11. kol 2011.

GADAFI O ZELENOM... BUZANČIĆ O TRANSPORTIMA, A LOGORAŠI, O PRISILNOM RASELJAVANJU


Iz Dnevika Svila i krv (5 i 9)

U čekanju pukovnika Muamera Gadafija
Tripoli, 24. I. 1992.



Pukovnik Gadafi:  Neko voli crvenu, a neko zelenu boju

U vojarni smo u kojoj bi nas trebao primiti predsjednik Libijske džamahirije pukovnik Gadafi. Ima nas oko tridesetak (?)., najviše je predstavika zagrebačkih  nakladnika Gadafijeje Zelene knjige... Mnogo se puši, mnogo se priča. Dr. Muftić mi dotura jednu ceduljicu na kojoj piše: "Sjećanje na jednu haiku sliku o sjednici Znanstvenog vijeća, FSB-a od Vladimira Devidea:
Nakon mnoštva /cigareta i dima
ostade ništa! / Kakvo klanje vremena.
Predstavljen nam je jedan od visokih Gadafijevih funkcionara, mlad, kosat čovjek. lme mu je Ibrahim Salah. Kažu da je Gadafijev savjetnik za (bivšu) Jugoslaviju. Zabilježio sam prijevod njegova obraćanja: "Dobro došli u Tripoli... Vjerujem da će uskoro biti uspostavljena izravna linija Zagreb-Tripoli, pa se ubuduće nećete umarati presjedajuci iz aviona u avion. Znam da ste u teškoj situaciji obzirom na ratne događaje koji potresaju Hrvatsku. Ako Bog da, nakon teškoca kroz koje prolazite i žrtava nedužnih ljudi - rat će svakako morati i završiti. Mi također prolazimo kroz niz teškoća koje su posljedica američkog pritiska na Libiju. Vaš dolazak u Libiju izaziva posebnu pažnju i dobiva na osobitom značenju. To istodobno znači o stavu hrvatskog naroda, koji rječito govori da je na strani libijskog naroda. Možda obični ljudi u Hrvatskoj, pod utjecajem novina, imaju pogrešan stav o našoj zemlji. Važno je međutim da vi, intelektualci, znadete tačno što se dešava i da nas podržite. Mi vas podržavamo. Svaki narod ima pravo na samostalnost. Rušenjem Berlinskog zida, srušeni su mnogi pogrešni potezi ranijih političkih konstrukcija. Svaki narod ima pravo da živi u jednoj državi. Možda će se to uskoro desiti i u Čehoslovačkoj, da će se razdvojiti na dvije zasebne cjeline, kao sto se već desava u Sovjetskom Savezu... i sve je to predviđeno u Zelenoj knjizi.
Nama je osobita čast da je Zelena knjiga prvi put tiskana u Hrvatskoj. Nadam se da ćere uskoro o njoj raspravljati s vašim vođom. Ja nisam profesionalni glasnogovornik vlasti. Ja sam profesor na Ekonomskom fakultetu, pa moji stavovi nisu obavezno i službeni stavovi (ovo je "upozorenje" za one koji snimaju! - domece I. S. - što izaziva smijeh u dvorani). Mi sma iz dana u dan vrlo pažljivo pratili sve događaje u Hrvatskoj. Sve od izbijanja rata, od Osijeka i Vukovara, Dubrovnika... Sada su se oni počeli povlačiti i mi smo radosni zbog toga. Mi ćemo tražiti uspostavljanje svih tehničkih, kultumih i političkih veza s Hrvatskom.
Vi ste sada u Libiji i možete ovu zemlju slobodno osjećati kao Hrvatsku. Imate na to puna pravo..."
Dr. Osman Muftić zahvaljuje "bratu na toplim riječima", napominjući da je "vrlo teško sažetim riječima opisati kakvo je sada stanje u nas... Osobito je bilo lijepo čuti da sada Libiju možemo  osjećati kao Hrvatsku, a Tripoli kao Zagreb..."
Potom je govorio g. Mato Crkvenac, koji je zapravo održao cijeli mali govor iz pozicije svoje stranke, a ona, rekao je, "ima odgovor na sve".
Gospodin Ibrahim Salah ga je upitao: "A kako je gospodin Račan?" Gospođa Ercegovic spominje da je bila u Tripoliju prije dva mjeseca, "pa se ne bi posebno predstavljala". - "Vas, g. Ibrahime, g. Račan srdačno pozdravlja. Zanima nas vas stav o Hrvatskoj, jer nas očekuje dug i mučan put... To svakako podrazumijeva priznanje. Važna je suradnja naroda, a nije bitno tko je, koja je politička stranka na vlasti. Najposlije, i ja pripadam politici. U tom ću smislu pridodati i svoje osobne snage..." G. Ibrahim kaže: "...Zanima me da li oni koji se bore za slobodnu Hrvatsku, razmišljaju o uređenju buduće Hrvatske? Ili će, kad se zemlja oslobodi, doći Hrvati iz Amerike i preuzeti vlast? Mene bi zanimalo kako će se organizirati država... Jeste li počeli prodavati držvnu svojinu?"
Potom je nastavio i o Bosni i Hercegovini: "Bosna ima pravo na samostalnost u istoj mjeri koju podrazumijevamo za Hrvatsku i Sloveniju. O Bosni i njezinoj samostalnosti svakako će znati riješiti sami Bosanci. Sada, znademo, odlučuju oni koji imaju oružje. Bez obzira što pišu novine (da Hrvatska i Srbije žele Bosnu, da će je podijeliti), mislim da to nije istina.
Osobno sam razgovarao i sa dr. Tuđmanom i sa Slobodanom Miloševićem. Milošević, doduše, priznaje da nije za samostalnu Bosnu... Ali, u slučaju da se bilo što učini nepravedno prema Bosanskim Muslimanima, znajte da muslimanski svijet neće zatvarati oči pred tim. Vrlo je važno sačuvati Bosnu u njezinim granicama, u potpunosti, u cjelini."
Govorilo je još nekoliko ljudi, pa sam se čak i ja uključio. "Za suvremenu i neovisnu i slobodnu i samostalnu Hrvatsku nisu glasovali samo Hrvati, nego i ogroman broj hrvatskog stanovništva koji pripadaju nacionalnim manjinama. Tako su se za nju opredijelili i Bosanski Muslimani koji žive u Hrvatskoj. I ne samo to. Na hrvatskim bojištima, veliki je broj boraca, veliki je broj već poginuo za Hrvatsku kao domovinu i od Mađara i od Albanaca i posebno mnogo - iz naše nacionalne manjine - Bosanskih Muslimana. Već sad se može reći da
je riječ o nekih 5.000 boraca-Muslimana. To je, ako se zna da ih je po popisu oko 50.000 – deset posta od ukupnog broja! Međutim... mi sada imamo problema u Hrvatskoj. Mada smo živjeli dugo u Zagrebu, neki su potomci i pete generacije, sada smo proglašeni stranim državljanima, sve dok ne ostvarimo pravo na domovnicu. Mada imamo to pravo po svim zakonima, svejedno ga Muslimani izuzetno teško dobivaju. Nerijetko osjećaju pritisak da se opredijele i da kažu da su Hrvati... Dakako da vjerujem da su sve ova prolazni problemi čije
brzo riješenje otežava rat i srbočetnicka agresija na Hrvatsku, a sada, vidimo gomilaju se problemi i u našoj izvornoj domovini, Bosni i Hercegovini..."
U čekanju pukovnika Muamera Gadafija, večer je prošla u čakulanju s njegovim razbarušenim savjetnikom ...Insallah, najposlije rekoše domaćini, vidjet ćemo se sutradan!


A onda je došao pukovnik Gadafi
25. I. 1992.

