SUFIJSKO SAŠAPTAVANJE I PORATNA PUSTOŠ
Piše Željko Grahovac
Rukopis koji iščitavamo komponiran je u četiri nevelika
ciklusa, sa ukupno manje od četrdeset tekstova: naslovi ciklusa su “Sveto janje”,
“Nakon potopa”, “Daleko putovanje” i “Zalazak Sunca”. Od prvog do posljednjeg
teksta svjedočimo sufijskom sašaptavanju pjesničkog subjekta sa Bićem – sa
besmrtnom dušom, čijim sastavkom će se ćutiti kroz sve ove stihove, bez obzira
na to očitovao se u ovom ili onom licu, rodu i broju: i prostor, i vrijeme i
zbivanje diskontinuirani su, utoliko što ne postoje jasne granice – između
tvari i duha, živog i mrtvog, bilog i budućeg, između doživljaja i zamišljaja,
početka i kraja, ovog i onog upojedinjenog bića. Za razliku od klasičnog
aristotelijanskog koncepta “jedinstva mjesta, vremena i radnje”, ovdje je rijeĉ
o jedinstvu ili o Jednoti duše (ili je ipak bolje kazati – ovdje je rijeĉ IZ
Jednote duše); upravo programski u tom smislu djeluje tekst koji stoji na
poĉetku knjige:
“Na izlazu će te upitati ko si i otkud si i roditelji od kojih
su./ Reci da si ih zaboravio./ Reci da ne znaš mjesto otkud dolaziš./ I reci da
sebe ne poznaješ jer se ne možeš sastaviti:/ Ti živiš na jednom mjestu a tvoja
duša na drugom.” (“Bezmjesni”)
Upravo ovo “reci da sebe ne poznaješ jer se
ne možeš sastaviti” motto je koji mož stajati ispred svega ovdje ispisanog; to
je rastavljenost sebstva od sama sebe, raspršenost njegova preko granica o
kojima smo naprijed govorili. Koliko god to, međutim, sa uobraženog
homocentričnog stanovišta izgledalo kao neka vrsta rastrojstva bića – stvari
ipak ne stoje tako: život sebe prepoznaje i saziva i kroz sve ono što je drugo
i drugačije, i kroz one druge i drugačije svoje upojedinaĉenosti. Bit i jest u
toj d r u g o s t i iz koje smo nekad potekli, kojoj se cijeli život vraćamo i
u kojoj (jer drugdje ne možemo) jedino i možemo tragati za samim sobom:
identitarna i ontiĉka oznaka, osnova i suština bića n i j e u n a p r i j e d
zadata za svako njegovo upojedinačenje:
“Poznajem te, Ljubavi, od doba kad još
bijah bestjelesan/ i kad se s mukom porođajnom/ razdvajahu boje postanka/
izgubljene u crnom plaštu kaosa,/ od onda kad me dotač kož s milijardu
osjetila/ što ogrnu moju Dušu poput košulje –/ od tog svemirskog razmeđa –
plačem bez prestanka. //Bijah tako dobar u onom vremenu prije vremena/ kad
nisam postojao,/ Bijah osjetljiv poput zvjezdana praha u kući svojoj
svemirskoj./ Bijah gluh i slijep, srećom opkoljen, bezbriţan poput luda
djeteta!// Dok te ne susretoh: tad spalih pijanim srcem svoju košulju/ i
vratih se tamo gdje sam nastao.” (“Košulja”)
U maniru i u terminologiji
sufijskog pjesništva, “košulja” je ovdje simbol upojedinjenosti žvota u
čovjeku – a Ljubav je taj praizvor, to Biće iz kog svi postajemo. Posve nam je
prepoznatljiva u ovome i nazočnost drevne metafore o Zemlji (o ovom svijetu kao
“Dolini suza”): to “plakanje bez prestanka” o kom govori pjesnički subjekt jest
zapravo redovito stanje u kožu zatvorenog plamička Duše, čovjeka kao pojedinca.
