis) bio je đavolov sljedbenik.
"Tko ubije kršćanina, prolijeva Kristovu krv"
Živjeti u miru bila je dužnost svih vjernika. Geslo pod
kojim možemo rezimirati ovaj mi rovni pokret glasio je pax et unitas, mir i jedinstvo.
Mir je bio društvena spona, vinculum societatis, a kršćansko društvo, povezano
u miru, bilo je jedinstveno društvo. Ono je bilo jedno, jedinstveno tijelo,
corpus christianorum, ako ne i corpus christi. Tako za trajanja Božjeg
primirja, koje je naredio mirovni pokret, nije nitko smio učiniti nažao drugome
- drugom kršćaninu. Ovaj dodatak, ova objašnjenje bilo je izrečeno i zapisano.
Na mirovnom skupu u Narbonnei godine 1054. učinjen je sudbonosni korak.
Koncilski dokumenti su već na početku objavili da "nijedan kršćanin ne
smije ubiti drugog kršćanina, jer onaj koji ubije kršćanina, bez sumnje
prolijeva Kristovu krv". Ništa više i ništa drugo što bi bilo od značaja mirovni
pokret nije znao reći ni onda ni kasnije.
Tražio je očuvanje potpunog unutarnjeg mira u kršćanskom
društvu. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno naći primjeren put za usmjeravanje
rata izvan kršćanskog društva, dakle, za izvoz nasilja. U stvarnosti je društvo,
koje se poistovjećivalo u kršćanskoj ljubavi, generiralo mržnju. Već na početku
milenijuma, kad su na Zapad stigle informacije o tome da je halifa Hakim
naredio rušenje crkve Svetog groba u Jeruzalemu, novo je "kulturno
jedinstvo" došlo do izražaja u progonu Židova - "a Židovi su bili samo
prvi žrtveni jarci u oluji koja se spremala," kaže Landes, koji u ovim
događajima iz godine 1010. vidi preobražaj vjerske dinamike iz inkluzivističke
u ekskluzivističku. (Više-manje u istom razdoblju dolazi i do progona
heretika.) Ovaj preobražaj poklapa se s drugim preokretom: kršćanski svijet iz
defanzive prelazi u ofanzivu. Obrambeni ratovi protiv invazije Normana, Ugara i
Arapa počinju se preobražavati u rat protiv nevjernika. Novu realnost su
oblikovale reconquista u Španjolskoj, pokrštavanje sjevernoeuropskih i istočnoeuropskih
zemalja, napad pizanske i đenovljanske mornarice na saracenske baze na Sardiniji
početkom stoljeća, te godine 1087. na Mahdiju u Tunisu, normansko osvajanje
Sicilije i potiskivanje Grka iz južne Italije. Pape su počele ohrabrivati kršćanska
teritorijalna osvajanja, a sredinom jedanaestog stoljeća počinje kontinuirana povijest
ratovanja protiv islama na Sredozemlju. To sad nisu više obrambeni ratovi i
vrlo bi ih se teško moglo nazvati bellum justum. Borba protiv "neprijatelja
rimske crkve" bila je u znatno većoj mjeri više nego odgovor na silu
prilika. Muslimani nisu davali povoda za rat.
Mirovni pokret, koji je djelovao uime Boga, preobratio se u
rat protiv onih koji navodno nisu od Boga. Božji mir je našao ispunjenje u
svetom ratu. Na crkvenom skupu godine 1095. u Clermontu je papa Urban II.
pozvao kršćanski svijet u križarski rat. Ovaj skup je bio "prvenstveno
mirovni skup". Dizanje na križarski pohod bila je logična posljedica i dosljedno
provođenje mirovnog pokreta. Papa je ozakonio mir odlučnije učinivši veće poteze
nego itko ranije. Mir je postao univerzalan, obvezivao je cjelokupno zapadno
kršćanstvo a oružje vjernika okrenuo prema nevjernicima. Sve varijante Urbanova
govora u Clermontu spominju da je papa preklinjao kršćane da, umjesto da se
upliću u nepravilne bratoubilačke ratove, krenu u pravedni boj protiv nekršćana.
Fulcher iz Chertresa izvještava da je papa, prilikom
upozoravanja na vojničke uspjehe Turaka protiv Grka, govorio sljedeće:
"Koje li sramote da je narod koji je vrijedan svakog prezira, koji je izrođen
i koji služi demonima, pobijedio narod koji je obdaren vjerom u sve- mogućeg
Boga i radi u Kristovo ime! O, kako bi vas grdio sam Gospod kad ne biste pomogli
onima koji se kao i vi, ubrajaju u kršćansku vjeru! 'Neka oni,' rekao je, 'koji
su se navikli nesmiljeno voditi privatne ratove protiv vjernika, stupe u rat
protiv nevjernika koji bi morao početi sada i završiti pobjedom. Neka oni, koji
su dugo vremena bili pljačkaši, sada postanu Kristovi vojnici. Neka sada oni
koji su se nekad borili protiv braće i rođaka povedu pravedan rat protiv
barbara.'"
Historia Iherosolymitana redovnika Roberta, priča o tome da
je Urban II, prilikom pozivanja izabranog franačkog naroda na oslobađanje
spasiteljeva groba iz ruku "nečistih naroda" upozoravao Franke na to
da posjeduju premalo zemlje i da njihova zemlja nema dovoljno bogatstava.
"Ova zemlja koju naseljavate (...) jest premalena za vaše brojno pučanstvo;
ne obiluje ni bogatstvom; jedva daje dovoljno hrane onima koji ju obraduju. Zato
se međusobno ubijate i žderete jedan drugoga, zato ratujete i zato su rane koje
si međusobno zadajete često vaša pogibelj. Neka vas zato napusti mržnja, neka
se vaše svađe okončaju, neka prestanu ratovi i neka razmirice i svađe utihnu. Zaputite
se u Svetu zemlju; otmite zemlju od zlog naroda i potčinite je sebi."
"Nož u srce muhamedonskog svijeta"
Guilbert iz Nogenta ove je ideje sažeo u pojam. Vrlo rano u
dvanaestom stoljeću on je pisao da je "u naše vrijeme Bog postavio sveti način
ratovanja (praelia sancta) pa su vitezovi i prostaci koji su po ranijem
poganskom uzoru ogreznuli u međusobno klanje sada našli nov put spasenja. Oni
se više ne moraju, kao ranije, u potpunosti odricati svijeta i zarediti se, ili
si pak naložiti neku sličnu obvezu. Božju milost mogu si priskrbiti i s onim što
znaju raditi i u odjeći koju su navikli nositi, te uz uobičajen način života."