Gadafi je došao u raskošnoj galabeji. Prolazeći pored dr. Muftića, prutio mu je ruku i zagrlio ga.
Potom je rekao:
Vrlo smo sretni što ste došli ovamo. Mi se svi borimo za slobodu. Sada se bitke vode u Hrvatskoj, ali bi iste takve vrlo lahko mogle biti i u Libiji.
Svi su narodi suvereni i svako od njih treba sam odlučiti o svojoj sudbini.
Jest, moja je želja bila da Jugoslavija ostane jedinstvena, kakva je bila u vrijeme predsjednika Tita, ali je nažalost ta stvar propala.
Pošto je to tako, a očito je da drukčije nije ni moglo biti, povono podvlačim da svaki narod ima potpuno pravo u odlučivanju o vlastitoj budućnosti.
Vrlo sam pogođen onim što se dečava u Hrvatskoj. Pratim i oštro osuđujem.
Susreo sam se s jugoslavenskim ministrom rata koji je dao ostavku. To sam mu i savjetovao, da da ostavku, jer je to bolje nego da nastavlja rat.
Narodnoj se želji i volji ne može suprotstavljati avionima i topovima. Ako narodi žele živjeti zajedno, to je njihova stvar, ali to ne mogu ostvariti ničijom silom iz vana.
Pozdravljam trud koji ste uložili oko objavljivanja moje knjige, to je vaša pomoć nama, jer: Objavljuje se nova misao, zelena misao... Neko voli crvenu a neko zelenu boju.
Jedna je u značenju krvi, ili dima, a zelena - napretka, proljeća, bujanja zemlje. Svi se ljudi ipak slažu da više od svih boja vole zelenu boju! Čak i liječnici preporučuju bolesnicima zelenu boju. Kad bi se provodila u praksi teorija Zelene knjige, u Jugoslaviji se ne bi postavljao problem porobljavanja drugih, tj. "narodne vlasti" kako su je shvaćali... Ljudi trebaju vladati sami sobom, društvo kontrolira samo sebe. Svako selo, svaki grad treba upravljati samo sobom (kroz odbore, komitete), a svaki je građanin član odbora (komiteta). U tom slučaju nema borbe za vlast, jer svi sudjeluju u vlasti. Narodni kongres pomaže narodnim komitetima - oni, tj. komiteti, rade na tome da izvrše ono što kongres donese kao odluku. Kongres može odmah otkloniti ono što se kritikuje kroz komitete, a da ljudi ne idu na demonstracije. Ako postoji narod u upravi što će mu onda delegati koji će ga predstavljati?!
Nadam se da je izdavačka kuća koja je objavila moju knjigu uradila značajan posao, jer to naliči donošenju Objave.
Vaše prisustvo u ovom trenutku i u ovim okolnostima znači podršku Džamahiriji. Mi smo s vama! (......)

Otvara se problem: Domovnice
16. II. 1992.

Potpisao sam Otvoreno pismo ministru uprave i pravosuda, gospodinu Mišetiću, u kojem se aktualizira problematika domovnica (zajedno s predsjednikom Mešihata Hrvatske i Slovenije h. Ševkom-eff. Omerbašićem, dr. Šemsom Tankovićem i dr. Izetom Aganovićem, predsjednicima SDAH, odnosno Merhameta). Muslimani nastanjeni u Hrvatskoj, koji se dakle osjećaju nacionalno MUSLIMANIMA - sve teže i teže dolaze do Domovnice!
Ali, ako se izjasne Hrvatima (islamske vjere) - domovnicu dobivaju dok trepneš okom!


Muslimani ne vjeruju u dogovor
17. IV. 1992.

ZAGREB - Nisam optimist da će danas dogovoreno primirje u Bosni i Hercegovini dugo potrajati, kazao je u četvrtak na tribini "Kamo ideš Hrvatska?" član Glavnog odbora SDA Hrvatske Asim Cmalić. On drži da srpska strana nije spremna poštovati dogovor. Predsjednik Kulturnog društva Muslimana Hrvatske Ibrahim Kajan kazao je da je od proglašenja nezavisnosti Hrvatske pogoršan položaj 300 tisuća Muslimana, koji cijeli svoj vijek rade u Hrvatskoj, te da je Muslimanima teško dobiti domovnicu, što povlaći za sobom teškoće pri upisima u škole i na fakultete, pri otkupu stanova, i mnogim drugim konkretnim potrebama. (Hina) NOVI VJESNIK


O čemu sada razmišlja Sarajlić?
17. V. 92.

 Uz ova kazivanja (objavljena u "Muslimanskom danku u krvi" - prim. I.K.) bilo bi dobro, kaže Jevrem (Brković) da pronađeš lzetove pjesme posvećene Radovanu Karadžicu, Rajku Petrovu Nogu... Ali, to mi se jednostavno ne radi. Odlučio sam to odgađati do nekog budućeg dana, ali, neki je Šejtan isplanirao drukčije: dio u stalaži naguranih knjiga i starih časopisa "odronio" se - sam od sebe i rasuo po cijelog sobi! Pored stopala doklizao se i "Život" br. 9-10/1984, posvećen Izetu Sarajliću.
Čitam uvodni tekst, str. 193: Odbija dati intervju, koji ide uz knjižrevni portret, (omrznuo je taj časopis zbog napada koji su objavljivani na njegovim stra-nicama, zaključujem) nego šalje pismo priredivaču portreta, Todoru Dutini, u kojem među ostalim piše: "Kad bih se i odlučio da "Životu" dam intervju, to bih uradio jedino zbog tebe. Jer, uz Rajka Petrova Nogu, Stevana Tontića, Abdulaha Sidrana, Milana Nenadića, Marka Vešovića, Radovana Karadžića, Đorđa Sladoja i Branka Čučka - spadaš među one mlade pjesnike sarajevskog kruga koji su mi, kako po pjesničkom postupku tako i po okrenutosti životnim problemima, najbliži. Sarajlić podsjeća da je i sam bio u toj redakciji kad joj je čelnim čovjekom bio Marko Marković (1952. ili 1953), "jedan od najsvjetlijih ljudi moje mladosti". Te je godine Izet Sarajlić prestao pisati na bosanskom a počeo pevati na srpskom. (...)

Tako je govorio Boris Buzančić
20. V. 1992.

Ico Voljevica mi dodaje izrezak iz Vjesnika. „Upravo sam pročitao“, kažem. „Treba sve ove stvari arhivirati, pa i donositi u Beharu“, kaže Voljevica. Ovakvih izrezaka imam u tolikim količinama da jednostavno ne znam što ću s njima, ali i od grdnje Smailine. Stan je zatrpan knjigama, novinama, papirima i sarno papirima!
Buzančić je dobio packu u Vjesniku zbog stavova koje iznosi (o Muslimanima) gdje god stigne. Podjednako otvoreno i u Zagrebu, ali Bogami i u Sarajevu (za službenog posjeta!)
Čudno je da mu se ne odupru ni oni Muslimani koji s njima rade u Kazalištu! Vrijedi prepisati cijeli tekst Suzane Kocijan (2. str. Vjesnika) naslovljen Glumac je glumac:
„Na sjednici Skupštine grada Zagreba u ponedjeljak skupštinski su se viječnici nemalo iznenadili reakcijom gradonačelnika Borisa Buzančića. Priključivši se raspravi o nemogućnosti Zagreba da dalje prihvaća pretežno bosansko-hercegovačke izbjeglice i prognanike, on je predložio: „Naši su aerodromi sada slobodni, valjalo bi ih ukrcati u avione i poslati pismo svima, od Gadafija do Irana, s molbom da se pobrinu za svoju braću Muslimane.“
Na upozorenje jednog od viječnika kako su to i naši Muslimani, gradonačelnik je prekinuo daljnju raspravu: „Da, jesu naši, ali su Muslimani..." Potom su neki od viječnika našli za shodno da zamole novinare da „prečuju" gradonačelnikovu brzopleto izrečenu tvrdnju. ili bar da u svom izvještaju upozore kako se viječnici nisu suglasili s tim prijedlogom.
Nažalost, to je tek jedan od mnogih gradonačelnikovih "bisera" koji je ugledao svjetlo dana. Ostali su nerijetko svoj kraj dočekali već u novinarskim bilježnicama, jer novinari nisu željeli izazvati suvišnu zbrku. No, dok se ovo može, recimo, shvatiti samo verbalnim ispadom, gradonačelnikova krivo shvaćena uloga začinjena javnim osobnim stajalištima i komentarima doživljava svoju kulminaciju u službenim međunarodnim razgovorima.
Naš novinar još nije zaboravio Buzančićev odgovor na upit člana francuske parlamentarne delegacije Bernara Stasija o zbivanjima u susjednoj BiH i kome se priklanjaju Muslimani. Gradonačelnik je rekao i da je „u svom intervjuu jednom sarajevskom listu ustvrdio kako su Muslimani zapravo – Hrvati“, na što mu je Adil Zulfikarpašić odgovorio kako nedovoljno poznaje povijest. Buzančić je tada priznao Stasiju kako ga je zbog toga prekorio i sam predsjednik Tuđman, no da on zna kako predsjednik ipak dijeli njegovo mišljenje, ali ga ne iznosi javno. Stasi je pristojno saslušao gradonačelnika, te vrlo diplomatski i pristojno svoje zaključke zadrzao za sebe.
Ne učeći iz tuđih primjera, Buzančić očito zaboravlja da su službeni posjeti, ma koliko bili prijateljski, ipak službeni - i da se na njima ne prepričavaju kuloarske priče i prepirke, kao ni osobna mišljenja izrečena nesluž beno i „u hodu“. No, po svemu sudeći, „glumac je glumac je glumac...“

Prvi oslobođeni logoraši Iz Manjače, stigli u Karlpovac
8. XII. 1992.

