PROF. DR. HUSEN DŽANIĆ
(Mala Kladuša,
19. X. 1933. – Zagreb, 20. XII. 1995.)
U Kulturnom
društvu Bošnjaka Hrvatske Preporod održana je 8. februara 1995. godine večer sjećanja
na vrlo zaslužnog prof. dr. Huseina Džanića, jednog od utemeljitelja Društva i člana
njegova Glavnog odbora. O profesoru Džaniću, njegovu sudjelovanju u podizanju
Preporoda, o njemu kao čovjeku, pedagogu i znanstveniku, govorili su: Ibrahim Kajan,
prof. dr. Sulejman Čamdžić i prof. dr. Husein Pašagić, čije riječi objavljujemo:
Prof. dr. Husein Dzanić bio je vrlo svestrana ličnost,
pa je teško odrediti što ispričati a što bi najbolje osvijetlilo život dragog
Huseina.
Huseina sam upoznao na Fakultetu prometnih znanosti u
Zagrebu kao kolegu, a poslije smo postali i prijatelji, pa bih zbog toga htio
prvo iznijeti njegov doprinos na tom fakultetu - kao profesora, znanstvenika i pedagoga.
Profesor Džanić predavao je više kolegija: Tehnologiju zrakoplovnog materijala,
Tehnologiju pogonskih materijala, Poznavanje robe u prometu.
Svaki je njegov predmet bio pokriven i njegovim udžbenikom.
Posljednji, izašao iz tiska nakon smrti, bio je Tehnologija materijala za
prometnu tehniku.
Budući da je Fakultet mlada institucija, prof. Džanić
je došao na njega kao već afirmirani znanstvenik, pa je njegov doprinos u
pokretanju i vođenju znanstveno-istraživačkog rada na fakultetu tim značajniji.
Znanstveni rad prof. dr. Džanića bio je osobito intenzivan nakon njegova usavršavanja
u SR Njemačkoj.
Značajan doprinos dr. Džanića je na području
prehrambeno tehnološkog inženjerstva. Dr. Husein Džanić vrlo je uspješno
povezivao istraživački rad s praksom, posebice iz područja prehrambene tehnologije
i tehnologije prometa namirnicama, te u proizvodnji i primjeni ljepila.
Njegovi radovi u domaćim i stranim časopisima
predstavljaju značajan i originalan doprinos znanstvenom području kojim se bavio.
Profesor Džanić objavio je 40 znanstvenih radova, a toliko
je imao i referata na znanstvenim skupovima; objavio je i 30 stručnih radova. Napisao
je desetak skripata i udžbenika. Radio je na deset elaborata koji su realizirani
u proizvodnji. Vlasnik je jednog patenta.
Rano je otkrio važnost i ljepotu znanstvenog rada.
Kako je bio po prirodi vrlo sugestivan, svoje je najbliže, svoju djecu, rodbinu,
prijatelje, mlade kolege, upućivao na znanstveni rad. U sredinama gdje je djelovao,
vrlo bi se brzo osjetio njegov utjecaj, osobito
na mlađe, i tu su nastajali stručni i znanstveni radovi. Unosio je pozitivni znanstveni
nemir, želju za spoznajom, spoznajom koja pomaže ljudima. Profesor Džanić bio
je glavni autor četiri do pet velikih investicionih programa.
Budući da je i sam bio porijeklom iz nerazvijenog
područja (rođen je u Maloj Kladuši 1932.), objavljivao je radove o značaju alternativnih
tehnologija za efikasniji razvoj nedovoljno razvijenih područja u nas i u svijetu.
Profesor Džanić bio je cijenjen i uvažavan na Sveučilištu u Zagrebu, u radnim tijelima
Sveučilišta, kao i u republičkim znanstvenim odborima ili timovima. Pred sami
kraj života postao je članom Tehničke akademije.
Studenti su ga izuzetno uvažavali i voljeli.
Mada već teško bolestan, uvijek je imao vremena da
popriča sa studentima, da se istinski zainteresira za njihove probleme.
Profesorova su znanja bila puno šira od kemijsko-tehnološkog
inženjerstva. Dobro je poznavao povijest Bosne i povijest Hrvatske.
Rado je pričao o Bošnjacima, o kulturi, tradiciji i
povijesti Bošnjaka. Islamske je vrijednosti ne samo poznavao, nego se i trudio da
svoj život uskladi s njima.
Bio je ugodan sugovornik; kad bi imao suprotno mišljenje,
iznosio ga je uz osmijeh, obično govoreći: "Slušaj stari, ja mislim ovako."