Križarski pohod je definirao kao praelium sanctum a sveti je rat shvatio kao
novu povijesnu pojavu. Križarski rat bio je sveti rat par excellence, međutim, ovdje
se ne mogu baviti niti poviješću križarstva niti pravnim kodifikacijama svetog
rata.
Bit će dovoljne dvije primjedbe. Prvo, kršćanski sveti rat
nije bio odgovor na džihad. I drugo, kršćanski pohodi nisu bili samo ekspanzionisti6ki,
dakle, ofenzivni rat, nego i naglašeno vjerski rat. Bili su rat protiv islama a
muslimani nisu bili jednostavno nevjernici, jedni od mnogih, nego su od njih
stvoreni fundamentalni neprijatelji kršćanstva. Kršćanski fundamentalizam križarskih
ratova bio je zamišljen kao "nož u srce muhamedanskog svijeta."
Pronalazak svetog rata neodvojiv je od konstrukcije simboličnog neprijatelja
"kršćanske republike" (respublica christiana). Čak štoviše, kršćanska
zajednica se je oblikovala upravo kroz križarske ratove, stvaranjem zajedničkog
neprijatelja kojeg je trebalo uništiti zajedničkim snagama svih kršćana – u ratu
koji se vodio uime Boga. Nije to bila nova svijest o postojanju islama, nego
odlučnost da se on uništi primjenom sistematičnog nasilja i pod rukovođenjem
najviših kršćanskih vlasti. Nije u pitanju bio neprijatelj kao "netko drugi"
nego se radilo o tome da je taj "drugi" bio konstituiran u
univerzalnog neprijatelja.
Tvrdim da se ovaj temeljni odnos zapadnog svijeta prema
islamu sve do danas nije bitno promijenio. Bio je eventualno potisnut, no u
europskoj kolektivnoj podsvijesti on i dalje djeluje. Ovi europski sni danas se
realiziraju u bosanskoj mori. Kao doprinos ovoj tvrdnji predstavit ću u
nastavku stajališta nekih autora koji su nastupali na onim točkama u povijesti koje
su bile formativne za zapadni svijet.
Pierre Dubois spominje se u konfliktu između pape
Bonifacija VIII. i Filipa IV, kralja Francuske, koji se smatra "prvim
srednjovjekovnim konfliktom između crkve i države" i koji se u pravom
smislu riječi maze opisati kao spar o nacionalnoj suverenosti. Ovaj francuski
advokat bio ie, naravno, advokat svoga kralja, pa je godine 1306. napisao djelo
De recuperatione Terre Sancre koje mu je pribavila glas velikog mirovnjaka.
Predlagao je nekakvu međunarodnu arbitražu koja bi sprečavala ratove između kršćanskih
vladara. Ovaj "vječni" i "univerzalni" mir u kršćanstvu,
koji bi bili na taj način povezani u "jednu samu republiku" bio je
pak potreban zato da bi kršćani mogli bezbrižno krenuti u križarski pohod i
opet osvojiti Svetu zemlju. No, Dubois nije bio samo pragmatičar. Mir među kršćanima
za njega je bila normativna zapovijed.
"Međusobni ratovi među katolicima su za svako žaljenje,
jer u takvim ratovima mnogi umiru u takvim okolnostima zbog kojih je njihov
status u budućem životu neizvjestan." Ratovi su među kršćanima
nedopustivi, stoga treba ratovanje usmjeriti u drugom pravcu. Kad budu kršćani živjeli
u miru i slozi, "bit će kreposniji, učeniji, bogatiji i živjet će duže
nego dosad, a bit će i sposobniji za potčinjavanje barbarskih naroda. Više neće
ratovati međusobno (...) (i) katolički vladari, jedan vatreniji od drugoga,
udružit će se protiv nevjernika (...)." "Neka se nijedan katolik ne
laća oružja protiv katolika; ne dopuštamo da itko prolijeva krštenu krv. A ako
pak netko želi ratovati, neka se vatreno bori protiv neprijatelja katoličke
vjere, Svete zemlje i onih krajeva koje je posvetila Gospodinova krv."
Ovakva shvaćanja - i misao vodilja da mir među kršćanima nije ništa drugo do
sredstvo za ratovanje protiv nekršćana - u to su vrijeme bila sasvim uobičajena.
Činjenica da je Dubois križarski rat upleo u interese francuskog kraljevstva,
da ga je, možemo reći, sekularizirao, nije u tom pogledu ništa promijenila.
Jedan od onih koji su najviše pridonijeli promoviranju križarstva
u četrnaestom stoljeću bio je Philippe de Mezieres. Ovaj francuski "političar"
u svom je životu imao samo jednu - pa prema tome opsesivnu - misao: pokrenuti
novi križarski rat koji bi kršćani vodili protiv "neprijatelja
vjere", protiv "Saracena, kako bi ponovno osvojili Svetu
zemlju". De Mezieres je želio ponovno objediniti i obnoviti kršćanstvo:
"Mir i jedinstvo među kršćanima" jest "Božja volja". Zato
je predložio francuskom, dakle, najkršćanskijem kralju da sazove "veliki savjet
i opći parlament" koji bi povezao u miru, prijateljstvu i bratskoj ljubavi
sve kršćanske vladare i taka zacijelio crkvenu shizmu. Kad bi se to postiglo,
nastupilo bi novo zlatno doba a ujedinjeni kršćani bi milom ili silom preveli u
pravu vjeru shizmatike i nevjernike, Tatare, Turke, Židove i Saracene te
oslobodili sveti grad Jeruzalem i Svetu zemlju a "svijet bi potčinio
svetoj pokornosti istinskog križa".