Telefonirali su mi jučer, i žele me vidjeti: logoraši iz Manjače Musaib Talić (iz Sanskog Mosta) i Ivan Rašić (iz Doboja). „Znademo, kaže g. Musaib, dragi Ibrahime da nam vi ni Preporod ne možete pomoći, ali smo došli da vam kažemo (jer ne znamo kome ćemo) kako smo žalosni da nas baš niko nije dočekao od zvaničnih organa BiH (misli na Ambasadu), od zavičajnih društava, niti vjerskih, niti od hrvatske Vlade (što doduše nismo ni očekivali), ni jedne jedine  organizacije muslimanske, uključujući Merhamet, IZ, stranku... Zbog toga smo danas posjetili muftiju Omerbašića i potpredsjednika SDAH i Irfana Ajanovića. Telefonirali smo i Latiću, ali nije imao vremena da nas primi. Vama zahvaljujemo što ste istog trenutka rekli da nas želite vidjeti... Omerbašić će nas posjetiti za dan-dva, jer imamo nekih problema, želimo upozoriti javnost na njih, nisu osobni... vrlo su važni! Neko prisilno rasevalja Muslimane.“
Pokazuje u svog prijatelja Ivana. „On je radio u kuhinji. Mnoge od nas je spasila neka mrva kruha koju nam je u potaji dodavao.“
Od logorskih dana se ne rastaju, stalno su zajedno.
U mislima prevrćem stranice Vjesnika i vidim slike TV koje pišu i pokazuju prvu kolonu logoraša koje su četnici pustili s Manjače. Ulaze u Karlovac. Dočekuju ih predstavnici Karitasa, političkih stranaka itd. Teško mi je, njihove riječi osjećam i prihvaćam kao optužbu i moje malenkosti. Moj je problem - nezainteresiranost (jednog broja) članova Glavnog odbora (Preporoda) - ništa ih pod milim Bogom ne interesira! Kažem im da bih se vrlo rado priključio Ševki Omerbašiću, mada na taj način ne mogu popraviti ono što sam i ja  i što su drugi propustili. Jedino što nam je zajedničko: nemamo talenta ni za kakvu organizaciju, ili ne pokazujemo želju da je izgradimo.
Rastajemo se kao prijatelji. Do videnja u Karlovcu, u Gazi.

U Gazi
26. XlI. 1992.

Sa Ševkom ef. Omerbašićem, a priključila nam se i Shehida Bilalli, vozimo se u džipu, prema Karlovcu. Vozi nas Ševokov vozač...

Pred starom, olinjalom kasarnom, veliki broj ljudi, po fizionomijama se prepoznaju zemljaci, a po vjetrovkakama - logoraši. Vjetrovke su nove, obično ih dobiju od humanitarnih organizacija... i po tome se mogu prepoznati.
Pitamo za kancelariju, pa uskoro nailaze i naši domaćini, koji su nas pozvali.
Jedna Talijanka i neki mladi Englez su sa „službene strane“ Crvenog križa, koji vodi brigu o smještaju u ovoj kasarni. Koji prave spiskove razlaza naših izbjeglica po svijetu.
S bivšim logorašima (u delegaciji su predstavnici S. Mosta, Prijedora, Doboja... njih petorica), razgovaramo: slušamo obje strane, a kasnije govori i Ševko, pa nekoliko riječi izgovaram i ja.
„Logorasi“ žele da prije nego što se raziđu ili ih rastjeraju po svijetu, upozore javnost na sljedece:
- u Manjači se još drži zatočeno oko 550 ljudi (oko 200 Hrvata i 340 Muslimana); pretežno su ostali oficiri, primjerice major Mirsad Selimbegović, major Žarko Tole (HNO, komandant za srednju Bosnu; Misle da su sklonjeni u tzv. Mali logor; nalaze se također u VIZ (Vojni istražni zatvor), tamo je Senad Čirkin, kapetan I. klase.
- drugo što istiću jest njihov smještaj u Zapadnim zemljama. To otvara sljedeće probleme: spajanje obitelji (nerijetko im je to zapriječeno)
- žele se, ako već odlaze u prekooceanske zemlje, spojiti sa svojim obiteljima koje su pod četničkom kontrolom: traže da im se osigura izlazak. „Srpske im vlasti ne dopuštaju da izađu pa čak i onda kada su udovoljili svim njihovim zatjevima. Malteretiraju ih. U Međunarodnom Crvenom križu su nam obećali da će sve poraditi da se s njima spoje. Visoki komesarijat za izbjeglice nas je potpuno razočarao, govore logoraši.
- jedan određeni broj izbjeglica (ima ih oko 15%) koji se nalazi ovdje, u prihvatnom centru u Karlovcu, voljni su se vratiti u Bosnu, i priključiti borbi protiv četnika. Žele da im se to omogući. Mnogi od njih su ostali bez igdje ikoga, svi su im pobijeni.
Ševko je govorio službenim predstavnicima, kao čovjek i kao imam. Njegove riječi uvijek dobra zvuče i nailaze na razumijevanje u sugovornika.
Potom nas, na našu želju, vade među izbjegiice, u njihove spavaonice. Cijela zgrada i svi prostori i njoj su pritisnuti jakim zgusnutim mirisom kuhanog graha, zelja, čega li.
U jednoj spavaonici su kreveti na kat, u njoj je desetak mladića, među njima jedan dječak od desetak godina, također logoraš, i jedna djevojka, logorašica. Ševko s njima razgovara, pita ih treba li im još nešta što on može uraditi, nekima daje iz svog novčanika novac.
I ja sam dao nešto malo, koliko sam imao, onom dječaku. Pogledom nas ispraća onaj koji čita knjiu s islamskom temom. Gledao sam ga dok je Ševko razgovarao s dječakom: nije dizao pogleda s knjige, kao da ga se ništa nije ticalo. On se prepustao Božjoj milosti.
Pratitelji nas vode na ručak, u zajedničku menzu. Ručamo grah, koji je, kao uvijek, dobar.
Vozimo se prema Zagrebu, s nama su još dvojica iz logora. Imami, jednog od njih sam upoznao nešta ranije, stasit i markantan poput kakvog glumca. Kaže mi da je između naša dva susreta bio u Njemačkoj, da sprema dokumente i da će uskoro u Ameriku.

Sarajlić jeste u Sarajevu, ali što je shvatio?
4. XI. 1994.

Na početku rata, u jednom obraćanju preko televizije, rekao sam da su za mene tri najopasnije imenice u našem jeziku: Srbin, Hrvat i Musliman. I danas tako mislim. Sve, međutim, dok one, a ne riječ čovjek, budu glavne u našem rječiku, i imaćemo ono što imamo! Tako govori "čovjek, internationalist, pjesnik Izet Sarajlić" u današnjem "Oslobođenju". To govori u Sarajevu, osamljen. Jer su njegovi prijatelji, "čovjek Radovan Karadžić", "čovjek Rajko Petrov Nogo", "lovjek Branko Čučak" i cijeli čopor Sarajlićevih ljudi s kojima je proveo cijeli život, smještajući se najposlije s ukupnim svojim djelom u TU, EKAVSKU književnost - ostao dosljedan. Isto je govorio prije rata kao što govori i poslije rata. Jako je opasno ime naroda. Treba biti svjetski, a pljunuti po porijeklu!
Treba biti očišćen od svake mrve kulture svoga naroda. Izgovoriti to što on izgovara, znači mirne savjesti pokopati 200.000 onih koji su imali za ime jednu od najopasnijih imenica - Muslimani. Ako je do početka rata Izet Sarajlić VJEROVAO u savršenost svojih kriterija i koje je provodio u životu i kulturi gotovo pedeset godina - pa najposlije VIDIO najstravičnije rezultate (i) svoje vlastite obmane, onda bi se morao bar malo pokriti ušima!
Najposlije, nigdje se u svijetu ne shvaća multikulturalnost kako je shvaća najglasnija f,rnpa Sarajlija: KAO SMJEŠU, GEMIŠT RAZLIČITIH KULTURA. Pročitajte tu riječ! Ali to Sarajlić baš kao čovjek nikako ne može dokučiti: da bude tolerantan! Jest, biti tolerantan i uočiti razliku među Božjim stvorenjima, u svakoj njihovoj razlici koju su pridodali ljepoti svijeta.
Niko još nije postao Sarajlićev internacionalni čovjek dok nije postao čovjek u svom bosanskom jeziku, u svojoj muslimanskoj kući, u svom bošnjačkom narodu! Najljepše potvrde su svakako u djelima književnika Envera Čolakovića, Mehmeda Meše Selimovića i Mehmedalije Maka Dizdara.