Volio je svoju Krajinu, svoje Krajišnike, i nije se
nikako mogao pomiriti s činjenicom da je toliko zla sručeno baš na nju;
najdublji bol koji je zasigurno ubrzao njegov kraj, izazvana je nerazumnim
sukobom Krajišnika s Krajišnicima.
Razumjet ćete da je ovo samo djelić životopisa kolege
i prijatelja, supruga i oca, uvaženog prof. dr. Huseina Džanića, čije će se
djelo zasigurno produžavati u trudu njegove djece, njegovih studenata i
doktoranata.
DR. HUSEIN DŽANIĆ
LIJEČENJE I LIJEKOVI U MUSLIMANA MALE
KLADUŠE
Proći sve kroz što
su prošli Muslimani Cazinske krajine i ostati živ, nije mala stvar. Sve što je
bilo naše, značilo je tuđe za obje carevine. Bolest i glad bili su
svakodnevnica stanovnika Cazinske krajine. Narod se sjeća, a Bašagić 1900. godine
zapisuje: "Na 23.juna 1790. general Walisch s brojnim četama i dobrim
spravama i lubardama obsjedne Cetin sa svih strana, koga je branio sto i dvadeset
godišnji starac kapetan Ali beg Beširević s hiljadu druga... Svi Cetinjani osim
staroga kapetana i 124 druga (koji su pobjegli u Malu Kladušu) nađoše junačku
smrt u borbi za svoje ognjište. Četiri dana gorio je Cetin, dok nije sve dogorilo
što bješe od drveta ". Svakodnevni napadi na kladuška sela, uskakanje i hajdučija
ostavljali su garež, mrtve i ranjene na teret preživjelima. Trajno pružanje
pomoći u liječenju ranjenih, u narodu je iskovano bogato iskustvo.
Johan Weickard
Valvasor 1689. godine piše: "Za vrijeme mira i naši idu u Tursku (tj. u
Cazinsku krajinu) uzimaju i otimaju sve što nadu..." Budući da piše o svojima,
ne kaže da pljačkaju, siluju i ubijaju na "sve što naiđu", a iza
takvih pohoda ostaje bezbroj šehita pokopanih pored puteva i mnogo posla za
berberince (bolnice) u kojima se pomagalo ranjenim.
Poslije 1790.
godine, kada su Malu Kladušu naseljavali stradalnici iz Drežnika, Cetingrada,
Sadikovca, Tatarvaroša i drugih sela Korduna i Like, iz svake od pruća sagrađene
kolibe čuo se jecaj ranjenih i unakaženih žena i djece, staraca i mladića. Tu
su se sklonili od pokolja rijetko preživjeli iz nekad brojnih obitelji Kekići,
Mujići, Galijaševići, Murtići, Ćehići, Džanići, Kajtazovići, Hasići.
Na Kordunu i Lici
ostavili su imanja, braću i sestre, očeve i majke koji ukoliko nisu završili u
spiljama ugušeni slamom, naprosto su nestajali. Lopašić, premda službenik
austrijskih vlasti, o zločinima nad Muslimanima kaže: " Ali kao što su pokrštene
Turke u Lici do zla Boga kršćanski stanovnici mučili, te većinu njih zatrli,
tako su nemilo mrcvarili i siromašne Vrangradce (Vrnogračane), i to ne samo
katolički i pravoslavni krajišnici već i vojnički častnici" .Tjerali su ih
da sami nišane (nadgrobne spomenike) svojih umrlih zdrobe i sa tim kamenom nasipaju
puteve da ne ostane "turskih" tragova.
U Malu Kladušu
novi stanovnici donijelu su ne samo iznemogle, ranjene, bolesne, nego i sjećanje
kako im pomoći. Sjećanje o pružanju pomoći prenosilo se s koljena na koljeno od
djedovih usta na unuka i tako se do danas sačuvalo znanje kako previti ugnojenu
ranu, kako namjestiti slomljenu ruku ili nogu, kako napraviti lijek za
groznicu. Pravi meštri u namještanju iščašene ruke ili noge početkom ovog
stoljeća u Maloj Kladuši bio je Husein Ćejvanović, za "pravljenje" želuca
Šaha Ćehić, a za pripremanje "likova" Abdija Džanić.