Međutim, de Mezie je imao još jedan plan ili, preciznije rečeno:
ovaj isti plan htio je ostvariti na drugi način. Svoje nade polagao je u Karla
VI. i Ričarda II, nove kraljeve u Francuskoj i Engleskoj koji je preklinjao da prestanu
međusobno ratovati. Uvjerljivo je opisivao sve jade i nedaće koje donose ratovi
vođeni među kršćanima. Dokazivao je da je Bogu "mrsko prolijevanje krvi krštenih
kršćana". "Prolijevanjem krvi svoje braće, (...) ponovno smo ubili
Isusa Krista." Zbog takvih bratoubilačkih ratova kršćani su izgubili Svetu
zemlju i zbog njih je nisu mogli ponovno osvojiti. Upravo do toga, za le saint passage d'oultremet; bilo je stalo de Mezieresu. Zato je neprekidno
uvjeravao Ričarda II. i Karla VI. da će "vječna konfederacija i združenost
u Bogu" između ova dva "sina Luja Svetog" dovesti do "mira
i jedinstva u crkvi i čitavom kršćanskom svijetu." Potom bi ova dva kralja
kao lučonoše poveli kršćane, koji su dotad živjeli u mraku unutarnjih razmirica
i ratova, "ravnim putem koji vodi u Jeruzalem". Isus ih je postavio
za vođe koji treba da povedu odabrani narod - "zapadno kršćanstvo"! -
u obećanu zemlju te da otmu sveti grab iz prljavih ruku lažnih sljedbenika
Muhameda, od Boga prokletog.
"Rat protiv 'Muhamedove sekte', rat je za Boga"
Ako je rat među kršćanima za de Mezieresa značio rat protiv
Boga, onda je rat protiv nevjernika bio ne samo rat za Boga, nego rat koji Bog
zapovijeda. "Treba nastojati i vršiti nasilje po nauku apostola svetog Pavla",
voditi "do bar i silan rat" protiv "Turaka, neumoljivih i nečasnih
dušmana vjere". "Preobražaj ili rasturanje i uništenje zabludjele
Muhamedove sekte i svega idolopoklonstva nešto je što nam nalaže Božja
volja".
Nakon što je konflikt između koncilskih pokreta i papinske
monarhije nakon crkvenih skupova u Konstanci i Bazelu završio pobjedom papinstva,
sredinom petnaestog stoljeća su se za potporu kršćanskih vladara utrkivala dva
mirovna/križarska projekta. Jedan je povezan s imenom Eneja Silvija Piccolominija,
koji je 1458. postao papa Pia II, a drugi s imenom Jirija z Podebrad, koji je
krunisan za češkog kralja Jurja. Ovdje se neću upuštati u političke borbe u
kojima su nastala i djelovala ova dva projekta, nego ću samo predstaviti njihove
ideje vodilje.
Mirovni plan češkog kralja Jurja nastojao je postići
jedinstvo kršćanstva na temelju pluralnosti teritorijalnih vladavina i nadao se
da će postići jedinstvo i uspostaviti mir među njima na taj način što će
organizirati rat protiv Turaka. Preambula ovog plana jest jezgrovita objava
"europske ideologije". Najprije opisuje sliku nekadašnje veličine kršćanstva,
zlatno doba, dok je kršćanstvo bilo blagoslovljeno" brojnim pučanstvom i
mnogim dobrima, te je držalo u svojim rukama prostrane poganske teritorije,
uključujući i Svetu zemlju sa Svetim grobom. "U to doba nije bilo naroda
na svijetu koji bi se usudio izazivati kršćansku vladavinu. Suštu suprotnost
tih vremena predstavljalo je kršćanstvo, onakvo kakvo su pred očima imali autori
češkog irenskog manifesta, tj. kršćanstvo koje je doživjelo pad Konstantinopolisa
godine 1453. Ono je bilo skršeno, raskomadano i izmasakrirano, osiromašeno i opljačkano.
Nestao je sav nekdašnji sjaj i ugled. Ovako je prikazivan i ovako su ga
opisivali pisci oko husitskog kralja. "Kad je skora čitav svijet čvrsto
stajao u svetosti kršćanske vjere, perfidni je Muhamed najprije zaveo beznačajni
arapski narod. Pa ipak ie, nakon što njegovi prvi pokušaji nisu naišli na
otpor, postupno zadobio toliko izgubljenih naroda da je bio u stanju podčiniti
velika prostranstva Afrike i Azije i naveo ih da počine najodvratniju izdaju.
Zatim su svakog prezira vrijedni Turci, koji su u najnovije vrijeme podčinili
najprije slavno Grčko Carstvo, a zatim velik broj kršćanskih zemalja i
kraljevstava, oteli kršćanskim zemljama toliko mnoštvo duša da se skora ne mogu
ni pobrojati, sve to ponijeli sa sobom kao plijen, porušili i obeščastili
brojne samostane i velike crkve, te počinili još mnogo ostalog zla."
Buđenje mita 0o prošloj veličini kršćanstva i prikazivanje
njegove sadašnje bijede koju je skrivio perfidni neprijatelj, značilo je
pozivanje na djela, pozivalo je na oružje. "O, zlatna zemljo! O kršćanstvo,
ti biseru svih zemalja, kako je mogla tvoja slava taka potamnjeti, kako si moglo
izgubiti svoje veličanstveno blještavilo? Gdje je moć tvog naroda, gdje poštovanje
koje su ti iskazivali svi narodi, gdje je tvoj kraljevski sjaj, tvoja slava? Što
su dobra donijele sve tvoje pobjede kad je taka brzo moralo dati do toga da te
gone u pobjedničkom pohodu? Što ima dobra u tome što si se odupiralo moći paganskih
vođa, kad se sad nisi u stanju odu- prijeti napadima svojih susjeda?"