Naprijed navedena pjesma je znakovita i bitna za raskrivanje duhovnopoetičkog
postava autora, koji promišljamo dok iščitavamo rukopis: potpisnik ovog
skromnog teksta usudio bi se već na temelju ove pjesme govoriti o svojevrsnom
pre-pjevavanju ili u-pjevavanju na naš jezik ili u naš jezik (koji, koliko god
mali bio, nedvojbeno pripada evropskom zapadnjačkom kulturnocivilizacijskom
krugu) tog tajanstvenog duha sufijskog pjesništva (čija se graničnost u onom
najdubljem smislu dakako ne svodi samo na kulturnopovijesni fakat situiranosti
njegove na razmeđu Istoka i Zapada). Vrlo je zanimljivo iščitavanje i
interpretiranje metafore “svetog janjeta” (čija situiranost u naslovu jedne
jesme i cijelog prvog ciklusa zahtijeva da je razvidimo, pa i po cijenu da ne
uspijemo sasvim precizno pogoditi o ĉemu je ta rijeĉ):
“Kamo bih se okrenuo
i gdje bih se skrasio?/ Što uraditi s tijelom koje me više ne može pratiti? //
Trebam li poći za glasom koji odjekuje u meni/ čim sklopim oĉi?// Otkuda goleme
udaljenosti među našim dušama/ kad su iz istog roditelja potekle? // Ništa me
više ne privlači od vidljivog i nevidljivog/ a ipak sam spustio uho na koru
zemlje/ ispod koje vrije sasvim drugi svijet. // Ĉudim se žudnji koja je toliko
velika da je ne mogu obuhvatiti/ ni mislima ni unutarnjim očima: // Toliko je
sretna, da plamtim poput žrtve na njezinu žaru,/ bez utjehe, bez iznenadna
janjeta/ koje je, nekoć, sretnim učinilo Ibrahima.” (“Sveto janje”)
Evo u ovome
rukopisu prvi puta (ali ne, naravno, prvi put inače, jer je taj vid oĉitovanja
Kajan kao pjesnik i u ranijim knjigama svojim koristio!) i imenovanja
“autorskog prvog lica” (vrlo čestog kod klasičnih sufijskih pjesnika) –
imenovanja koje stoji na kraju pjesme kao svojevrsni potpis: dakako ne iz
razloga isturanja vlastite upojedinjenosti autorske u prvi plan, već, posve
suprotno, iz skrušenosti kojom se ta individualiziranost c i j e l o m p j e s
m o m predaje i posvećuje toj Besmrtnoj Duši, tom Živom Izvoru iz kog je
potekla. Šta je to “iznenadno janje”, bez kojega (kao bez utjehe) ostaje
pjesnički subjekt, koje je to moglo biti iznenadno i sveto janje, koje je “nekoć sretnim učinilo Ibrahima” (a sad je, bez njega, kao žrtva što plamti na
žaru Žudnje)? Za odgovor na to pitanje treba čitati dalje (uvijek treba čitati
dalje – dakako, samim tim i bliže!); već u narednoj pjesmi (“Kalem”) pjesnik
govori o odlasku, i iz zemne/svakodnevne i iz ontičko-metafizičke perspektive:
“Rasprostrijeh platno od snijega/ pa kruh svoj, i vodu,/ stavih predase./ I
kožu janjeta spustih/ da me sjeća na prijatelja što je, poput Medžnuna,/ od
ljubavi razum izgubio i u planinama zalutao./ I kalem sam stavio, u nježno runo
ušuškao, i tako ga zaštitio.”
Evo kože janjeta, koja “podsjeća na prijatelja
što je, poput Medžnuna, od ljubavi razum izgubio i u planinama zalutao”;
sjetimo se Medžnunovih riječi: “Ime je zastor, a taj zastor sam ja; ja sam veo,
a lice pod njim je ona…”. Bit će da je o ljubavi riječ (o svetom janjetu, koje
je nekad sretnim učinilo Ibrahima); o ljubavi koju, eto, ne pišemo velikim
slovom (koliko god velika bila, sa aspekta naše zemne ili egzistencijske
razastrtosti u onom što nazivamo životom). Poslušajmo kako dalje ide, kamo
dalje ide pjesma “Kalem”:
“Potom, prignuh se i sastavih četiri kraja platna/ s
mišlju, što mi, kobna, pade napamet:/ da mrtvačkim pokrovom moglo bi biti u
kakvu tjesnacu i nepoznatu/ kraju! // Zaplakah, jer se sjetih Rumijevih stihova
i ushićenja do kojih su me/ dovodili u ranoj mladosti. // Zato čvrsto zavezah
rubove u čvor,/ pa zatakoh o štap svog potucanja zavežljaj sa stvarima koje sam
zadržao/ od cijeloga bogatstva pokretnog i nepokretnog,/ od uspomena na
rodbinu, na prijatelje i na poznanike,/ pa otvorih vrata kao da ću (haman sad!)
izaći i nazvati mir onima koji/ vani/ nestrpljivi čekaju. // Rezicu na vratima
podižući, upitah sam sebe: / "Kamo si pošao?"/ I još se jednom
upitah:/ "U što si se obuo?" // Tad sjedoh na prag i pogledah svoje
bose noge/ i svoje siromašne ruke. // Moja me čeţnja za putovanjem podiže iznad
kuće/ i pogledah čovjeka na pragu, puna čuđenja i puna jasnih pitanja/ na koja
nisam mogao ni odgovoriti, niti prešutjeti.”
Evo pjesme, evo blaga pored kojega
će proći i prolaziti tolike oči što ne vide i tolike uši što ne čju: na ovom
mjestu razvidnom mi se učiniše i v e l i č i n a, i s v e o b u h v a t n o s t
ovoga, obimom tako malog i na prvi pogled tako skromno-jednostavnog rukopisa.
