PIŠE: Đorđe
KRAJIŠNIK
"Glasovi iz
tmine. Svijeća u ruci. Krčma. Sve sasvim mračno. Daleki lavež. Hrvatski
književni nokturno. Dobro poznajem ja tu staru pjesmu tamne naše provincijalne
noći (...)" Miroslav Krleža
Kao što se dalo i
pretpostaviti nakon što je nagrada "Meša Selimović" dodijeljena
knjizi "Nestali u stoljeću" Ivana Lovrenovića opet se punim plućima
nadimaju podvoljci žaba koje su ispuzile svojim ljigavim trbusima na ovdašnje
književne lokvanje. Baruština se uzbibala, a kreket odzvanja duboko kroz noć
našu književnu. Da li je to kreket pobjednika ili pak kreketava pjesma
pobjednikovih, silnih i razdraganih, podražavaoca ne može se pouzdano
razaznati. Biće da je neka uzročno-posljedična glasovna mikstura. No, znam sa
sigurnošću da se udarilo u čegrtaljke i talambase, ali kreketanje ipak ne zvuči
veselo već skrušeno, žrtvenički. Jer, naravno, nagrađeni pisci su, uprkos sjaju
lovora, ovdje odvajkada žrtve. Ugroženi su i disidenti bili u mrskoj
jugoslovenskoj "tamnici naroda", a takvi su danas u vrijeme
demokratije za kojom su onomad čeznuli. Jeste da su i onda bili urednici u
izdavačkim kućama, kao što su i danas. Jeste da su i onda, kao i danas, imali
monopol nad mišljenjem, nad medijskim prostorom, nad fondovima i fondacijama.
Džaba sve. Breme viktimološko je teško. Jednom kad vas zajaše, k'o vukojarac,
ne prestaje da vas majorizira i savija. A kad je već tako onda bijes treba
iskaliti na sve koji ne puste suzu gorku, bar jednu svakog dana, nad teškom
vječitom ugroženošću obremenjenom sudbinom naših uvaženih i nagradama
ovjenčanih ur-disidenata.
Na dan otvaranja 14.
književnih susreta Cum Grano Salis u Tuzli u Oslobođenju je objavljen moj
razgovor sa njihovim osnivačem Jasminom Imamovićem u kojem sam ga, pored
pitanja koja se tiču opštih stvari, upitao da mi prokomentariše određena
govorkanja koja su prisutna u našoj književnoj javnosti već duže vremena,
tačnije otkad su objavljeni naslovi koji su ušli u uži izbor žirija, a ta
govorkanja se odnose na tvrdnju da će žiri, vrlo vjerovatno, jer se, kako se
šuškalo, njegov sastav gotovo većinski poklopio sa određenim književnim
strujama, nagradu dati Ivanu Lovrenoviću. Imamović mi je na to odgovorio da
nije saznao za takva govorkanja. Potom sam Imamovića upitao da mi
prokomentariše činjenicu da je u pojedinim književnim kritikama Lovrenovićeva
knjiga žanrovski ocijenjena kao, u većem svom dijelu, ne-fikcionalna, te da je
u tom smislu njena odrednica roman upitna, kao i njen ulazak među pet nominovanih
u najužoj konkurenciji za nagradu. On mi je, parafraziram, odgovorio da ima
povjerenje u žiri, da je isti posve neovisan i autonoman, te da je sastavljen
od uglednih i kompetentnih osoba.
Nije jutro dugo
odmaklo, putujem za Tuzlu na Susrete sa kojih treba da izvještavam, kad mi na
mobitel stiže obimna SMS poruka, upućena od moje drage i cijenjene koleginice i
prijateljice, bliske i pomenutom piscu, sada već laureatu, u kojoj stoji da
vršim harangu nad Ivanom Lovrenovićem, da ga pokušavam lišiti nagrade, uz pomoć
"SDP-ovih kadrova". Da sam ovakav i onakav, te između ostalog:
obmanjen, a da to i ne znam, od glavne urednice Oslobođenja Vildane
Selimbegović, koja je pak pod mentorstvom Abdulaha Sidrana i Dževada
Karahasana, koji preko nje, pa preko mene žele po svaku cijenu uništiti
neupitnu veličinu, uglednog književnika i intelektualca. Drugim riječima, da
sam nemisleće drvo koje nije u stanju domisliti svu podlost i laži bh.