Sve što je kršćanima potrebno da se podignu na noge stoji
im na raspolaganju, a jedino što bi morali učiniti kako bi otklonili ovo
nepodnošljivo stanje jest da se poprave u onome što je mrsko Božjem oku i da
pomoću pobožnih djela opet steknu Božju naklonost. Jer, očigledno je da su Božju
srdžbu morala izazvati nedjela. No, jer je Bog pravedan i milostiv, a one koje
voli vodi putem iskušenja na pravi put, "uvjereni smo", tvrde autori
mira, "dok se u nadi obraćamo svojem Gospodinu, o čijoj se stvari i radi, da
ne možemo učiniti ništa svetije u svojem poštenju (...) od toga da se trudimo
da se uspostavi stvarni, čisti i vječni mir, jedinstvo i ljubav među kršćanima
i da branimo Kristovu vjeru od zlih Turaka." Kršćanskim vladarima dana je
vlast zato da slave mir, utvrđuju kršćanstvo, izvojuju borbe protiv nevjernika
do uspješnog okončanja, te da štite i šire granice kršćanske republike. Uopće
se nije sumnjalo u to da su oni koji se ne bore za Boga protiv njega. Prema
tome, "ako nećemo biti protiv Krista, moramo se boriti za njegovu vjeru i
biti na njegovoj strani. Jer Sveti duh ubija one koji se ne bore na njegovoj
strani, koji se ne protive neprijatelju, koji nisu kao stijena koja čuva kuću
Izraelovu." A da bi se kršćani mogli boriti za Boga i protiv njegovih neprijatelja,
moraju prestati ratovati međusobno te se udružiti. "Ovi ratovi, ova pljačka,
huškanje, požari i ubojstva što, avaj, proždiru kršćanstvo na sve strane (…)
moraju prestati i moraju se izbrisati u potpunosti," kako bi se kraljevine
i kneževine uz pomoć hvalevrijednog jedinstva povezale u međusobnoj ljubavi i
bratstvu,
Ova ljubav i bratstvo, caritas i fraternitas, važe,
naravno, samo za "nas", to su "naša" ljubav i bratstvo, i
kao takvi predstavljaju crtu između "nas", "sviju nas" i
onih izvan "naše" unitas. Kult mira, pacis cultus, počiva na pravednosti
- bez pravednosti je mir nezamisliv, tvrde pisci Jurajevog mirovnog plana, Pa
ipak je iustitia ime za isključivanje, dok je pax prvi uvjet i sredstvo za rat.
Kršćani se međusobno moraju ljubiti kako bi mogli efikasno mrziti nekršćane, moraju
živjeti u bratstvu kako bi mogli složno i povezano uništavati neprijatelje.
Turci, a posebno turski vladar kao simbol njihove političke
egzistencije, prerađeni su u "najgore neprijatelje kršćanskoga
imena", a europski vladari, povezani u miru, prisežu da "nećemo prestati
progoniti ovog neprijatelja (...) sve dok ga ne otjeramo s kršćanskih teritorija".
A to je tema koja je heretičnog vladara povezivala s poglavarom kršćanske prave
vjere, tema koje je zajednička kralju Juraju i njegovom suparniku Piju II. U
nastavku ćemo vidjeti da se Europa (itekako) kao samosvjestan organizam
artikulirala kroz imaginarnu praksu izgona Turaka, čišćenje ovog organizma od
simboličnih stranih tijela. "Etničko čišćenje" predstavljalo je
konstitutivni element europskog identiteta od samog početka.
Trajni leitmotiv: Križarski rat protiv nevjernika
Enea Silvio Piccolomini, humanistički papa Pia II., imao je
u svojoj europskoj politici jasan i stalan leitmotiv: križarski rat protiv
nevjernika. Nakon što su Turci osvojili Konstantinopolis, Piccolomini se svom
snagom trudio da kršćani uzvrate kao što je i red. Sve teme svoje križarske
politike, kojima se kasnije ponovno vraćao, razvio je već u tom periodu, no ipak
je konvencionalnom arsenalu križarskih motiva malo toga dao novoga. Kao političar
i crkveni knez vidio je kršćanstvo poniženo i obeščašćeno, a Europu u
opasnosti, pa je stoga nastojao postići mir među kršćanima kao nužan uvjet za
udruživanje snaga i najavu rata neprijateljima vjere. Kao humanist, Piccolomini
je prikazivao Turke kao rušitelje grčke i latinske kulture, izvora europske učenosti
i umjetnosti, A još gori od toga za njega su bili udarci naneseni kršćanskoj
vjeri, U njegovo doba ona je vladala čitavim svijetom, a sada je bila uništena
u Aziji i Libiji, a neće biti mira ni u Europi, "Vidjeli smo poraz Grka,
sad čekamo na uništenje Latina. Turska sablja već nam je nad vratom, a mi međusobno
ratujemo; progonimo svoju braću i dopuštamo neprijateljima križa da napreduju
protiv nas,"
Poziv u obranu ne samo kršćanskih područja nego i u napad
protiv Turaka na njihovu teritoriju te poziv na njihova uništenje, mogao se čuti
i mnogo puta ranije. Ni tvrdnja da kršćane u ostvarivanju ovih ciljeva ometaju samo
njihova nebriga i međusobne svađe - i zaključak koji iz toga slijedi, da moraju
međusobno zaključiti mir, kako bi išli u boj protiv drugih - nije predstavljala
ništa novo.
I ovo što je bilo novo za Piccolominija bilo ie, u prvom
redu, puna izoštrenije shvaćanje o usitnjenosti vlasti na kršćanskom zapadu, a još
više od toga europska svijest koja se počela profilirati. Piccolominijeva je
zasluga ostvarenje Europe kao pojma, čija je uporaba sve više rasla u četrnaestom,
a naročito u petnaestom stoljeću, kada dobiva sve izrazitije emocionalne konotacije,
te političko značenje. Zatim je počeo nastupati kao nositelj političke
kolektivne svijesti Zapada. Nije teško primijetiti da se ova politička samosvijest
artikulirala na suprotnosti prema "turskoj opasnosti". Za
Piccolominija i njegove drugove je ono što je bilo ugroženo, bila Europa. Za
takvo postavljanje problema, za spoznaju da opasnost vreba na Europu, bili su
potrebni jasni pojmovi, svakako jasniji od onih koji su naslijeđeni.
Piccolomini je u svojim zemljopisnim djelima odredio europske zemlje puna
preciznije nego što je to ranije bio običaj. Njegovo se glavno dostignuće s tim
u vezi vjerojatno očituje u tome što je ovaj geografski određeni entitet
istovremeno i povezao s kršćanskom i odvojio ga od tog pojma.
U jednom je značenju Europa predstavljala kršćansku Europu:
Christianitas je poistovjećena s Europom, Europa je zemlja kršćanstva. Ovaj se
identitet formirao imajući u vidu gubitke kršćanskih teritorija u Maloj Aziji,
tj. teritorijalno smanjivanje kršćanstva. A u tom značenju Christianitas nije
značila isto što Europa. Kršćanstvo je predstavljalo širi pojam, predstavljalo
je univerzalnost, silom prilika trenutno ograničenu na određen geografski, kulturno
određen, prostor. Vidjeli smo kako je kršćanstvo u doba Piccolominija za boljih
vremena vladalo čitavim svijetom ("nam que totum orbem occupaveratj) i to
u skladu s njegovim univerzalnim poslanstvom, jer je Isus donio spas čitavom čovječanstvu.
