Piše: Ibrahim Kajan
Brojni svjetski državnici,
uključujući i državne lidere šest država bivše Jugoslavije, snažnim porukama
mira obilježilli su u Parizu 100. godišnjicu svršetka Velikog rata, pod
pokroviteljstvom francuskog predsjednika Emmanuela Marcona. Veliki rat, koji su
zvali i Ratom koji će zaustaviti sve druge ratove, ili Prvi svetski rat,
započeo je atentatom Gavrila Principa na prijestolonasljednika austro-ugarske
krune, nadvojvodu Franza Ferdinanda Habsburškog, u Sarajevu 28. jula 1914.
godine, odnosno objavom rata
mjesec dana kasnije, a završio 11. novembra 1918.
U Bosni i Hercegovini
obilježavanje tog jubileja, osim nekoliko manjih izložbi, nije organizila
nijedna institucija. Osim jedne, koja je već u svojim najavama i obrazloženjima
- s razlogom izazvala čuđenje pa i zabrinutost revidiranjem znanstvenih pogleda
na „stotu godišnjicu oslobađanja Mostara od Austro-Uragske“.
„PROSVJETIN“ HVALOSPJEV „OSLOBOĐENJU“
Početkom prošle sedmice, 7.
novembra 2018., održana je press konferencija za medije Srpskog kulturnog i
prosvjetnog društva „Prosvjeta“, na kojoj su sudjelovali čelnici Gradskog
odbora Mostar. Javnosti su se obratili predsjednik paroh Radivoj Krulj,
historičar Vuk Bačanović i član Glavnog i Nadzornog odbora Šemsudin Zlatko
Srdarević. Mada mediji ne preciziraju o kojoj se, od dviju istoimene
„Prosvjete“ radi, za znalce prilika dvojba je bila vrlo brzo razriješena. Za
razliku od Mostarcima vrlo poznate „Prosvjete“ utemeljene 1902. sa sjedištem u
kući Svetozara Ćorovića u Titovoj ulici,
riječ je o jednoj novoj „Prosvjeti“ sa sjedištem u Vladičanskom dvoru,
na adresi Konak br. 7. O toj „Prosvjeti“
poznati i društveno-politički afirmirani Mostarac mr. Milan Jovičić piše da je
“apsolutna je laž i neistina, da je ovdje riječ o mostarskoj „Prosvjeti“,
kako se u medijima piše i govori. Dakle, riječ je o crkvenoj „Prosvjeti“, pod
plaštom Crkve i njihovih vjerodostojnika. Riječ je o recidivima nacionalističke
velikosrpske ideologije, od paljanskog psihijatra, sadašnjeg stanovnika iz Haga,
RadovanaKaradžića, inače laureate ove iste „Prosvjete“ sa Pala”.
Ne ulazeći u prijepore koji traju
posljednjih godina među starijom i mlađom „Prosvjetom“, ali i među samim
mostarskim Srbima koji potonju optužuje da „dijeli građane srpske nacionalnosti
po ideološkim i vjerskim nazorima“.
U svom je obraćanju predsjednik
Radivoj Krulj najavio svečanu Akademiju u povodu stote godišnjice
oslobođenja od Austrougarske i ulaska srpske vojske u Mostar 15. novembra 1918.
godine“, te da će u sklopu svečanosti biti i prvi put uručene, na temelju
odluke Upravog odbora Prosvjete iz Mostara, „nagrada za humanost koja nosi
ime Stepe Stepanovića“. Akademija bi se
održala u dvorani mostarskog Narodnog pozorišta, tačno na dan kad je vojvoda
Stepa Stepanović, zvani i „Osloboditelj“, ušao sa srpskom vojskom u grad
Mostar.
Serdarević, Bačanović, Krulj - tumači naše sreće dolaskom "oslobodilačke srpske vojske" u Mostar
Spomenuti historičar Vuk
Bačanović je isticao herojski i humanistički lik Stepe Stepanovića. Znajući što
serviraju Mostaru, unaprijed je „naslutio“ da će biti i „kontraverzi“ pa i „animoziteta nakon svega što se kasnije desilo“, – u
prijemu najavljene manifestacije posvećene stogodišnjici oslobođenja grada.