Oko 1800. godine u
Maloj Kladuši podižu berbernicu od nekoliko baraka u zaseoku koje se i danas
zove Barake, te su postojale Gornje (smještene na brijegu iznad Kladušnice pa
sve do Begovića hrastova) i Donje Barake na mjestu gdje je danas smješten centar
Baraka. Barake su korištene kao berbernica sve do završnih operacija
austrougarske okupacije Bosnei Hercegovine padom posljednje utvrde u Velikoj
Kladuši, koja se zbila 20. oktobra 1878. godine. U berbernicama Gornjih i
Donjih Baraka liječene su žrtve austrijskog generala Walischa, pokolja generala
Rukavine izvršena nad siromašnim Muslimanima Kladuše 17. oktobra 1835. godine. Narod
spominje da je tom prilikom bilo više od 100 mrtvih i 200 teško ranjenih, koji
su se ovdje liječili. Lopašić 1890. spominje 70 usmrćenih Muslimana, 165 ranjenih,
potpuno spaljenu i orobljenu Veliku Kladušu. Tom prilikom popaljene su matične
knjige u džamiji, kiraethani (čitaonici) i u pjesmi opjevanoj "biloj berbernici"
što se nalazila u tvrđi Velike Kladuše.
U Gornjim i
Donjim Barakama lijeći se i više od 150 ranjenika nakon pokolja izvršena 9.
jula 1845. godine u selu Pozvizd koji je izvršio pukovnik Jelačić, najvjerojatnije
u dogovoru s austrijskim generalom Auerspergom, zbog insceniranog ubojstva
austrijskog graničara Save Vojnovića, kojeg je ubio "Turčin" Pavo Zeličkar.
Prema izvještajima Jelačića, tom je prilikom ubijeno 60, a teško ranjeno 150
Muslimana.
Berbernice u Gornjim
i Donjim Barakama ispunjene su ranjenicima učesnicima muslimanskog ustanka od
6. jula 1849. godine koji vode dizdar Cerić iz Vrnograča i Alaga Rizvić iz Male
Kladuše. U ustanku je sudjelovalo vise od 12.000 ljudi. U gušenju ustanka pored
osmanske vojske (Tarik i Omer paša Latas), svesrdno su pomagali i austrougarski
vlastodršci i njihovi pomagači. Najveće gubitke i više od 500 ranjenih Muslimana
Cazinske krajine bilo je 6. i 7. oktobra 1878. godine u bitkama na brdima u
neposrednoj okolini Peći. Austrijanci su u toj bici mali 53 poginula, 205
ranjenih i tri nestala vojnika.
Broj žrtava u bici
zgodom okupacije Velike Kladuše 20. oktobra 1878. godine nije poznat. Međutim,
donedavno se u narodu dobro pamtilo paljenje berbernica u Gornjim i Donjim
Barakama, pod komandom generala Zacha, kada je u barakama izgorjelo više od 60
ranjenika. Zato Muslimani u Kladuši za otrov kažu zah ili zaher.[1]
Preko 200 Kladušana
odvedeno je u ropstvo (Tolmin) odakle se nikad nisu vratili. Za neograničene gospodare
u Kladušu, na imanja pobijenih familija, naseljene su neke obitelji iz
Austrije, Slovenije ili Hrvatske. Lopašić za to vrijeme kaže: "...A u
novije doba odkad im nametnuše velike poreze, propadoše pogotovo. Kladušani kao
što je većina Krajišnika... su inače marljivi i posleni...".
Od tada su
Muslimani Kladuše svoje Mrtve pokapali noću, a ranjene su skrivali po trapovima
i sjenicama bojeći se osvete nove vlasti. Na velikom se broju ranjenih, ozlijeđenih
ili bolesnih u razdoblju od 1790. do 1878. godine, kod berbera i stanovnika
Male Kladuše stjecalo i razvijalo iskustvo u liječenju i pružanju pomoći
ranjenim i bolesnim koje su austrougarske, a poslije i jugoslavenske vlasti
zabranom domaćeg arebičkog pisma i potiskivanjem svega što je bosanskomuslimansko
- nastojali i to znanje i to iskustvo proglasiti nazadnim i pokriti velom
zaborava.
DID JE O BOLAMA PRIČAO
O bolama
(bolestima), naš je dida podosta znao. Opisivao ih je svojim slikovitim
bosanskim jezikom.
"Bole mogu
biti vanjske, unutrašnje i džanbole (duševne bolesti). Vanjske bole su rane
kada se čojik porizo ili posiko na mejdanu ili bilo kakvom poslu. Ranjenik može
biti posičen ili uboden. Ako je rana nastala ušicama sikire / bradve, nadžaka
ili koca, onda se govori o ubitoj
rani. To je onda uboj.
Uboji su
zatvorene rane. Rana nastane isto kad insana (ugrize) pas, vuk, lisica, os,
bumbar, zmijal, čela, komarac. Rana nastane kad se nažulja, kad pukne čir, kad
se obariš vručom vodom ili mlikomi
ili Bože nedaj, da te napadne srab (svrab), lišaj ili druga nevolja."