Činjenična situacija je pak bila sasvim drukčija, kršćanstvo je ustuknulo u
Europu. "Sve što smo posjedovali u Aziji", piše Piccolomini, "gadno smo izgubili;
bježali smo i Muhamedu smo dopustili da odnese pobjedu." Ako je Europa
bila dugo vremena kršćanska, kršćanstvo se sad poistovjećivalo s Europom. Ipak
je ostalo kao univerzalna religija a geografska Europa postala je nositeljem
ove univerzalnosti. Ova konstelacija, ovaj nepostojani identitet, ovo nenaravno
stanje u kojem se univerzalnost kršćanstva nije mogla smiriti, rađala je
europsku samosvijest. Geografski prostor s jasnim granicama koji se prvenstveno
kroz vjerski identitet oblikovao u kulturni prostor, trebala je braniti pred
stvarnom, a još vise pred simboličnom prijetnjom nevjernika; očistiti ga od svega
što mu ne pripada, u prvom redu od "Turaka"; i pomagati vjeri da zaživi
primjereno svome pojmu: kršćanska univerzalnost, komprimirana u Europi,
potencijalno je težila u europsku ekspanziju.
Samo jedan cilj Pia II.: "Samljeti muslimane"
Jezik kojim Piccolomini govori o teritorijalnim gubicima kršćana
bio je nov jezik - prije jezik geopolitike nego jezik ranije križarske ideologije.
Pitanje koje je zanimalo Piccolominija bilo je kršćanski teritorij izvan
Europe, a rješenje je bilo u vojničkoj snazi. U principu, ili barem u
propagandne svrhe, Piccolomini nije sumnjao u vojničku premoć Christianus
populus, a njegovi pokliči u nevolji kako treba braniti vjeru znali su se
preokrenuti u viziju širenja te iste vjere i pobjedonosne ekspanzije čak preko
turskih granica. No, njega su tištali turski vojni uspjesi i njihovo napredovanje.
Opisivao ih je preciznošću geografa na takav način da iz
njih proizlazi jasna poruka, tj. da su europski teritoriji ili okupirani ili im
prijeti okupacija: da je, naime, Europa napadnuta. A turski upadi u Europu značili
su napad na kršćansku vjeru. U Pijevim očima su prijetnja političkom opstanku
Europe i prijetnja kršćanskoj vjeri povezane. "Ako se ne latimo oružja i
ne krenemo neprijatelju ususret, mislimo da će nestati naše vjere",
upozoravao je Europljane. "A kod Turaka ćemo imati takav položaj kakav sada
vidimo da ima prezira vrijedan židovski narod medu kršćanima." Dirljivo
iskreno izrekao je novo zlatno pravilo - Ne dopustimo drugima da nam učine ono što
mi činimo njima!
Roterdamski: "Bolje ih je pokrstiti nego
pobiti!"
Budući da je Pio analitički lučio Europu od kršćanstva,
mogao ih je jednostavno spojiti u efikasnoj sintezi. A budući da bi podvrgavanje
Europe nevjernicima donijelo sa sobom i uništenje "naše vjere",
morala je i priroda križarskog rata, koji je planirao, biti dvostruka: to je
bio rat za Europu i kršćanstvo. Rat za Europu bio je kršćanski rat a rat za
kršćanstvo bio je europski. Ovaj dvojaki sveti rat imao je samo jedan jedini
cilj: boriti se protiv muslimana i samljeti ih. S tim i takvim mislima u glavi
Pio II. sazvao je europski kongres u Montovi koji je trebao raspravljati o
obrani europske kršćanske republike. Iako susret nije postigao cilj - izazivanje
križarskog pohoda - uspjelo se u formuliranju političke strategije. Formula je
bila prosta i jasna: "Protjerati Turke iz Europe". To nije
predstavljalo europsku strategiju u smislu da Europa provede politički, vojni i
kulturni program. To je bila europska strategija zato što je – definiranjem ovakvog
programa - uspostavila Europu. Tek se istjerivanjem Turčina, ovim čišćenjem i očišćenjem
pred očima, Europa uopće i mogla konstituirati. Sveti rat je dinamično konstitutivno
načelo Europe.
Pola stoljeća nakon Pija II. europski humanisti nisu više
huškali da ralice treba prekovati u mačeve, kao što je to činio gorljivi Pijev
pomagač kardinal Bessarkon. Naprotiv, slavili su evanđelje mira, i to u takvoj
mjeri da je došlo do onoga sto se danas zove "mirovni diskurs". U tom
mirovnim diskursu vodeću riječ je imao Erazmo Roterdamski. Njegovo naizgled beskompromisno
odbijanje rata naišlo je na oduševljen pristanak onih koji govore da vole mir.
Njegovi spisi predstavljaju zlatni rudnik za one kojima je potreban blistav citat
za osudu rata. Pa ipak, Erazmova osuda rata nije bila apsolutna, a tome u
prilog najviše govori njegov odnos prema ratu protiv Turaka. O tome je više
puta pisao, a godine 1530. posvetio je "turskom pitanju" i poseban
tekst.
Erazmo se bojao Turaka - a zbog njihovih vojnih uspjeha
ovaj strah nije bio sasvim bez osnova. Ponavljao je konvencionalnu formulu o tome
da su sporovi između kršćanskih vladara voda na mlin Turcima te da im sukobi između
kršćana utiru put. Rat između kršćana okvalificirao je kao "nešto
najokrutnije", kao paricidni-fratricidni rat. Ako već nije moguće izbjeći
takav rat, onda bi trebalo ratovati na takav način da se prolijeva "čim
manje kršćanske krvi." No, ako je rat u kršćanskom svijetu bilo nešto što Erazmo
nije mogao prihvatiti, onda je dopuštao vojne pohode protiv turskog prodora u
Europu.