Pretpostavljene „kontraverzame“ i „animozitetete“ javnosti, zbog toga treba
prigušiti isticanjem onog što se desilo u trenucima ulaska i dočeka vojvode
Stepe u Sarajevu, njegovim govorima i porukama narodu – a zaobilazeći sve ono
što je uslijedilo nakon sretnog i oduševljenog dočeka heroja Prvog svjetskog
rata. Zato historičar Bačanović kaže: „Bitno je istaknuti recimo da je Stepa
Stepanović u Sarajevu u svom govoru, pa i u Mostaru takođe, ali prvenstveno u
Sarajevu, gdje je bio glavni doček, da je (vojvoda, naravno) - istakao da on
smatra da u državi koja nastaje..., da u toj državi nijedan narod ne smije
imati hegemoniju nad drugim narodom...“
Šemsudin Zlatko Serdarević, jedan od najagilnijih
članova Upravnog odbora Prosvjete, za kojeg mr. Milan Jovićić u već citiranom
tekstu s jasnom ironijom piše da „svakako, predstavlja, pozitivnu okolnost, da
u ovom zloćudnom vaktu, u ovu virtuelnu fantazijsku cirkusijadu, uključio... i Šemsudin
Zlatko Serdarevic“, „univerzalni borac za „bratsko i jedinstvno“, a „veliki
Srbin, veći od Vladike Grigorija, veliki Hrvat, veći i od biskupa Ratka Perića
i veliki Bošnjak, veći i od reisa Kavazovića“. Upravo je taj Zlatko Šemsudin
pojasnio neupućene medijske izvjestitelje
– „kako je Bosna i Hercegovina, nakon perioda samostalne države u
Srednjem vijeku, bila stoljećima pod okupacijom – najprije Turske pa potom
Austro-Ugarske – kada je „domicilno stanovništvo“ bilo pod „tuđinskom vlašću“.
„Stepa Stepanović je u suštini... simbol oslobođenja od okupacije, bez obzira
ko je bio, a u ovom slučaju je Austro-Ugarska“, rekao je Serdarević, dodajući
da sva tri bh. naroda tada po prvi put doživljavaju slobodu.“
Da se historijske vizure i među
historičarima bliskim po idejama i metodologijama često razlikuju, poznato je.
Kad su u pitanju nacionalne historije, onda je to još evidentnije, još
razvidnije i još bolnije. I uvrjedljivije. Bolnije i uvrjedljivije su
isključivo za žrtve čiju je stvarnost interpretirala historijska metoda u
historiji pobjednika. I evo, dok ovo pišemo, „historijske vizure“ najrecentnije
sadašnjosti (slučajno sinhronizirane pojave s „Prosvjetinom“ revizijom):
Predsjednica Vlade Repubilike Srbije izrijekom tvrdi da se nije desio ni genocid
u Srebrenici – nasuprot svakoj potvdi i svakom razumu. Ali laži ne mogu proći,
ni ove najnovije, kao ni one o događajima u Mostaru i BiH od prije okrugloga
stoljeća.
NAKON „ODUŠEVLJENOG DOČEKA“
VOJVODE STEPE – NASILJE, PROGONI I ZLOČINI BEZ SUDA I SUDIŠTA
Doček u Sarajevu pa i u Mostaru
vojvode Stepe Stepanovića promatran samo po tome, po tom izoliranom danu, po
njegovu govoru okupljenom narodu u Sarajevu, po fešti i govorima (pa i sretnog
reisa Čauševića i njegovom pozdravu heroju i govoru nade da je sloboda stigla!)
– bilo bi previše pojednostavljeno kao što je i previše licemjerno.