BEHAR JOURNAL (ZAGREB), br. 6, 1994., str. 14-15
BEHAR JOUNAL (Zagreb), br. 10, 1995., str. 10-11









10. kol 2011.

ISMET ICO VOLJEVICA

Napisao: Ibrahim Kajan

(Mostar, 18. jula 1922. – Zagreb, 29. oktobra 2008.)

 
Umro je u noći između 29. i 30. X. 2008. Umro je slavan i skroman, u 87. godini. Vijest o njegovoj smrti zatekla me u Mostaru, ne samo u mom, nego i  njegovom rodnom gradu. Sahranjen je 4. XI. na groblju Mirogoj, u gradu Zagrebu koji ga je volio i koji je on volio. Bio je utemeljitem Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, njegov potpredsjednik i bitan sudionik u pokretanju i kreaciji grafičke vizure časopisa Behar.
 U Sarajevu je završio gimnaziju, a arhitekturu je studirao na Sveučilištu u Zagrebu. Prvo zaposlenje, da bi uzdržavao roditelje, dobio je u sarajevskom kinu "Dubrovnik" (1943.) kao crtač napisa filmova i aranžer. Za vrijeme okupacije ilegalno je surađivao s Narodnooslobodilačkim pokretom (NOP), a potkraj rata priključio se partizanima i u Jugoslavenskoj armiji (JA) ostao do aprila 1947., kada je prešao na studij u Zagreb. Kao student počeo je sarađivati u humorističnom sedmičniku Kerempuh (1948.), gdje je tri godine objavljivao glasovitu karikaturu "Grga Protokol" i postao stalni član redakcije (1951.-1954.). Nakon prekida studija otišao je u redakciju Globusa i Narodnog lista gdje je tri godine redovno objavljivao "Grgu". U izdavačkoj kući Vjesnik bio je od 1. aprila 1957. do 30. aprila 1975., najprije u Vjesniku koji je objavljivao "Grgu" svake srijede, a zatim u Večernjem listu (od 1. juna 1962.). Njegova stalna i legendarna strip-karikatura "Grge" kao svojevrstan komentar aktualnih zbivanja iz ugla gledanja običnog, malog čovjeka redovno je izlazila dugi niz godina. Ismet-Ico Voljevica jedan je od najistaknutijih i najnagrađivanijih karikaturista s područja bivše Jugoslavije. Uz ostalo, dobitnik je Grand prixa na Svjetskom festivalu karikature u Montrealu (1974.) za "Grgu", objavljenog u Večernjem listu, te tri nagrade Hrvatskog novinarskog društva (1950., 1965. i 1967.) i nagrade "Otokar Keršovani" za životno djelo (1980.).  Odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom (1977.). Dobitnik je Nagrade grada Zagreba (1978.), a primio je i "Zlatnu plaketu Vjesnika" (1984.).



DUH VELIKE KARIKATURE
Pisano uz 50. godišnjicu rada Ismeta Ice Voljevice

Duh velike karikature Ismeta Ice Voljevice (Mostar, 1922) - nevjerojatna je zbilja čovjekova vedrog, iskošenog očitovanja u zgodarna koje se kontinuirano životu nameću i nižu, sastavljajući i osobnu i kolektivnu povijest. U prilici obilježavanja 50. obljetnice jednog golemog rada, jedne zaokružene goleme energije što je neštedimice rasipala duhovnu raskoš na sve strane, u toj zgodi kada se, rnožda je prerano reći, zatvara i iscrpljuje bitni krug idejnog svijeta u kojem su živjeli i životarili Voljevičini junaci (što je danas evidentno uvidom u Večernjakova Grgu) - valja postaviti pitanje: što je svijetu dodao Ismet Voljevica? Njegove bisrno karikature rnogli, u nepretencioznoj skici uz godišnjicu, podijeliti u nekoliko 'parova': idejnih i tematskih, hurnorističkih i satiričkih, anegdotskih i simboličnih, zagrebačkih i hrvatskih, hrvatskih i bosanskih, svjetovnih i parareligioznih, literarnih i filozofskih, itd. Taj raspon sa svojom dubinom i širinom zahvaća već sam po sebi upućuje u izuzetno razvedeni autorov interes prema konkretnom, zbiljnom čovjeku (iz susjedstva) i njegovu položaju u svijetu, koji je, nerijetko, paradoksalan.
Slijediti duh izgovorenih riječi u oblačićirna, prepoznati psihološka ozračja junakovih gesti, ukazuje se zapravo vertikala i horizontala svijeta u kojem živirno: svijet je živi paradoks, čovjek je njegova posljedica. Na razini lika, Voljevica je u domacoj, hrvatskoj javnosti, najpoznatiji i najrazvikaniji po autorstvu i licenci dobroćudnog promatrača ili komentatora Grge, kojeg dodiruje doslovno sve što ulazi u obzor običnog čovjeka s Peščenice ili Trešnjevke: Grga je dokaz da je doslovno svaki čovjek, ma kako neznatna bila njegova osoba, izravno umiješan ne samo u "društvene tokove", nego je i političko biće prvog reda: naime, u Grginu „rnalorn životu“ pročitava se i prepoznaje distribucija ne samo lokalne, nego i svjetske političke moci! Paradoks je u dovođenju „prizora iz Grgina života“ u izravnu, najprisniju blizinu, gradske, državne, pa i globalne, svjetske politike.
Duh koji provijava skiciranim prostorom i obasjava Grgu unutar zagrebačkih kulisa i kajkavsko-štokavskog idorna purgerskog govora, ozbiljuje Voljevičina junaka kao prepoznatljivo i „domaće“ čeljade, a izravni komentar prepoznaje u svom diskursu hrvatsku društvenu i najčešće ekonornsku klimu a u radobljima političkih previranja i otčitavanje hrvatskih stavova i odnosa prema tekućem kalendaru i susjedima koji su se našli u tom „znakovitom Grginom vremenu“ zauvijek ubilježenom u pasicu karikature.


Ismet Ico Voljevica bio je živo angažiran  za svoju izvornu domovinu Bosnu i Hercegovinu, svijetom je pronosio britkom karikaturom istinu o agresiji. Vidimo dio njegovih priloga u prvom broju Behara,  izašlom u ljeto 1992.(Klikom ćete moći povećati sliku)

Zanimljiv je i, uvjetno rečeno, "bosansko-hrvatski ciklus" raznovrsnih karikatura Ismeta Voljevice. Kroz Grgu je slijedilo desetak komentara započetih demokratskim promjenama i formiranjima stranaka u BiH: Grga je „pročitao“ Izetbegovića, na čijim su se leđima klackali Kljuić i Karadžić u doba „rata riječima“; potom su na red došle bosanske izbjeglice pa, u okviru Icine karikature, ispred šatora, „pišu kući...“: „...Pišem ti pismo da poželjni nismo“; najposlije karikatura eksplozivnog naboja - Bošnjak s prijateljovom rukom na svojim leđima - koja (nekom snajperistu u daljini) namiješta cilj za kuršum! „Velike teme“ Ismet je Voljevica nerijetko slao svijetu, pa su se iz svijeta vraćale doma ovjenčane vrhunskim nagradama. Prisjetimo se „literarnih“ motiva promijenjena svijeta s Don Kihotom i vjetrenjačama, likovnog prikaza Posljednje večere unutar kojeg se pojavljuje konobar s računom, motiv agresivnog pokrstavanja svega i svečega (čovjek koji se zaklanja raskriljenim kišobranom), najposlije ekološko-egzistencijalna s čovjekom koji među panjevima potpuno posječene šume nema čak ni drveta za vješanje!
Velike teme su, u novije, zgusnuto, krvavo vrijeme ratne agresija što se sručila na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, našle snažnoga odraza u likovnom govoru Voljevičine karikature: Vukovar, Sarajevo 1001. dan, i druge govore nijemim jezikom, oljuštenom simbolikom sravnjena grada u kojem je jedino preživio turistički "Plan grada", odnosno motivom obogaćenim zbiljnim elementom: krletkom u kojemje zarobljeno Sarajevo. Okovano, pa ubijano. Tim je temama, čini nam se, autor rekao sve što živ čovjek danas još može nešto reći - one pokazuju da je nestalo dobra vremena, pa je nestalo i dobroćudne geste, i sjaja neuništiva paradoksa. Sada je ostala samo nijemost. Ostao je goli paradoks. To je kraj jednog „osebujnog nazora na svijet“ u autorskom i ljudskom smislu.                                                                               
                                                     Ibrahim Kajan

BEHAR JOURNAL (Zagreb), 1996., br. 12, str. 20

9. kol 2011.