Ako se ispostavi da je sudbinska bolest čovječanstva da ne
može biti bez rata, pisao je, "zašto da se ova zla strast ne usmjeri prema
Turcima? (...) Ako već ne možemo u potpunosti izbjeći rat, takav bi rat bio
manje zlo od sadašnjih bezbožnih sporova i sukoba između kršćana." Dopuštao
je i uvjetno pravo na rat izvan kršćanskog svijeta, orbis christianus. Ova
pravo bilo je uvjetno jer su ovakvi ratovi u Erazmovim očima bili dopustivi samo
kao zadnja mogućnost, a trebalo bi ih voditi „na kršćanski" način. Bilo bi
mu draže kad bi Turke podredili i pokrstili nego da ih poubijaju. Naime, čak i
da su tako zli, ipak su ljudi, homines. "A kad ubijamo Turke, donosimo đavolu
dar koji mu je najdraži i tako jednim udarcem ugađamo svom neprijatelju, đavolu,
dvaput: prvi put jer je ubijen čovjek, i drugi put jer je
ubijao kršćanin."
Pa ipak su Turci za Erazma, premda su bili
"ljudi", bili barbari. Nazivao ih je čudovišnim zvijerima,
neprijateljima crkve, narod koji je okaljan zločinima i sramnim djelima svih vrsta,
dok je Muhamed, prorok, za njega bio zločinac. Ove barbare je trebao, kako bi mogao
biti Europljanin. Kao Europljanin mogao se vidjeti samo kao njihova suprotnost.
Erazmov intelektualni domet sastojao se u tome da je
iskonstruirao shvaćanje koje je u kršćanskom svijetu, u Europi, vidjelo zlo.
Ova shvaćanje koje vidi zlo, bilo je zlo: imaginarno muslimansko poimanje.
"Što možemo misliti, što će o nama reći Turci i Saraceni kad vide da su kršćanski
vladari bili sto godina potpuno nesposobni da se međusobno sporazume?" A što
može više goditi očima Turaka nego da vide kako se iz dana u dan međusobno koljemo?"
"O, već je i previše prolijevanja krvi - i to ne samo ljudske krvi nego kršćanske
krvi - dosta je ludosti koja završava u međusobnom uništenju (...) - već je
odavno dosta toga na radost turskih očiju."
No, Erazmus nije samo pronašao zlo u muslimanskom oku koje
uživa u onome što je bilo u Europi naopako i zlo, nego ga dopunjava političkom
kardioskopijom. Turčina otkriva u Europljaninovom srcu. U svojim srcima su Europljani
bili poput Turaka - nešto gore, nešto što bi više optuživalo, teško da bi
veliki humanist mogao izreći. U svojim srcima Europljani nisu bili Europljani.
I to zato jer nisu živjeli kršćanski pa su u svojim srcima nosili ono
"drugo" nekršćansko biće. A upravo tamo gdje nam je neprijatelj
najbliži, tamo ga treba tući najžešće. Za Erazma je rat protiv Turaka u prvom
redu značio rat protiv Turčina "u našim srcima". Prvi zadatak je bio
da se istjera tog Turčina. Ukoliko se europski kršćani ne poprave, nikad neće moći
pobijediti Turke. Ukoliko se moralno ne obnove, borit će se protiv Turaka kao
Turci i prije će se sami "de- generirati u Turke" nego što će se od
Turaka proizvesti kršćane.
Ovaj poziv Europljanima da zavire u svoja srca i da počnu živjeti
Bogu ugodno, to shvatanje da rat protiv Turaka izaziva boj Europljana samih
protiv sebe, podsjeća na "veliki džihad". Može se reći da je Erazmo
najsublimniji mislilac svetog rata. Pa ipak, njegov sveti rat nije "veliki
džihad". Europljaninov boj sa samim sobom nije bio boj protiv vlastitog
zlog u sebi. Njegovo vlastito zlo nije bilo percipirano kao drugo ja, nego kao
"netko drugi". Zlo nije bilo u srcu, nego je bilo trn u europskom
srcu. Dolazilo je izvana i taj "drugi" je realno i povijesno
postojao. Sve je bilo podešeno tako da se jednostavno moglo iz borbe sa samom
sobom prijeći u borbu protiv realnih Turaka. Očišćenje europskog srca još je
uvijek zahtijevalo čišćenje Europe, tj. rat protiv Turaka. A i da nije bilo tako,
da su se Europljani uhvatili ukoštac sa zlim u sebi, moralno bi se obnovili samo
zato da im se otvori mogućnost za uspjeh u borbi protiv Turaka.
Slično Erazmu na te je stvari gledao i njegov prijatelj i
savjetnik Thomas More. I za njega je bila "turska opasnost"
dvostruka: realna i simbolična. Turci su za njega bili "sramotna,
praznovjerna sekta", Kristovi "smrtni neprijatelji",
predstavljali su sile mraka i Beliala. Pred "okom njegova srca"
uzdizala se turska surovost, opsjedala ga Turčinova "golema sila i moć,
njegova neviđena zloba i okrutnost kojoj nema ravne. " Budući da je ova
sila ugrožavala "zajedničko kršćansko tijelo", naravno da je i More
pozivao na mir i slogu među kršćanima kako bi se lakše mogli uhvatiti ukoštac
sa zajedničkim neprijateljem i na taj način obraniti Božje ime.
Najmlađi medu ovim miroljubivim pacifistima bio je Juan
Luis Vives, španjolski kozmopolit, koji je posvetio mnogo vremena ujedinjenju
Europe. On je mislio da je Europa zbog neprekidnih ratova pretrpjela ogromnu štetu
i da bi stoga - da bi preživjela - bila neophodna univerzalna obnova. Prvi i
bitan uvjet trebalo bi biti da kršćanski vladari prestanu s međusobnim
ratovanjima. Ratovi među kršćanima za Vivesa nisu bili ratovi nego ludost, insania,
non bella. A Vivesova ludost manifestirala se u opsjednutosti muslimanima, koji
su navodno postizali vojne uspjehe zbog nesloge među kršćanima. Njegovi spisi,
naročito De Europae dissidiis et bello turcica, predstavljaju strastven poziv
Europi "da se udruži protiv (Turčina) i s oružjem u ruci navali i uništi ga."