Reis Čaušević
Završetkom tog dana, započele su
te činjenice poredane u Stepinom govoru o jednakosti naroda u državi u kojoj
neće biti hegemonije jednog naroda nad drugim – poprimati sasvim drugi tok i
drukčija značenja. Započeo je proces koji stvara historiju u kojoj, od drugog
jutra „oslobođenja ulaskom srpske vojske“ – nastaje sloboda, „ali samo srpskog
naroda“ - kako napisa ovim istim povodom, dr. Adnan Velagić. Započinje ono što
je historija nepobitno zabilježila sintagmom o Jugoslaviji – „tamnici naroda“.
Oslobađanje Bosne i Hercegovine i
Mostara u njoj, vojvoda Stepa Stepanović više nije imao od koga oslobađati. On
ju je, u tehničkom smislu, vojno pokrio pred procesom ujedinjavanja u Državu
Srba, Hrvata i Slovenaca, jamčeći zaštitu „oslobođenim narodima od
austrougarskog okupatora“.
Ulaskom u Mostar, samo nekoliko
dana kasnije, uklonjen je gradonačelnik Mujaga Komadina, a u Stepino ime skinut
je natpis imena Ulice Mujage Komadina i umjesto njega osvanulo Ulica vojvode
Stepe Stepanovića. Zamijenjeno je i ime mosta „Mujaga Komadina“, u isto – „Most
vojvode Stepe Stepanovića“. Tako je „simboil oslobođenja“ – postao i „simbol
Mostara“.
NASTAVAK GENOCIDNE POLITIKE,
STEPA – ŠUTI
U prvim mjesecima ujedinjavanja
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, „nastavljena je i zaoštrena genocidna
politika prema Bošnjacima kao musliimanima“, piše Mustafa Imamović u svom
kapitalnom djelu „Historija Bošnjaka“, podjednako i u Bosni i Hercegovini kao i
na Kosovu i u Sandžaku. „Samo na području istočne Hercegovine, u prvim godinama
po ujedinjenju ubijeno je van suda i van zakona preko tri hiljade Bošnjaka“,
bilježi Imamović.
Nije puno vremena proteklo ni od
onog oduševljenog pozdrava vojskovođi Stepanoviću što mu ga je u Sarajevu na
dočeku uputio reisu-l-ulema Čaušević. Državni Arhiv čuva izvorna očajna
službena pisma koja je reis već nakon mjesec dana od ulaska srpske vojske u
Sarajevo, uputio vojvodi Stepanoviću, moleći i kumeći zaštitu imovine i života
Bošnjaka – ali iz Stepinog kabineta nema odgovora ni na jedno pismo, ni na
jedan apel, ni na jedan protest. Osloboditelj šuti ko zaliven.
U toj situaciji, samo 4-5 mjeseci
nakon javnog panigirika što ga je Čaušević srčano uputio Stepi Stepanoviću,
reisu dolazi francuski novinar Charles Rivet i traži intervju za Le temps, boji će biti i objavljen u
broju od 1. aprila 1919. godine. Reis mu govori: „Hiljade ljudi ubijenih, šest
žena spaljenih, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilanse za nas muslimane
prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo mi spremni služiti svom
dušom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatra nas
se uljezom.“
Reis piše vojvodi, piše i piše.... ali vojvoda ni mukajet!
Te zločine nije niko spriječio.
Niti je Stepina Druga armija nije zaštitila nevine ljude, niti je srpska
žandarmerija mrdnula prstom, a niti su -
osim u vrlo rijetkim slučajevima - ti zločini uopće doprli do sudskih klupa!
Čak su bili s vrha države i
osporavani. Tvrdilo se da se nisu nikada desili. Čak je traženo (ministar
Pribičević!) od predsjednika Zemaljske vlade Atanasija Šole da diskretno
zaprijeti reisu, da ga prisli da da Le
tempsu uputi demantij i porekne svoje vlastite riječi – ali, činjenice su
bile previše tvrde da bi Šola pristao na taj policijski čin. Potvrdio je
reisove riječi, jer je reis bio, kako je isticano i povodom najavljene recentne
„Prosvjetine“ „akademije oslobođenja“,
zaštitnik Srba u Sarajevu od smutnje i bjesnila građana koje je zavladalo nakon
atentata na nadvojvode Franza Ferdinanda.