Ovo je primjer teksta kojega je pogrešno i nemoguće i besmisleno p r o č i t a
t i: jer glagol je nesvršeni, ovo je tekst za č i t a n j e, ovo su vrsta i red
riječi koji nam dolaze, primiču se, putuju do nas dok ih čitamo – svaki put
zamalo bliže k nama, nego što su to bili u ranijem čitanju. Nema apsolutno nijedne riječi koja nije dugi-dugi put prešla dok je prispjela na svoje mjesto u
tekstu (u vrijeme kad ga je autor ispisivao); isti takav i isto toliki
dugi-dugi put svaka od njih morala je ponovo prevaliti – kako bi se s a m o
naslutio (premda to s a m o jest zapravo ono s v e što Poezija znač i
predstavlja!) onaj P u t o kojem zapravo i jest riječ… Kalem iz naslova i s
početka pjesme zadobija svoje mjesto, opravdanje i objašnjenje tek u
posljednjem stihu: čovjek koji je ostao na pragu (sa svojim bosim nogama, sa
svojim siromašnim rukama, pun čuđenja i pun jasnih pitanja) neće dobiti odgovore
– ali mu se neće ni prešutjeti to čuđenje i ta jasna pitanja… Granica koju
treba preći da bi se uspostavio taj dijalog jest granica između života i smrti,
između upojedinjenog tijela i Duše (koja mu je, plamičkom sebe, za života
pripadala… ili je bolje reći koja je u n j e g o v o s t života bila jednom
svojom iskrom z a t v o r e n a); taj kalem, “u nježno runo ušuškan” na počku
pjesme, služi tome da ne ostanu prešućeni to ĉuđenje i ta jasna pitanja (sa
kojima, na pragu, bosonog i siromašnih ruku, okončava s v a k i upojedinjeni
ljudski život)… A u tom prvom licu jednine iz posljednja tri stiha (“Moja me
čežnja za putovanjem podiže iznad kuće…”) supstancijalizirano je to što
pokušavamo izreći (dakako, i dosegnuti) kao v j e r u (baš kao što toliko toga
suštinski nezahvaćenog, neshvaćenog i nedosegnutog procuri kroz šuplje prste
brojnih drugih v e l i k i h r i j e č i – za koje si umišljamo da možemo njima
nazivati to-nešto što bi trebalo da jesu… istinitost/razvidnost, ljubav, život,
dobro, zlo, smisao, Bog itd.itd.)… To je prvo lice jednine koje čini da,
recimo, Rumijeve stihove čitamo i danas (750 godina nakon što je njihov pjesnik
umro) kao da su j u č e r napisani…i kao da ih je neko t u n e g d j e, u
susjedstvu našem ispisivao; P o e z i j a je to prvo lice jednine, u kom uvijek
iznova, iščitavajući veliko pjesništvo, oćutimo bilo vlastitog srca (i Njoj, a
ne bilo kome ili bilo čeme drugom, imamo zahvaliti na toj i takvoj v l a s t i
t o s t i srca koje kuca)…
Tek nakon ovog i ovakvog iščitavanja p r v i h p e t
tekstova iz prvog ciklusa otvara nam se, kao čitačima, put ka sljedujućim
tekstovima: moći ćemo čitati ono “Ibrahime, sine Stipanov, sine Vlkov, sine
cara zmijskoga!/ Gdje je jelen koji ĉuva tvoju staru dušu, gdje si ostavio /
Svoju kost i svoje ime” (kraj pjesme “Predak”); onaj rekli bismo vedantski
neprolaz grijeha kao zla čina koji ne može ostati nekažnjen (“Sada se sjećam
zgrjehe svoje goleme:// Sjećam se tako živo! / Da, da… sjećam se sjećanja u
jagodicama // Ono ne može nestati / Ono se preseljava zajedno s nama ma kamo se
okrenuli i ma kamo duh i dušu, / na najzadnju zvijezdu, naselili” (kraj pjesme
“Zastrt krilima gospodara noći”); tek sad možemo ĉitati svu raskoš i silinu
možda i ponajbolje pjesme iz prvog ciklusa “Samrtni pokrov” (“Zašto im prije
nisi oprostio, upita/ iznad zemlje se uzdižući.// Začudih se velikoj
nerazumnosti Nevidljivog!/ Kada je čovjek, / prije nego što je tijelo
napustio,/ ikada ikomu oprostio? // Zato ne rekoh ništa,/ samo svrnuh lice s
blistava anđela/ prema snježnom lanenom pokrovu:/ razastirao se preko ljubavne
postelje/ skrivajući tjelesa koja su se još uvijek,/ napustivši žvot,
očajniĉki grlila”)…
S obzirom na to da je ovaj skromni tekst pisan kao
recenzija za rukopis poezije koji je pred nama, nadamo se da će poslužiti svrsi
i barem malo otvorirti put čitaocima…i kroz tekstove u njemu tematizirane, i
kroz sve one preostale koji sačinjavaju ovu sjajnu knjigu poezije.
