Piše: Ibrahim Kajan
ŠIMO EŠIĆ, PRINC DJEČJEG PJESNIŠTVA
Zapis uz 50. godišnjicu književnog rada
Nakon 50. godine, nakon polovice jednog stoljeća književnog i osobnog prijateljstva – mogu reći da je bilo „vedro i sunčano“ živjeti u vrijeme pjesnika Ešića, s njim kojem su roditelji, u rudarskom kućerku, nadijenuli ime : Šimo. Ime je prinčevsko, Šimo, Šimun, Sigismund - kakvo je i kraljica bosanska Katarina dala svom vlastitom sinu. Šimo Ešić je svojim krhkim pjesničkim kreacijama koje već punih pedeset godina plijene srca djece i osjetljivih, uzdigao svoje ime među zvjezdane dosege bosanskog dječjeg pjesništva.
Jednom, davno, u Sisku...
Nakon završene književne priredbe, napustili smo zgradu jedne osnovne škole u Sisku, desetine djevojčica i dječaka, slijedilu su Šimu s papirićima moleći ga autogram – a on im je bježao kao u igri, pun smijeha i radosti! Ta mi je slika ostala u svijesti do dana današnjeg.
Na toj je školskoj književnoj priredbi Šimo Ešić govorio svoje stihove iz netom izašle zbirke pjesama Vezena torbica, s briljantnom naslovnicom velikog hrvatskog slikara Otona Glihe Selena, kojeg smo obojica posjećivali u redakciji zagrebačke „Radosti“, jednog zasigurno od najljepše uređivanih dječjih listova u Jugoslaviji. U redakciji smo ponekad zaticali Gustava Krkleca, Vjekoslava Majera, Matu Lovraka, Vesnu Parun, Paju Kanižaja ili Zvonimira Baloga. „Radost“ je bila bogato ilustrirana, najraskošnjim i najmaštovitijim prizorima Glihina kista – prizorima svijeta iz davnine, u kojem su djeca i odrasli susretali princeze i kraljeve, patuljke i divove, u kočiju zapregnute krilate konje, žar ptice koje u gluhim noćima kradu zlatne jabuke sa stabla, zle i dobre vile, odvratne maćehe i rugobe od vještica poput one ljudožderke do koje su zalutali nesretni Ivica i njegova sestra Marica – i sretno se spasili Od toga nam i danas drhti srce kao što je drhtalo i onda.... . Jest, takav je nekad bio svijet: čudesan, jer je bio promatran očima djeteta. Mada je Zemlja samo jednom doživjela svoje porođajno praskozorje – sa svakim novim djetetom svijet se nanovo rađa: svijet nepoznat, pun tajni koje treba otkriti i pun čuda koja pozivaju na živo sudjelovanje.
Djetinjstvo je poezija tog svijeta. Homo ludens, čovjek koji se igra, ključ je njezina postojanja. Zato je ta književost i njezino pjesništvo poput bistre kapi rose na listu i kojoj se ogleda sva jednostavnost filozofije našeg bića: da se bude dobar sve do svoje smrti.
Vezena torbica
Dječja književnost i dječje pjesništvo u Bosni i Hercegovini, zasigurno je među najmlađim u Evropi. Obično se uzima da je „pravu“, „istinsku dječju knjigu“ napisao i objavio g. 1939. Branko Ćopić, U carstvu medvjeda i leptirova. Nakon 40-godina burnog poslijeratnog pjesničkog razvoja, dok su paralelno egzistirale različite generacije (i „klasični“ versifikatori djetinjstva kakav je Šukrija Pandžo, i pjesnici „oživljene zoologije“ npr. Dragana Kulidžana, disperzivnog tematskog izbora Ismeta Bekrića, poetskog domoljublja Vladimira Miloševića, te nenadmašne po senzibilnosti i poetskom nervu Nasihe Kapidžić Hadžić) - s prvim knjigama pojavila su se dvojica mladića u kratkim hlačama: Ivica Vanja Rorić a drugi Šimo Ešić. Svaki od njih je imao svoj vlastiti put kroz začaranu zemlju djetinjstva stvarnih dječaka i djevojčica koja im je toliko naličila, jer su – i djeca i dječaci-pjesnici - podjednako pripadali – moru beskrajne imaginacije u kojoj zbilja sa svojom surovošću još nije bila kontinentom, nego dalekim plutajućim otocima na horizontu. Nakon prvotnje ukoričene objave Zdravica na kraju djetinjstva (1969), u izlozima se, tri godine kasnije, pojavila knjižica koja je dosad izašla u brojnim izdanjima - Vezena torbica
Bilo kako bilo, prvo cjelovito i zaokruženo djelo Šime Ešiča kojim je sebe predstavio ne samo publici, nego i budućoj historiji dječjeg bosanskog pjesništva.
