ibrahim kajan
IZGON IZ RAJA
Stotinu puta dušu
predadoh, ali mi je svaki put vrati Gospodar moj
Želeći mi pokazati
kako se trebam golemim strpljenjem opskrbiti
i ljutu patnju sam
samcat podnositi, kako trebam biti nijem i bešćutan
poput kamena šutnuta,
tjerajući od srca zle
primisli i osvetu i uskratu brižnosti prema najbližima
koji su se pokazali
najgorim.
Pokaza mi Gospodar
moj ono što je samo svojim miljenicima pokazivao,
a nekima ni od njih
nije sve podario.
Proširio mi je grudi
da ne rasprsnu od čežnje koju nisam nikako mogao zadovoljiti
dugim putovanjima po
svijetu,
ni ljubavlju prema
onima od kojih sam bio rastavljen,
ni pjevom sto tisuća
poredanih anđela do samog Graničnog
Lotosa.
Tek jutros, budeći se
u poharanoj pustari koja mi bî baština plemenita,
shvatih koliko je
bila golema Gospodarova ljubav prema meni,
Ljubav Ljubljenog i
Beskrajnog data sićušnom i nevidljivom:
Mislili smo da su
stvari i pojave kojima se opiremo
zagradile prolaz
svijetu prema našim srcima, ali nije tako:
srcu smo svome
zagradili prolaz prema svojoj kući, domu svome,
kozmosu pod crnim
pokrovom iz kojeg trajno struji Džibrilov glas.
Zar me ne čuješ? –
kaže.
Zovem te jer ja ne
napuštam – kaže.
Stvorio sam te kao
samoću, kao ranog Adema, bez oca i bez majke.
Prekrih se pepelom,
skrih tijelo postiđenim listovima,
Vitak krik od srca
otisnuh da gorje humsko zadrhta i raspuknu od strašnog udesa
pa mi ponudiše
skrovište u otvorenim spiljama – kući šišmiša i crnih udovica.
Tako me svijet nije
vidio i tako ja nisam vidio svijet.
Hranih se samoćom noć
i dan, tolika je bila moja glad za njom!
Ona je samo sjećanje
na moga dobroga oca,
Onoga od gline i od
vode, koji je rođen bez oba roditelja, a nije bio siroće.
Koji je zaveden i
davno iz Raja, iz lijepoga Dženneta, protjeran.
Mostar, 10. XII. 2007.