Rat na koji je huškao nije bio obrambeni rat. Njegova vizija prelazila je okvire
oslobođenja europskih naroda ispod turskog jarma. Pred očima je imao osvajanje:
umjesto da Europljani, koje je smatrao višom rasom, međusobno ratuju zbog šake
zemlje, morali bi se kao jedinstvena kršćanska vojska dići protiv Turaka,
slomiti njihovu moć te prisvojiti zemlju i druga bogatstva kojima Azija
obiluje. U mržnji koju je gajio prema muslimanima, jedino je u obzir dolazio
rat.
Filozofi, projektanti zločina
Vizije i nade kršćanskih humanista nisu se obistinile.
Umjesto ujedinjene Europe nastajala je Europa suverenih država čija je glavna briga
bila uspostavljanje ravnoteže moći. No, Turčin kao simbol i dalje ostaje. Novi
humanisti, koji su inspiraciju tražili kod "politički realističnog" Tacita
(a ne više kod Cicerona), još su uvijek razmišljali o zajedničkom europskom
vojnom pohodu protiv Turaka.
Justus Lipsius je vidio Europu razbijenu zbog neprekidnih
ratova i ustanaka pa je u svom djelu De magnitudine Romana (1598) zamislio kako
bi jedna jedina vodeća glava u Europi bila u korist ne samo njezinim
stanovnicima nego i za "boj protiv zajedničkog neprijatelja, Turaka".
Ovaj veliki humanist ni pod stare dane nije mislio ni o čemu drugom nego o križarskom
ratu, a pozivi na europsko jedinstvo protiv Turaka ionako su u to vrijeme bili
na dnevnom redu. I za drugu generaciju ovih novih humanista - za autore kao što
su Botero, Ammirato, Campanella - kršćanska i europska unija protiv Turaka
predstavljala je jedno od centralnih pitanja.
Giovanni Botero barem nije bio mirovnjak. Vladara u svom
djelu Della Ragion di Stato savjetovao je da ne zaboravi oružje - i to ne samo
zbog opasnosti od napada izvana, nego i zato jer je rat najbolje sredstvo za
kanaliziranje lošeg raspoloženja stanovništva i razbijanje buntovničkih ideja.
Za njega je mir prvenstveno pitanje obrane i očuvanja države i za to su oružane
snage od životnog značaja.
Jedino pitanje koje se nametalo bilo je protiv koga ih
upotrijebiti. Nije se trebalo plašiti da će nestati razloga za ratove jer - tako
piše Botero - nikad neće nestati Turaka, Maora ni Saracena protiv kojih je
upotreba oružja opravdana a ratovanje protiv njih u skladu s univerzalnim
zakonom. Muslimane nije smatrao samo nevjernicima nego onim nevjernicima koji
su najstraniji kršćanskoj vjeri: bili su neprijatelji i države i kršćanstva. A
budući da je napad najbolja obrana, činilo mu se da je pametnije da se napadnu
u njihovim domovima nego da se na njih čeka kod kuće.
I dok je davao takve praktične savjete državniku, sjetio se
ideala - "herojskih dana", kad su se kršćani vladari udružili (da bi
napali Turke) samo zato da slave Boga i da povećaju crkvu, a ne iz nekih drugih
interesa. Botero se nije odrekao križarskih ideala. Sveti rat i dalje je ostao
aktualan. Za jednog od prvih suvremenih političkih teoretičara je gubitak Svete
zemlje bio žalostan "plod moderne politike", razdora među kršćanima.
Zbog "naših sporova" turska je moć tako narasla da tri stoljeća nije
imala sebi ravnog protivnika ni na zemlji ni na moru. A to je bio izazov:
"Tko hoće ratovati, ne može se izvlačiti da ne postoji državni neprijatelj
(nemico publico) protiv kojeg bi mogao demonstrirati svoju hrabrost: to je
neprijatelj koji ništa drugo ni ne misli nego da zatre kršćanstvo; a posjeduje
takvu snagu da bi otpor toj snazi, a kamoli pobjeda nad njom, donijela mnogo veću
slavu nego što bi je ikad bilo moguće steći oružanom borbom protiv kršćana. Turčin
je pred našim vratima, nadohvat ruke; a mi tragamo za pravednijim, časnijim
povodom za rat!?"
Malo kasnije nastao je razvikani Veliki plan za ujedinjenje
Europe što ga je napisao francuski državnik Sully i pripisao ga svome tada već
pokojnome kralju Henriku IV. Kod ove plemenite ideje radilo se o uspostavi francuske
hegemonije u Europi. Da bi "svu Europu bilo moguće urediti i njome vladati
kao velikom obitelji", bilo je potrebno da bude prvo raskomadana, da se
zamijene i premještaju teritoriji te se onda ponovno razdijele između određenog
broja sila. Nova Europa bi uključivala one države koje danas ubrajamo u Istočnu
Europu. I to ne samo iz vjerskih razloga. Poljaci, Prusi, Livonci, Moskoviti i
Transilvanci "strani" su Zapadnoeuropljanima već i stoga što dolaze u
dodir s Turcima i Tatarima - pa makar i samo onda kada ratuju protiv njih. No
bilo kako bilo, pod mudrim rukovodstvom francuskog kralja, koji sve to nikako
ne bi radio zbog vlastite koristi, i koji je znao da rat čovječanstvu nikad ne
donosi sreću, ova bi ujedinjenje osiguralo Europi mir. Kao što kaže Sully,
fiktivni Henrik IV. želio je "stvoriti mir u Europi i skrenuti neprekidne
ratove između njezinih vladara u neprekidni rat protiv nevjernika."
Na ovaj "veliki projekt" nadovezao se Abbe Saint-Pierre,
najslavniji europski mirovnjak osamnaestog stoljeća, jedan od apostola europskog
mira. Njegova je fiksna ideja bila da osnuje "europsku uniju" te da
sazove kongres europskih država koji bi permanentno zasjedao i na kojem bi
predstavnici tih država mirnim putem rješavali sve sporove kojih bi maglo biti
među njima. Udružena Europa bi sav svijet promijenila u slobodno tržište koje
bi uvijek radilo u korist Europljana. Na taj bi način, između ostalog, otpali
konflikti koje je rađao kolonijalizam, jer sporiti se zbog "divljaka"
- to Europa nije zaslužila. Sve je to bilo jasno. Postavljalo se pitanje, što učiniti
s muslimanima, susjedima Europe. Saint Pierre je vrdao.