Vezena torbica je neveliko djelo koje oblikuje autorova poetska načela kojih će se dobrim dijelom držati kroz dolazeća desetljeća, postajući i autorskim praizvorom nekih budućih knjiga naslovljenim po pjesničkim ostvarenjema upravo iz te knjige. Strukturira je pet ciklusa pjesničkih i proznih oblika.
Nije čudno da pjesnikov raj počinje rodnom kućom jer tu i počinje prvi isječak svijeta u otkrivanju - pa se i Vezena torbica prepoznaje najbližim i najintimnijim, kućom, domom. A kuća je postojanost, utemeljenost koja (podrumom u rovu) veže zemlju na koju se oslanja, (crvenim krovom) s nebom punim zvijezda! Zašto je kuća središte svijeta, dom čovjekova bića, njegova intimnost i njegova zaštita.
Poetsko uznesenje porodične vedrine (u antologijskoj „Tako smo rasli“) konstituira magično vrijeme djetinjstva bez historije, vrijeme sretnog leta koje se ne reprizira.
Ta pjesma je pokazala novum bosanskog dječjeg pještva a on se sastoji od jednog fatastičnog amaglama porodično-intimnog i socijalnog „sadržaja“, koji u poetičkom smislu oblikuju „fabulu - priču“ (mitsko) i semantički subjetivitet (jezgra bića – značenje).
Nevjerovatna vedrina, pa i osjećanje blaženog humora u ubrzanom, ritmičkom recitativu imena rudareve djece, s kombinacijom narativnih a ritmiziranih ulomaka „priče“, ostvarenje je visokog poetskog dometa.
Sva flora i fauna uklopljena je u Ešićev stvoreni svijet po slici i prilici zavičaja („sela Brez... s kojeg se napajam životnim sokom“). U takvom svijetu koji se tek pomalja u dječjim očima pjesnika, nitko ne živi izolirano, nigdje nisu odijeljeni jedni od drugih (ni ptice od ljudi, ni ljudi od stvari, ni čudo od stvarnog) – sve što postoji – postoji samo da dopuni nešto drugo ili nekog drugog. Ni kuće ne postoje samo da bi u njima živjeli ljudi, nego i mravi, kao što je npr. u pjesnikovoj živjelo „trideset hiljada mrava – pjevača, mrava – trubača, mrava – nosača i svih drugih zanimanja koje imaju – vjerovali ili ne – isto kao što imaju i ljudi!
Vezena torbica Šime Ešića iz davne godine bila je i ostala jedna od najvažnijih knjiga bosansko-hercegovačke dječje poezije.
Najljepše i najpotresije, Sličice iz Bad Wildingena
Da, sve se uklopilo u mozaik Ešićeve pjesničke škole snažno najavljene Vezenom torbicom, sve – osim jedne koja izmiče dječjoj književnoj estetici i dječjoj razvojnoj pshologiji. Riječ je o knjizi Sličice iz Bad Wildungena, nastaloj u klinici u postoperativnoj boli. Zbog toga knjiga izmiče dječjoj vizuri života i dječjoj književnosti kao autonomnom literarnom korpusu.
Pisana je bez stilističkog nakita, jer bol reducira govor i izražava se gestom; gesta svodi cijeli život na znak koji je svima rječit. Ali, ta naracija „svakodnevnog“ leksika, koji će, kad „zaboli“, zanemariti i građansku probirljivost, funkcionira – metaforički, očudjujući kontekst iz kojeg izrasta pritajena „poruka ljudskog krika“.
Stihozbirka „crtica“ Šime Ešića je svojvrsni poetski dnevnik, ispovijedan po svom biću – jer teško je i pomisliti da ima išta intimnije osim iskustva boli bez obala - i po tom je dragocjenost za koju bismo voljeli da se nije dogodila. Ali su, te iste Crtice iz Bad Wildingena, nešto najljepše kazano bosanskim riječima. Najljepše i najpotresnije.