Od unutrašnjih
bolesti, did je spominjao: "Mloge bole ne znamo kako nastaju ni kako se liče.
Kod njekih znamo kako hasti (bolesniku) pomoći. Ovidkana u Kladuši nejma insana
kojeg nije zabolila glava. To je glavobolja.
Može biti u čelu, slipim očima, u zatiljku, a neko čeljade boli cila glava.
Zubobolja se osića ko da njekom nadžakom (čekicem) kljuca u
njemu.
Želudac (trbuh), kad zaboli, onda insan se savija i krči ko sapeti teljig
(rukohvat od pletene košare), a ispreo očiju mu svitle svitlaci. Kad njekog često
i jako boli želudac kažemo da ga je strunio
Bože nedaj, da to bude nastup od čega
se može i džan izgubiti.
Vatra na insanu more biti tako jaka da čovik sav gori, pa da nije
vode, džan bi izgubijo.
Groznica more biti različita. Najčešće se insanu čini da umire
od studeni.
Sušica ništa ne boli. Insan se suši ko postrma, iznemogne i džan
ispusti. Tu mu, kad bola ufati korina, nejma lika.
Kazamak je kod dice. To je crljeni osip. Kod haste se koža
zacrljeni. Dite je žedno, a ne smi mu se dati vode, jer od vode mu je gore.
Koze su bole kod dice. Po licu i tilu izaspu se mihuri puni
smrdljiva gnoja. Dite kad to preboli, postane šareno,
Kolera počima bolovima u želucu, pa hastu tira da pije vodu. Kad
vodu pije, odmah je bljuje. Čojik od ove bole brzo umire i za nju nema lika.
Od žutice insan požuti i poblidi ko vosak. Od
nje čojik izgubi kuvet (snagu).
Bisnoća je teška bola koja nastaje kad insana ujide bisan pas. Bisan
insan ne zna što radi i ovoj boli nejma lika,
Uhobolja je jaka bola pa čojik ne zna što radi od sebe.
Bole na očima su
kad oči krmeljaju. Tada insan u očima
i trepavicama ima bodlje koje se
moraju vaditi.
Džanbole su ritke u našem kraju, a ima jih. Insanu se priviđa
da vidi nješto, a toga nema, da čuje nješto, a to se ne čuje. Džan hasta je
njekad veseo, ili je tužan, ili plače - a nema zašto. Za takvu hastu kažu da je
vilena. Za njih nema pravog lika.
Did je o spravljanju
likova i ličenju pričao
O postojanju berbernica
u Maloj i Velikoj Kladuši, i ljudima koji su pripremali likove za liječenje stanovnika
svoga krala, pored sjećanja koja se prenose s koljena na koljeno (pisane
dokumente su spaljivali 1878., 1919. i 1942. godine), svjedoče i mnogobrojne
narodne pjesme, među kojima najslikovitije to opisuje pjesma Ropstvo Hrnjice Muje,
nastaloj pod konac 17. stoljeća, a zabilježenoj 1888 (K. Hoermann).
Moj je did o spravljanju likova i ličenju pripovijedao:
„Mehlem za velike i male rane pravi
se od moždine iz goveđih ili konjskih nogu, ili mozga u koji umutiš zeleni plisni
sa sšeničnog kruha, zumance jajeta i na vrhu noža usitnjena korina od gaveza.
Plisan na šeničnom kruhu se priprema tako da izrezane šnite navlažiš
mlakom vodom, ostaviš ih u zatvorenoj kutiji i pored furune. Poslije osam dana,
kad izraste zelena plisan, kruh osušiš na suncu i usitniš u havanu u sitan
prah. Prahom se posipaju ušufurene rane (ognojene), a piju ga s vodom oni koji imaju
vrućicu, najbolje sa karpuzom (lubenicom) ili medom.
Mehlem od gaveza
za ličenje rana priprema se iz usitnjena korina, lišća i cvita i svakodnevno
zavija rana koja brzo zarasta.
Učufurena rana
ili rana koja krvari, može se ličiti i palinjem
(paljenjem) užarenim željezom.
Na male se rane
meće list bokvice pa se povije krpom i ona brzo zarasta.
Na rane, kad se čojik
ofuri vrilom vodom, treba posipati usitnjeni ugljen i pokriti lišćem kupusa ili
naribanim krumpirom. Dobar je i oblog od nevena ili svižeg mlika, kojeg ima u
svakoj kući.