"Turke nije dovoljno poniziti, treba ih uništiti"
S jedne strane htio ih je uključiti u europski mirovni savez,
što bi isključivo bila europska odluka, a ne njihova. Doduše, ne bi bili ravnopravni
članovi no zato bi europskoj sigurnosti utoliko više morali pridonijeti.
Europljanima bi to osiguralo slobodnu trgovinu a istovremeno bi postupno
podrivalo islam i utiralo put kršćanstvu kao univerzalnoj religiji. U muslimanskim
zemljama bi zavladala europska kultura a njihovi politički sistemi uređivali bi
se po europskim mjerilima. S druge strane, opet, Saint-Pierre bavio se manje
miroljubivim mislima. Konačno rješenje "muslimanskog pitanja" bio bi
križarski rat, a uvjet da do toga dođe jest, naravno, jedinstvo kršćanskog društva,
"neraskidiv savez svih kršćanskih vladara" u obrani protiv Turaka i
svih drugih neprijatelja. Kako bi pokazao da je ova obrana nužna, Saint-Pierre
je počeo govoriti o "živom i nepomirljivom neprijateljstvu" - i to ne
Europljana prema muslimanima, nego "muhamedanskih vojnika prema kršćanskim
narodima", te o ugroženosti Europe, a pogotovo papinske države, države kršćanskog
poglavara. Ipak, ni u ovoj defanzivnoj pozi nije dugo izdržao, nego je
progovorio o "napadačkom savezu za istrebljenje Turaka". Sam je sebi
dao u zadatak da dokaže kako "ovaj projekt za istrebljenje Turaka nije tako
težak kao što se misli". Što je, naime, "veličanstvenije i važnije za
kršćanstvo od uspostave mira među kršćanskim vladarima za sva vremena s jedne strane,
i aktivnog zauzimanja za istrebljenje nevjernika s druge?" Opći križarski
pohod donio bi europskim vladarima slavu i korist, a cilj istrebljivačkog rata
bio bi "progon Turčina iz Europe pa čak i iz Azije i Afrike".
Europska unija i europski mir i predstavljali su, dakle, "put k
univerzalnom križarskom pohodu, neusporedivo tvrđem i bolje usuglašenom od svih
prethodnih".
Saint-Pierre zasigurno nije bio najveći mislilac svojega
vremena i na njegov je račun izrečeno dosta podsmješljivih primjedbi. No nesumnjivo
je bio vrlo popularan pa i utjecajan a istovremeno i tipičan čovjek svoga doba.
U njemu možemo prepoznati genija europske gluposti. Nitko od onih koji slave
kao značajni ljudi nije ga obišao u tišini. Treba ga uzimati ozbiljno a to vrijedi
i za njegov projekt univerzalnog križarskog pohoda. Ne vjerujem da se ozbiljnost
ovog projekta može otpisati uz obrazloženje da ga je Saint-Pierre predlagao iz
oportunizma, kako bi, naime, "lakše uvjerio regenta u korisnost kršćanske
unije". Ovaj projekt nije dodatak njegovom mirovnom planu nego predstavlja
njegov integralni dio. A čak i kad bi takvo obrazloženje maglo proći, maglo bi
se reći samo to da je ideja križarskog rata još uvijek važila kao
mobilizacijska ideja. O križarskom ratu se prilično raspravljalo kako u Engleskoj
tako i u Francuskoj u doba kad je Saint-Pierreov uzor Sully sastavio svoj
Veliki plan, a to pitanje u vijeku prosvjetiteljstva niposta nije palo u
zaborav. Među Saint-Pierreovim suvremenicima njime se bavila čak i tako važna
osoba kao što je markiz d' Argenson, ministar vanjskih poslova Luja XV.
D' Argenson u čijim je očima Saint-Pierre bio "veliki
politički genij", želio je Francusku staviti u ulogu "univerzalnog
arbitra" te se bavio mišlju kako da njegova država postane "istinska
univerzalna monarhija." U tom se kontekstu pozivao ne samo na Sullyjev
Veliki plan, što ga je, navodno, Saint-Pierre "obnosio i
pojednostavio", nego je i sam smislio "veliki projekt", primjeren svome dobu. Misao vodilja bila je
"započinjanje takvog križarskog rata koji će nas učiniti milijima i Božjem
oku, a i ljudima!" Njegova vizija odaje pravu sliku vodećeg europskog
političara: "Prva velika revolucija, do koje će vjerojatno doći u Europi, bit
će osvajanje Turske (...) To će biti istinski križarski pohod kojim ćemo zaslužiti
milost Božju a i kod ljudi". "Na taj način ćemo korak po korak
naseliti, disciplinirati, pokrstiti i dotjerati sva područja gdje se može živjeti.
(...) To će koristiti i nebu i zemlji. To će biti velik i veličanstven plod
utemeljenja europske republike."
Da zaključim ovaj prikaz riječima čovjeka koji važi kao simbol
europskog prosvjetiteljstva. Voltaire je - poput brojnih njegovih manje znanih,
no ne i manje prosvijetljenih suvremenika - želio uništiti Turke. Njih i kugu je
smatrao najvećim prokletstvom na zemlji. Čitavim svojim autoritetom je tvrdio
da "nije dovoljno da ih ponizimo, trebalo bi ih uništiti." I bilo mu
je žao što se "kršćanske zemlje bave međusobnim uništavanjem, umjesto da
uništavaju ove zajedničke neprijatelje." Prosvijetljeni pruski vladar
Friedrich II., koji je među kraljevima važio kao filozof, mora da je dobro poznavao
Voltairea, kralja filozofa, kad je svome ostarjelome prijatelju pisao sljedeće
u namjeri da ga ohrabri: "Možda ćete još doživjeti radost da vidite kako će
muslimani biti protjerani iz Europe." A Voltaire se sam povjerio ruskoj carici
Katarini II., Semiramidi sa Sjevera: "Pobijedite Turke i umrijet ću
zadovoljan." A izgleda da je osjećao da njegov život nije sasvim ispunjen,
kao da je mogao učiniti više. Uzdisao je: "Kad bih vam barem mogao po- moći
pobiti par Turaka".
Prijevod sa slovenskog
Hilda Kosjek-Muftić
BEHAR (Zagreb), god. III, (1994.), br. 13, str. 10-14