BERBER: ŽELE UBITI SARAJEVO, UBITI VOLJU NARODA


MERSAD BERBER GOVORI ZA BEHAR


Ibrahim Kajan, autor, s Mersadom Berberom, u njegovom zagrebačkom ateljeu među scenografskim rješenjima Gundulićeva Osmana, ljeta 1992. godine

BEHAR: Mogli bismo otpočeti s tvrdnjom da ste, izlazeći iz Sarajeva nakon pet mjeseci njegova razaranja, došli iz prostora smrti.
BERBER: Ne znam. Kad sam pošao, dugo sam tražio u sebi jednu metaforu, način da to strašno iskustvo zaokružim. Mi slikari koračamo drugim stvarima, bojom, oblikom, formom i vrlo mi je teško naći tu riječ. Parafrazirajući mogao bih za Zukom Džumhurom reći da je Sarajevo visoka škola smrti. Našao sam i jedno razmišljanje, istu situaciju. Prisjetite se Mešine Tvrđave. Prvih dana napada na Sarajevo, osjetio sam da moram napraviti zapis, dakako, likovni zapis. I desilo mi se nešto po prvi put: na marginama slikara visoke talijanske renesanse, isplsao sam svoje likovne poruke... Radio sam ga prva dva mjeseca. Jednostavno sam, koliko mi je to bombardovanje dopuštalo bilježio... sva razmišljanja o ljudima, dragim ljuaima, pretočio u (likovno) razmišljanje o životu i smrti. Sve je to pohranjeno kod mojih asistenata. Riječ je o oko 200 stotine ulja, skica, svega što mi je dolazilo, fragmenata, kartona... Jednostavno, više se nije moglo. Osjetio sam to razaranje Sarajeva na najneposredniji način, kao ubljanje volje koju sam osjećao, kao pokušaj ubijanja volje u svima nama. Zanimljivo je što mi, neki dan, u pismu napisao profesor Šarčević. Kao da je to osjetio i, evo, pokušat ću ga citirati: „Kad je nemoguće zaboraviti na nemogućnost ljubavi ili poštivanja, ima osjećaja koji su usprkos svemu ljudski. To ćutim sad prema ogorčenom majstoru čija umjetnost čni konstitutivni dio identiteta naroda kojega žele uništiti. Želio bih da se osjeća ukletlm, definitivno nesretan, jer ne želim da uništim sva desetljeća koja sam proživio da bih upoznao likovnu Bosnu ispričanu jezikom njenoga opstanka, a ne dramu uništenja i samouništenja...' I zapravo ta moja želja, zelja za opstankom, ispričana jezikom slikarstva, zacijelo je bila jača od svih granata. Taka je zapravo započeo taj dnevnik.


Razara se bosanska povijest

BEHAR: To što kažete, da je bila jača želja od svih granata, ne čini li Vam se, osvješćuje najdublju čovjekovu potrebu da ostavi trag iza sebe. Narod i nestane, kao što su nestati Hetiti koje česta volim spomenuti upravo zbog toga, pa stoljećima nismo ni znali da je postojao, sve do otkrića i identificiranja njihovih neusporedivih plastika, zapisa... Ali, nije li sve razoreno, nije li dotaknuta sama memorija...
BERBER: Premda je sve razoreno, gotovo da je tako. Razorena je naša memorija, zapravo nešto kompletno što se zove povijest našega naroda. Imamo tu nekakav program razaranja, od biološkog do materijalnoga, pa do uništenja svih onih relevantnih kulturnih dobara koja čine identitet toga naroda. Nešto strašnije od svega ovoga, jest da je usmjereno na razaranje forme života. Sarajevo, aka ima jednu odliku uočljivu u svim našim pjesništvima, u Nerkezija, Sabletija, Mula Mustafe Bašeskije, u Sidrana i Ibrišimovića, imalo je zapravo to što se nekada zvalo, a to je nažalost sada jedna proskribirana rječca - suživot. Suživot - ta je kuća sad razgrađena, što će od nje ostati, hoće li se ona ikada moći obnoviti, vjerojatno je jedno od najdramatičnijih pitanja, koje sada svi sebi postavljamo... Kad sam pogledao neke radove iz lanjske godine, izgredali su kao da dolaze iz nekog davnoga, mitskoga i arhajskog doba, sto vi kažete iz doba nekih Hetita, nekih plemana Dalmata, iz svih onih plemena koje kad gledate sad, što su živjejei na tim prostorima kao... kao Dalmati, kao naši dobri preci koji su napravili tu vučedolsku kulturu. Osjetio sam da je to što sam radio šezdesetih godina, rađeno u nekom potonulom, sretnom dobu sarajevske škole neoromantizma, zajedno sa Zecom i Ljubovićem. Zagledajući se u te sretne krajolike, a to je vrijeme rađanja mojih sinova Ensara i Azera, vidim da je to bila, dopustite, apoteoza života, a nikako apoteoza smrti, nekih crnih slutnji. Sad, ti medaljoni, kao da pripadaju nekom drugom civilizacijskom krugu, nekom davnom dobu, neke druge planete, a nikako nekom sretnom dobu i Sarajevu, To je bio jedan fantazmogorijski privid. Nešto se desilo... pa sam prije nekoliko godina imao makabičan ciklus koji sam nazvao Tempo seconde.


Mersad Berber: "I odjedanput si zapravo vidio da Sarajevo postaje nekropola mrtvih a ne tekija putnika...."

Radeći zapravo na temi koju mi je davno Meša zadao („Može li čovjek dotaknuti svoju Sreću“), napravio sam jedan crtež zle sudbine, budući da je na neki način svojom krucijalnom temom bio vezan za muslimanski senzibilitet, on je zakočen. I film o Kevser Ali... Nije me Zli usud tog filma toliko natjerao da razmišljam o toj temi, da kažem crnoj temi života. Neke sam segmente pronašao davno u onoj znamenitoj hronici Mula Mustafe Bašeskije. Desilo mi se nešto dok sam čitao Mustafin telegrafskl zapis,  kad ono reče: Dovedoše sinoć trojicu cigana iz Visokog, kako ih dovedoše, metnuše ih u zindane i ujutro ih zadaviše u ime poretka. Ta opservacija našeg vrlog kaligrafa i dobrog čovjeka Mula Mustfe Bašeskije, a za njega kažu da je imao svoj mali dućan u kome je ispisivao te tarihe, živote i smrti, podsjetio me je na niz dragih ljudi koji, čini mi se da mi postaju sve više dragi, što se više udaljavam od Bosne kao Muhamed Mujezinović koji je usrio da oživi čitavo jedno pjesnistvo sa kamenja. Zapravo, on je napravio dva velika toma epigrama sa muslimanskih spomenika, gdje se uvijek o Sarajevu, kao i o Bosni valjda, govorilo kao o ružičnjaku života, gdje on - kad vidi smrt - kaže da je hladan vjetar iz ružičnjaka odnio tu i tu djevojčicu.
Uvijek se ta metafora ponavlja. I uvijek se govori o Sarajevu kao tekiji putnika, kao o nekom raju mladosti. I upravo ta mladost, gledao sam je iz dana u dan kako se polovi, kako ti novi domovi više Sarajeva, toj mladosti, postaju Kovači, dakle groblje gdje se sveti ratnici, šehidi, pet stotina godina nisu kopali. I odjedanput si zapravo vidio da Sarajevo postaje nekropola mrtvih a ne tekija putnika.
To su te, dakle, opaske koje su mi od prvih dana rata ostali duboku usječeni u pamćenje.


U Bosni se dram radosti, dramom krvi plaća(o)

BEHAR: Čuo sam od Vas riječ suživot i natuknicu uz nju. Spomenuli ste i nekoliko slikara: S. Zeca, I. Ljubovića, a ja ću dodati i Vaše ime. Ono što karakterizira Vaše slikarstva to su mir i to je otmjenost. Sve se to prelijeva u čovjeka i čini ga sretnim i lijepim. Molim Vas što mislite o budućnosti ta dva pojma u slobodi koja će svakako doći, kako će dakle izgledati: suživot i mir na slikama?
BERBER: Ja ne znam. Razgovarao sam s mnogim, hrabrim ratnicima, vjerojatno budućim herojima (a oni su zapravo to već sada), i... nijedan mi nije znao odgovori.ti na taj prvi dio vašega pitanja. A o tome miru znam samo nešto: tolike me drage slike, kao neka kantilena, prate... ja sam vam bio nepopravljivi romantik.
I sad ovi tektonski poremećaji Bosne. Znao sam da je Bosna zemlja više krupnih interregnuma, krupnih praznina, nego kontinuiteta. Takvi joj potresi nikad nisu dali pravo da ona, sama, mirno oplete svoju povijest. Tako da te slike, ti kratki interregnumi neke sreće, pastorale, pobude u meni uvijek neki komad straha na leđima. Donosili su mi slutnju o dolasku nečega što bi se maglo nazvati iracionalnim silama mržnje, mraka, koje prosto ne daju toj Bosni da to provede što joj je data od Boga kao i čitavom svijetu. To nama nije dato.
Uvijek taj demon zla stoji negdje na vratima Bosne, na njenom kućnom pragu i razara njeno biće i njenu povijest. Dakle, ovdje se nikada nije govorilo o životu kao o apoteozi hrabrosti, euforiji, nekom hedonizmu, nego sve govori o nekom preživljavanju tog života. Čitav aksiom života o Bosni, etida tog života, svodio se na dramu kako preživjeti zapravo taj život. Gdje se ono dram radosti krvavim dramom tuge plaća(o).