UMNOŽAVANJE ZLOČINA
Zločini su se redali. „Tako je
samo do septembra 1920., pored ostalim oblika nasilja, ubijeno 2000 Bošnjaka.
Do jula 1926. u pograničnim krajevima prema Crnoj Gori, ubijeno 126 Bošnjaka, uglavnom
seljaka. Istovremeno je zapaljeno oko 500 bošnjačkih seoskih zadruga. Tome
treba dodati – piše Imamović – i nekoliko hiljada bošnjačkih porodica koje su
radi spasa golog života iselile u Tursku, ostavljajući pri tom svu svoju
imovinu bez ikakve zaštite i naknade.“ Imamović navodi i ovo: „Samo do jula
1919., od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oduzeto je bez ikakve naknade 400.072
hektara njihove vlastite zemlje.“ Taj historičar je ustvrdio da se sve „rađeno sistematski“ i sa „atavističkim
povikom i namjerom „osvećivanja Kosova“, s ciljem da se po primjeru Srbije XIX.
st. Iz Bosne „istrijebe Turci“, jer za njih nema druge kazne nego „ubiti i
premlatiti“.
U toj poplavi (ne)osuđenih i
(ne)priznatih zločina – posebno je poglavlje jedno od najvećih i najbolnijih
stratišta (sandžačkih) Bošnjaka u bjelopoljskim selima Šahovići i Pavino Polje.
U noći između 9. i 10. novembra 1924. u tim su naseljima 2.000 naoružanih
Crnogoraca pobili i poklali 600 Bošnjaka, djece, žena i odraslih. Preživjeli su
potpuno raseljeni, a na mjestu sela šahovići, sada je prvoslavno selo Tomaševo.
Reisu-l-ulema Čaušević, čim je
saznao za zločin, uputio oštar protest na vladu, stranački čelnici i poslanici
su slali Vladi i Kralju apalacije i
memorandume za se slučaj istraži i zločinci kazne – ali, ne bi ništa, „pojeo
vuk magare“! Vremenom je slučaj zataškan, ali bošnjački zaborav nije.
O odvratnom nasilju nad golorukim
muslimanskim Bošnjacima BiH, Sandžaka i Makedonije iza 1920., u svom izvještaju
Vladi u Beogradu, u januaru 1931. godine, svjedočio je i reisu-l-ulema Ibrahim
ef. Maglajlić... i tako teče taj niz obrađene dokumentacije, i još duži onih
dokumenata skrivenih, tajnih i nepristupačnih.
VOJVODA SE “NIJE MIJEŠAO”
Znajući sve to, znajući u što se pretvorila
realizacija ideje o ujedinjenju južnoslavenskih zemalja odmah nakon
“oslobođenja 1918.”, te da je predstavljala “tamnicu naroda, nije ni čudo da se
se razdoblje “stare Jugoslavije” pamti po nasilju nad voljom i životima većine
nacionalnih kolektiviteta, od kojih Crnogorci i Makedonci nisu ni
priznavani nego smatrani Srbima, a Bošnjaci samo muslimanima koji se trebaju
“opredijeliti” i prikloniti Srbima ili Hrvatima. Sudionici press konferencije
su i tu poznatu činjenicu krivotvorili, govoreći da je ulazak vojvode Stepe
Stepanovića u Mostar donio slobodu za “sva tri bh. naroda”.
Nije on donio nikakvu slobodu. On se “nije miješao”! On je čuvao stražu.
Oni koji su gledali zločine nad
civilima i bili moćni da iz spriječe ili da zločine kaze, podjednako su krivi
kao i njihovi nalogodavci.
Knjige o zločinima je najmrskiji
pisati pravednim ljudima. Ali one su nužne da razdvoje istinu od neistine,
zabludu od smutnje koje truje i poštene i nepoštene.
STAV, br. 194, novembar 2018.