Namištanje kostiju i zglobova, kada nima otvorenih
rana, radi se omatanjem ketenovim povismom (laneno vlakno) koje se premazuje
bjelanjkom jajeta, osuši i skida poslije tri hefte (tjedna). Zglob se namišta
izvlačenjem, a zatim umota u ketenovu krpu premazanu dobro zagrijanim lojem i
nakvasi vrućom rakijom.
Kad se struni želudac, onda ga berber ili koja
višta baba namišta tako da žile na livoj ruci tare od šake do lakta. Zatim tare
želudac (trbuh) oko pupka s desna u livo, sve dok bolovi ne popuste, Želudac se
pomaže maslom i zamota toplom ketenovom krpom i ostavi mirovati dva do tri
dana, s tim da pije punoo čaja od bokvice (jedna džezva vode (0,5 l) i tri kašike lišća
bokvice).
Kad je insanu, da
izvinite, teško mokriti, uzmete sime
kravlje misirače (bundeve) i tri puta na dan pojedete po jednu šaku ili pijete čaj
od simena misirače.
Krstobolja i uboji se lice lipljenjem ketenove krpe premazane
toplom borovom ili trešnjevom smolom. Krstobolja i bubrežne zigljavine se liče čajem
mladog brizovog (brezova) lišća ili sokom, u proliće, iz brizova drveta.
Uhobolja se liči fitiljima koji se prave od beza natopljena u
pčelinjem vosku, savijena ko goveđi rog; stavi se u uho i vrh fitilja zapali,
te tako iz uha izvadi sva nečist.
Kazamak i koze kod dice se
liče toplinom i čajem zaslađenim medom. Hasta se ne smi ohladiti, zbog čega mu
more biti puno gore. Kad popucaju mihurići, dite je ko pečeno.
Čirevi, prištevi i žuljevi se lice oblaganjem, usitnjavanjem a zatim izdrobljenim crvenim
lukom ili krumpirom. Čirevi
se dobro liče i prokuhanim simenom ketena (lana), ili cvitom đula (nevena).
Ovako se liči žutica. Čojik od nje se žuti ko vosak. Inače se liči čajem
rutvice, osušena cvita jagorčevine (jaglaca), žare (koprive), od čega se može praviti
i mišani čaj koji se pije tri puta na dan.
Salivanje strave kad 'ko nagazi', radi se tako, da se
u čaj korina kukurika (kukurijek), saliješ rastopljena olova, pa se takva voda
pije. Ako nema kukurika, onda se upotrebi ugljen iz furune ili odžaka, a može i
zift (pepeo) iz lule. Protiv nagaza i strahe nose se hamaljije (zapisi).
Lik protiv straha i svakojakih bubrežnih bolesti, radi
se ko čaj od 10 kašika lišća i korina žare (koprive), dvije kašike bukvice i
jedne kašike istucanih smrekovih bobica u dvije džezve vode (500 ml), čemu se
dodaju dvije kašike meda.
Za ženske bolesti pije se čaj od žutike
(gospina trava), a kod teškog rađanja babica ufati dite za glavu ili nogu i na
sramotu (silu) ga izvuče.
Musliman, šučur
Allahu, ne smi virovati u gatanje, on mora ličiti likovima, ko što je Bog zapovidio,
imo insan para ili nejmo, berber mu mora pomoći."
Bila su to
kazivanja, po sto puta ponovljena, mog 84-godišnjeg djeda Osmana Hašića, koji
nam je pričao sve do smrti 1942. godine. S uživanjem nam je govorio o 'bolama,
likovima i ličenju', o 'jilu i piru', o 'muškom i ženskom odilu', o mejdanima i
četovanju', o Hrnjici Muji, Halilu, Hasanagi Pećkom', 0 'klisanju i šuškanju', o
'Baš Čeliku, Tali Ličaninu i Mustajbegu Ličkom'. Znao je, do pola zimske noći
zabavljati svoje unuke i pripovijedati im o svom radu, životu i običajima koje
je znao ili pamtio od svojih 'didova i nana'.
S njegovim pričama
duge zimske noći su za nas djecu bile kratke. Sjećanje na te djedove priče o
bolestima, lijekovima ili liječenju ranjenih i bolesnih Muslimana u Maloj Kladuši,
u razdoblju između 1790. i 1878. godine, završio bih riječima Safvet bega Bašagića:
Što sam znao, to sam napisao,
Ko zna više, bujrum neka piše.
Objavljeno u.
BEHAR (Zagreb), god. I, br. 1, srpanj-kolovoz 1992., str. 28 (I. dio teksta); god. I, br. 2, rujan-listopad 1992., str. 28-29 (II. dio teksta)
[1] To je narodna interpretacija
porijekla riječi zaher. U turskom
jeziku ona tačno to i znači - otrov (prim.lekt.)