Mersad Berber: Udes Dobrog Bošnjanina... nije li to udes čovjeka koji se pokušava rwelizirati kroz DOBROTU?
BEHAR: Pokušaj unistenja našeg naroda, deveta je ili deseta križaraska vojna koja to pokušava još od vremena kada smo bili nazivani, kao nijedan narod na svijetu: DOBRI (Bošnjani). je li to udes čovjeka koji se želi realizirati kroz Dobro, borbom protiv Zla i uvijek otvoren tom Dobrotom, pa dakle isto tako otvoren i Demonu kojeg i sami spominjete?
BERBER Kad sam razmišljao, recimo, sjećajući se primjerice onog ciklusa što sam imao u (zagrebačkom) Umjetničkom paviljonu prije par godina, pozamašan po dimenzijama a moguće i po gorčini koje je.bilo u toj koregrafiji tjelesa s nekim znakovljem smrti u sebi, pitao sam se, zapravo, razmišljajući, šta sutra, aka čovjek ponovo stane na noge, šta ponovo slikati, da li je to recimo jedan veliki homage Aladži džamiji, Foči, itd... Osjetio sam tu bjelinu, zapravo neke prostore raja i sve je bilo zapravo (mi slikari kroz boju gledamo), taj život.
Razumijevao sam, zapravo, da je strah od smrti koji se tih dana pojavio u Sarajevu, bio obasjan neopisivim ljepotom života. Sve su te slike bile bijele, sve su nosile tragove ove dobrote o kojoj vi govorite, govoreći samim nama o Dobrim Bošnjanima. Očito ima jedan fenomen u nama. Jje i to daleko manihejstvo što je ušlo u nas, ili neki daleki orfizam daekih predaka, je li orfičko znakovlje koje mi sad ne možemo tako lako filozofski uspostaviti, ali je činjenica da je Bosna imala uvijek u sebi jedno duboko konvertitstvo. Osobno sam ga pokušao naći u arheologiji i uvijek sam se pitao... da Bosna kad je jedno prihvatala, radila je nešto drugo. Recimo, kad je prihvatala znakovlje hrišćanstva, svi su bosanski kraljevi malo podalje od tornja, gotskog tornja sv. Luke, imali pod zemljom kriptoheretičko znakovlje bogumilstva. Govorim samo o primjerima velike bosanske dileme, bosanske kontraverze. Nevjerovatno je, recimo: imala je onu zvaničnu rimsku trijadu boga Jupitera, Junone i Minerve, a u tim kriptoheretičkim škrinjama, skrivali su se mahinejski znakovi boga Mitrasa sa svim njegovim znakovljem! Opet jedna perzijska, opet jedna manihejska, jedna odstupnica, jedna alternativa od znakovlja recimo tog kaptolskog Rima. Nevjerovatno, Bosna je uvijek imala jedan heretički odstup, uvijek je nosila tu klicu kriptoheretizma.

Miloševića je porodilo Titovo oružje

BEHAR: Vi ste svakako poznavali neke ljude koji su danas aktivni sudionici i voditelji četničkih postrojbi. Među njima su sveučilišni profesori, pjesnci... Pa što je to onda humanizam danas? Što su to ljudi koji razmišljaju? Zar oni koji više nisu zadovoljni ubojstvima pojedinaca, malo im je i umorstvo cijelog naroda!
BERBER: Profesor Šarčević je govorio da je etika individualni ugovor s Bogom, pa prema tome i ta Dobrota, odnosno Zlo, također su individualni ugovori s Bogom odnosno s Đavolom. Mnogi ljudi koji nažalost nose oznake humanista, koji su predavali filozofiju, šekspirologiju, ne može se reći da su se samo ogriješili, nego da su vrlo talentovano reinterpretirali zloglasnu misao Goebelsa koja je postavljala oznaku: genocidna politika plus te oklopne jedinice ponad Sarajeva. Od čitavog postmodernog scientizma, dakle neke vrste nekontrolirane njegove apo1ogije, ide neko mjerilo - pa nazovimo ga „humanističko mjerilo“. Ne čini li vam se da ono izmiče pred tom supremacijom scientizma, i da je ovdje zamijenjeno s vojnim scientizmom, jednim trupom nečega što je bilo golemo naslijeđe, nažalost - Titovo oružje. To je sjajno rekao Alija Izetbegović na jednom mjestu. Miloševića nije porodila Garašaninova doktrina o Velikoj Srbiji, Miloševića je porodilo Titovo oružje, ogromna količina, jedan golemi miraz.
BEHAR. Kad  ste već spomenuli Izetbegovića, ima ih kojI misle da je kroz onu njegovu čuvenu rečenicu kojom je odbijao rat, („Za rat je potrebno dvoje“), progovon1a naša duhovna i kulturna baština, svijest. Naš stav prema životu. Mislite li da je tako?
BERBER: Pa... najtragičnija je situacija ovog rata baš to: što je u našem narodu ne-želja za ratom a kod tog drugog naroda upravo ta želja za ratom. Nemojte zaboraviti da ono što se smatralo kao jedna suma sumarum civilizacijskih, gradbenih, kako god hoćete, duhovnih, jedna apoteoza Sarajeva. kao jednog slavnoga  grada, upravo kao da je građena na tim mjerilima, zanata, metjea, dakle sve što je apologija onoga ponajljepšega što čovjeka raduje, što njegova ruka i njegov duh naprave. A ovo drugo da ide u onaj sustav što su demonske sile i gdje se zapravo to dvoje sukobilo na tim, kako bih rekao revirima, postamentima Sarajeva, upravo te dvije sileo. Dakle, nešto što veliča, što je apologija života i apologija smrti. Zapravo i to tako oštro odrezano kao na sirat ćupriji. Ne poznajem ni jednu povijest ratovanja u kojoj bi takve dvije želje bile tako nevjerovtno udaljene i izražene kao u ovo me ratu.
BEHAR: U ovom trenutku ne znate sudbinu tri tisuće vaših slika, crteža, skica. Bojite li se da su slijedile sudbinu ljudi, Vaših tragičnih studenata?
BERBER: Govoriti o tragediji planetarnih razmjera, spominjati neku svoju privatnu, intimnu nesreću u ovakvoj nesreći, skora je neukusno. Razmjere nesreće su toliko goleme, obiteljskih i drugih tragedija kojima sma svaki dan zatrpani...
BEHAR: U ovom trenutku Vas zatičem u nastavku svog golemog posla, po svemu sudeći buduće velike predstave, Osmana. Osman svakako ima više poruka. Ako bismo tražili, išli bismo tragom koje odgoneta hoće li te poruke ovo vrijeme prepoznati.
BERBER: Meni se najviše dopalo tumačenje o ekumenskoj ljubavi koju je pokazao Gundulić, koji nigdje nije putovao iz Dubrovnika, nego je o svijetu doznavao sve posredstvom poklisara, pa tako i o slikovitosti turskoga dvora i o turskim karakterima. Ipak je njemu protureformacijska kršćanska Europa bila bliža. Ja sam se zapravo zatekao u jednom poslu gdje mi, sad bih nešto citirao A. Sabu gdje pokušava da uspostavi most ljubavi između ljudi. To sam zapisao u svom dnevniku u Sarajevu, pa prenio ovdje i hoću vam točno kazati:
Gledao sam zvijezdu večernjaču u tuđoj
noći
u tuđoj zemlji tužan
i mislio izgubljeno
Zvijezdo poznata, ne poznajem te

Meni se to tako desilo, tako... - kazao je maestro svom sugovorniku.

(Dijelovi razgovora, mjeseca kolovoza 1992.)

BEHAR (Zagreb), god. I, br. 2, 1992., str. 18-19

8. kol 2011.

ZAPIS O SLIKAMA MUNIRA VEJZOVIĆA

Napisao: Ibrahim Kajan


MILOST LJEPOTE, ZNAK NADE

Akademski slikar Munir Vejzović

Kako nacrtati mjesečinu – nego mjesečinom!  Kako nacrtati mirisni vrt, s podjednako uvjerljivim dijelovima sintagme, nego gledanjem svijeta koji nije prispodobiv običnu smrtniku: gledanjem iz same stvari, iz same pojave.
Tako su govorili i opisivali svoje senzacije sufiji, oni koji su bili unutra. Reći je, doista, da je ta nit, taj pravac blagorodan za umjetnika - jer se samo njim stiže, uvjeravaju mistici, do stupnja u kojem se vlastita (ljudska) jezgra približava svom cilju: da se utopi u Božjem biću. A to je dakle onaj uzbudljivi i po zanosu ničim usporedivi put što nosi u sebi obilje sreće u kojoj se može zadržavati (poput Rumija) ili prepoznati u tragičnosti (poput Haladža). 


M. Vejzović: Park Zrinjevac

Munir, ime u značenju Svijetli.
To je onaj koji unosi lampu u zaklonjenu bit čovjekove intime.
To je prostor koji je iselio stvari: ostala je samo sama drama, opisana pronicljivim kritikama, među Erosom i Thanatosom i Phobosom.
Može se reći: jezgro jezgra - krik, matrica, metafora.
Kazati je da je to svijet nejasnih obrisa, nejasnih slika, poplava neopisive izmaglice iz koje isijava najprivlačivija lirska magija. Poruke iza sna a tako prepoznatljive i često susretljive u prizorima grada kojim hodarno. Priroda u pokretu, u izmicanju. Čovjek u prirodi kao u samom sebi.



 M. Vejzović: Mjesečina, strasti...

Pred nama je dakle slikar koji se prepustio (baš kao što se prepuštaju ponajbolji lirski pjesnici) , isključivo bilježenju diktata što trajno, racionalnu sloju gotovo nećujno, šapuće samo biće. 
Odsutnost recentnih slikarskih pravaca i škola potvrđuju autentičnost, a nje nikada nije bilo dok se krilata ruka nije oslobodila "vlastite volje". Na njezino je rame rnelek spustio svoju ruku i rekao: "A ti, Svijetli, samo povlači  kistom!"
Sada je gotovo jasno kako valja crtati mjesečinu, i otkuda - miris u ružama Munirovih čuvenih ružičnjaka - zagrebačkih trgova. I tko mu je donio poruke u san, u zbilju – one vizije koje potresaju ljudske duše od milostive ljepote, ali i svijet viđen "očima istine" zatrpan tjelesima zločina i znakom goleme nade.

BEHAR (Zagreb), god. I, br. 1, 1992., str. 22

HINA BEHAR PISMOHRANA


Iz Dnevnika: Svila i krv

Alija Isaković bilježi Beharova urednika koji je ljutito dao ostavku „zbog koncepcije časopisa“ na koju nije „mogao utjecati“

20. I. 1995.
Hadžem nas poziva na kahvu u redakciju Ljiljana. Daruje mi svoju novu knjigu Četvora ušća, ispisuje i Enesu (Kiševiću) posvetu da mu je ponesem... 
 Neko, listajući najnovi broj Ljiljana, citira rečenicu iz netom objavljenog teksta Alije Isakovića napisana povodom najnovije blasfemije „znamenitog povjesničara“ Šime Đodana, knjige pod naslovom Bosna i Hercegovina - hrvatska djedovina. Isaković piše: "Da bi naslov bio što uvjerljiviji braći Hrvatima - islamskoga vjerozakona, lektor knjige je musliman - Fikret Cacan, pisac Pogovora „Samosvojnost povijesnog promišljanja“ dr. Esad Ćimić, a na poleđini korice - nesrušeni i nepostojeći Stari Most u (bezbeli) hrvatskom Mostaru...“ Tako Isaković.


Inače, spomenuti Fikret, odličan poznavatelj i prevoditelj ruskih pjesnika, u inicijativi za osnivanje Preporoda (1991) pokazao se vrlo vrijednim i marljivim. Kad smo pokrenuli Behar, bio je u sastavu uredništva, ali je na sjednicama sjedio ništa ne sugerirajući, ništa ne nudeći iz svoje "književne radionice"... sve dok jednog dana (14. I. 1993) nije poslao, telefaksom, svoju ostavku, da, eto, on „istupa iz redakcije BEHARA zbog dužeg neslaganja s uredivačkom politikom časopisa“, te da se „uvjerio u praktičnu nemogućnost da utječe na rad redakcije" - on, eto, istupa. Kad sam okupljenim urednicima (Voljevica, dr. Pašalić, Crnalić), pročitao Cacanov odstup - nisu komentirali ni jednom jedinom riječju. Slegli su ramenima. „Primili k znanju“. Na neki način nam je bilo žao, jer je Fikret, vrlo vrijedan momak. S čim se on nije slagao u ta tri prva broja, kasnije slavnog bošnjačkog časopisa, nije nam nikada rekao. O tom šuti.

Ružno stari...
6. V. 1999.

Četvrtak. Prvi put, nakon toliko godina, skrećem autom prema Bugojnu; nakon rata, putujući u Mostar, vozio sam ili preko Splita i Metkovića, ili preko Sarajeva. Svejedno, putovanje me namučilo: nakon izlaska iz sunčanog i pritisnutog Zagreba, na praznoj cesti prema Ključu, iznenada se stuštila tako gusta magla, da sam jedva jedvice nazirao bijele crte na cesti. Hana je, međutim, mirno spavala...
Kroz Hercegovinu bilo je vedro i lijepo vrijeme. Putujući kroz naseljena mjesta, usporavao sam i više nego je potrebno, jednostavno ne želeći susrete s prometnom milicijom. Užasna samoća na dijelu ceste prema Prozoru i Jablanici.
Najposlije sam u Salakovcu, skrećem s ceste u Prigrađane, u prisilno vikendičko stanište moga brata, Esada onoga što ga je HVO držao do zadnjega na Heliodromu.
Vrijedna Munevera i brat pripremaju večeru; nevjesta je kasno došla s posla, ali nismo htjeli ništa okusiti bez nje. Na televiziji intervju sa Izetom Sarajlićem. U jednom trenutku, dobru čujem, odgovara na pitanje koje mu voditelj nije postavio:


Na "selam alejkum" kojim smo pozdravili publiku Enes kišević i ja, uzvratio je znameniti pjesnik Sarajlić:
Primam selam samo iz pravoslavnih usta Alekse Šantića

"Bio sam - kaže -prije dvije godine na Šantićevim večerima u Mostaru. Bilo je vrlo tužno i deprimirajuće - kaže čuveni pjesnik. Tamo je jedan pozdravio Mostarce sa Selam alejkum, a ja sam odgovorio da ne primam nikakav selam osim iz pravoslavnih usta Alekse Šantića."
Da, dobra je citirao Enes jednog slavnog Mostarca, nakon što sam mu, vrativši se u Zagreb, telefonirao o toj zgodi:
"Kaže mi P. (M.): „Izet Sarajlić? Ružno stari...“

p.s. Enes Kišević i ja smo, kad su nas prozvali da nastupimo pred mostarskom publikom, pozdravili sa SELAM ALEJKUM, DOBRA VAM VEČER!


Tu je stajala rodna kuća?
7. V. 1999.

Zelenje i vode u bošnjačkoj književnosti - to je tema okruglog stola koji priređuje mostarski Preporod, u organizaciji Matičnog odbora KZB Preporod, Sarajevo. Sudionika je dvadesetak, a među njima i ja. Pročitat ću ulomak iz putopisnog Turskog dnevnika - Tragom Božjih poslanika... Raduju me susreti s dragim gospođama Lamijom Hadžiomerović, Elbisom Ustamujić, Jasminom Musabegović, ali i starim prijateljima iz mladosti Alijom Kebom, Sevdijem, Ševkom Đihom, Zarifom i dr. Velićem, najposlije braćom i sestrama.
S Hanom, na pauzi, polazim prema porušenim cerničkim sokacima. „Želim ti pokazati kuću u kojoj sam rođen..." Ali, kuće nema, gdje li je, pa tu je stajala?


Šest godina kasnije..., glavni urednik Bošnjačke pismohrane
25.1.2001.

Današnji Novi list donosi na cijeloj strani tekst svoga dopisnika iz Zagreba Rade Dragojevića Muslimani protiv Salmana Ruždija. Prije dva-tri dana nazvao me Dragojević i zamolio da mu kažem nekoliko rečenica o pojavi hrvatskog izdanja Sotonskih stihova. On će, kaže u telefonsku slušalicu, isto zamoliti nekolicinu "poznatijih bošnjačkih intelektualaca iz Zagreba".
Tako je i bilo. Kad, uz muftiju Omerbašića, Ziju Sulejmanpašića, te moje malenkosti, pročitah: Fikret Cacan, urednik Bošnjačke pismohrane! Drago mi je da je to Fikret prihvatio, jer je on neusporedivo bolje rješenje od (pred izlazak predviđenog) Saliha Zvizdića. Riječ je o edicije Bošnjačke nacionalne zajednice u Hrvatskoj.

Fikret Cacan: Dugo se ljutio, da je cijeli rat prošao u tom...

Neki su ljudi zaista poput ponornica. Naljutio se 14. I. 1993. „na koncepciju Behara“, kad mi je iz HINE, gdje je zaposlen, poslao ostavku, a odljutio se i predstavio bošnjačkim urednikom s Rushdijem u siječnju 2001. Toje trajalo toliko dugo da je prošao cijeli jedan rat, u kojem smo, koliko znam, obojica imali gubitaka...

BEHAR JOURNAL, 2001., br. 41, str.19

7. kol 2011.

BOŠNJAK NA TRGU BANA JELAČIĆA

IZBJEGLIČKI ZAPISI


 Piše: Munib Delalić

 "Nacionalne su manjine most između naroda u kojem žive i onoga naroda iz kojega potječu. Neosporno: točna i lijepa misao. To je, međutim, i strašna misao!" Navedene riječi su iz knjige Bošnjak na Trgu bana Jelačića" Ibrahima Kajana, zagrebačkog Mostarca, dobro znana pjesnika, prvog čovjeka Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, kao i glavnog i odgovornog urednika časopisa Behar koji izlazi pod okriljem spomenutog Društva. Knjiga je zbir Kajanovih uvodnika koji su se, u Beharu, redovito pojavljivali od prvog broja, od lipnja/srpnja 1992.


Bošnjak na Trgu bana Jelačića je više nego zanimljivo i značajno svjedočanstvo o vremenu što je za nama, o vremenu balkanske nacionalne homogenizacije i o "posebnom tretmanu" onih koji čine manjinu. To i takvo vrijeme je, nažalost, još tu, sa nesagledivim rokom trajanja.
Kako je doista bilo, i kako jeste biti Bošnjak u Tuđmanovoj Hrvatskoj, odnosno što biva sa manjinom u sredini u kojoj se većina povampiri? - odgovor na to, kao i na druga važna pitanja, krije se među koricama ove knjige.
Vispreni je Ibrahim Kajan, naime, u svojemu časopisu pristupio, kako reče, "opisu časa", što na prvi pogled izgleda kao igra riječima (opis časa, u časopisu!), ali je to daleko od bilo kakve igre, jer je čas bio više nego ozbiljan. Radi se o znakovitom komentiranju doba u kojem se toliko osjetilo, kako stoji u predgovoru Ahmeda Salihbegovića, da "nitko ne živi sam, nitko kao otok, nitko izdvojen - nego integriran po dikatatu strašnog vremena o kojem će preživjeli svjedoci imati što pričati." Bilo je to, svi to dovoljno znademo, vrijeme iskušenja i zamki, vrijeme žrtvovanja koje je obilježila borba za opstojnost i samobitnost kad je, ipak, najgore bilo nista ne činiti. Knjiga je svjedočanstvo trajanja i istrajavanja jednog naroda koji je učinio i čini tako puno u sveukupnom životu Hrvatske i bez kojeg bi bilo teško zamisliti hrvatski, posebno onaj duhovniji, prostor.
Ovi su Kajanovi ispisi i prava pohvala časopisu za kojeg se ne bez razloga veli da je najbolji bošnjački časopis našega vremena. On je taj "koji ljepotom nadmašuje", kako je istaknuto u naslovu uvodnika najnovijeg broja. Pokretanje časopisa, odnosno Preporoda kojem časopis pripada, značilo je i "konstituiranje bošnjačkog kulturnog prostora u kontekstu ukupne duhovne spoznaje hrvatske suvremene povijesti". Valja posebno istači da se Behar od svog prvog broja nametnuo "kao susret koji obećava poznanstvo i prijateljstvo, a ne kao separatno, izdvojeno glasilo samo za Muslimane." Lijepo je u jednom uvodniku rečeno da "oni, koji unutar svoje, po bilo čemu prepoznatljive zajednice, stvaraju urnjetnine neprolazne vrijednosti - ne pripadaju samo svojoj grupi." Oni su, naime, dio cjeline što se svijetom zove. I u skladu s takvom intencijom slijeđena je, uglavnom dosljedno, osnovna nit vodilja: biti aktivan dio prostora u kojem jesi, ali i biti svoj, sastavni dio onoga čemu po prirodi stvari pripada.
Morarn priznati da mi je takav Behar umnogome pomogao (i pomaže) u nimalo jednostavnu procesu samospoznavanja jer moralo se nešto učiniti a po "diktatu" onih što me, u ljeto devedest treće, odvedoše u mostarski "sabirni centar". To je odvođenje proizvelo, a da u tom trenutku i nisam bio toga posve svjestan, i svojevrsnu kušnju samosvijesti. "Osobnu, gospodine!", tražio je bojovnik. "Siđite pred zgradu, priključite se ostalima!", zaključi nadmenko nakon razgledanja "osobne" i ne pogledavši papir "s najvišeg mjesta" koji mi je "garantirao" sigurnost. U tomje trenu, čini mi se, samo od sebe otpočelo to, što se u pravom obliku nametnulo nešto kasnije, na egzilskim stazama, prvo u Hrvatskoj i Zagrebu, pa na dalekom sjeveru. Ko jesam, doista, kamo spadam? U Zagrebu, pamtim, sretoh upravo Ibrahima Kajana, uznemirenog, ali i gordog, koji mi pričajući o prijetnjarna i atentatima, u jednom trenu reče: "Treba, izgleda, ići odavde, ali i raditi, raditi..." Ja sam otišao, ne znam koliko sam i radio. On je, ipak, ostao, i radio, i te kako!
Suština tog Kajanovog rada je, čini se, ukoričena baš knjigom Bošnjak na Trgu bana Jelačića, tim zornim dokumentom svojevrsna protivljenja zloduhu (ne)vremena. Kajanovi uvodnici, između ostaloga, raskrinkavaju novinarsko beščašće koje se manifestiralo kroz pravi "rat papimatih križara". Oni govore o dopisivačima i prepravljačima povijesti, i to ovima, iz ovih hudih i ludih vremena, o poganoj politici i kreatorima i slugama te takve politike.
Govori se, nadahnuto, i o nama rasutim po svijetu, odnosno o potrebi povratka u to "božansko mjesto" što se zavičajem zove jer - kakva je to zemlja bez svojih ljudi! (Kako to nekad lijepo reče znameniti Mostarac Mustafa Ejubović, poznatiji kao Šejh Jujo: "Kad ne bi bilo ljubavi za domovinom, naši bi zavičaji ostali pusti"; i: "Kada se umni ljudi ne bi vraćali u svoje zavičaje, zemlju bi prekrila prašina a paučina bi i samo sunce premrežila!")
Čini se da nam svijetli Kajanov i Beharov primjer mogao biti pravim putokazom" nama što postadosmo manjinci, svukud, čak i u sopstvenom tijelu! "Razmislimo", veli Kajan: "koja su naša prava, nas državljana drugih država, ali po rođenju i ukupnom radu i države matičnog naroda?" Kako uopće valjano raditi bez svojeg jasna identiteta, bez svijesti o samom sebi? Jer "obezličen čovjek ne može prepoznati lice svoga naroda: on se traži u drugom", stoji u jednom uvodniku, a kao osvrt na nečiju iznova aktualiziranu misao o navodnoj potrebi potiranja nacionalnog bića.
Htjeli to ili ne, moramo se osjećati pozvanim, i prozvanim, tim Kajanovim ispisima. Oni problematiziraju naše sveukupno stanje, odslikavaju mukotrpni hod po žeravi nenaklonjenih nam povijesnih mijena. Bošnjak na Trgu bana Jelačića je zanimljiva i korisna knjiga o zlu, ali i o dobru, mada je to dobro kao nikad ranije bilo u velikoj manjini. I baš se zbog tog njegovog manjinstva još vrednijim čini apostrofiranja dobrih ljudi, onih koji su nesebično pomagali druge. "Najbolji je onaj koji pomaže ljudima", stoji u naslovu jednog uvodnika. To razdvajanje dobrote, darivanja blage ali i odlučne riječi, i jeste bit Kajanova i Beharova napora. Taj napor će, povjerujmo, "svojim sjajem natkriliti tamu zla". Kao što treba vjerovati da je ipak više dobrote u dobrim ljudima nego što je zloče u zlim.

BOSANSKA POŠTA / BOSNISK POST, Norwey, god. V,  br. 20, 8. X. 1999.
BEHAR (Zagreb) god. XI, 2002., br. 59. str. 31

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...