književne čaršije, da sam imbecil kojem se mora crtati i servirati kako da
misli, dok servilno šenim na stoličici trepćući pred strašnim autoritetom. Pri
tome, budući zaveden, nisam ni u naznakama svjestan kakvu štetu nanosim našem
književnom bardu. To, pazite, zato jer sam pitao pitanja koja svi znaju, a o
njima mudro godinama šute. Ostajem u čudu, gotovo zatečen. Međutim, to nije
sve.
Kreće potom kafanska
govorancija, od Tuzle do Sarajeva, od Sarajeva do Tuzle, kako svi znaju da se
Lovrenović šikanira, da svi navijaju za mrtvog Mirka Kovača, da je na djelu
jedna, naravno, haranga, smišljena u paklenoj kuhinji mrzitelja lika i djela
Ivana Lovrenovića. I da nema sad šanse, sve da je i trebao, da će Lovrenović
dobiti "Mešu". Duh Mirka Kovača, dakle, nesumnjivo se nadvio nad
Tuzlu i prijeti preko svojih ovozemaljskih ljubitelja da luđačkim hirom i
književnom srdžbom sve poruši. Nesumnjivo htijući da se pokaže kao zloduh koji
je udario ni manje, ni više nego na, kako mu se tepa, "bosanskog
Krležu", pokojnik mu ne dade mira ni u snovima. A onda se sve utišalo.
Susreti teku svojim tokom. Subota sviće, Lovrenović dobija, na opšte
iznenađenje, nagradu "Meša Selimović". Pravda je pobijedila! Nek žive
živi pisci, mrtvi su svakako mrtvi! Naklon i dugi aplauz otjerali su
nepoželjnog, usnu se ne usnio, duha - nikakve prijetnje više nema. Sad svako
svojoj kući da uživa u stečenom miru.
No, ne ide to tako.
Mira ne smije biti. Tek kad se pobjeda stekne, rat otpočinje. A da je to istina
potvrdio nam je, nakon što je harangiranje na Lovrenovića, dodjelom nagrade,
osujećeno, članak u Jutarnjem listu objavljen u ponedjeljak, 8. septembra, pod
tendencioznim nadnaslovom i još tendencioznijim naslovom: "Skandal uoči
dodjele nagrade 'Meša Selimović'", "Lovrenović, ipak, nagrađen unatoč
prljavoj kampanji" koji potpisuje inicijal A.B. Šta nam taj inicijal - za
koji kasnije saznajemo da je Ana Bogišić, supruga našeg nobelovca u iščekivanju
Miljenka Jergovića - poručuje? U članku, između ostalog, stoji: "I
ovogodišnja nominacija, protekla je, na žalost, uz skandal. List Oslobođenje
poveo je besprimjerenu kampanju protiv Ivana Lovrenovića, ustvrdivši unaprijed
kako će upravo on dobiti nagradu, te kako po mišljenju neimenovane, vjerojatno
i nepostojeće 'književne kritike', Lovrenovićeva knjiga nije roman."
Krenimo redom. O
kakvoj nominaciji ovdje dotična A.B. govori? Selektori za sve četiri zemlje
kandiduju romane, nakon te kandidature sve ostalo je proces žiriranja. Skandal
može postojati u okviru samih Susreta, ili u okviru neke odluke žirija. Dakle,
skandala nikako ne može, u ovom slučaju, biti u nominaciji. Dalje,
"besprimjerna kampanja protiv Ivana Lovrenovića" koju je Oslobođenje
provelo oličena je u već pomenutom intervjuu sa Jasminom Imamovićem. Jedan
novinski intervju se, naime, označava "besprimjernom kampanjom",
možda je to bilo gebelsovsko, eugenističko, zločinačko intervjuiranje književne
nejači? Problem je s tom logikom samo u sitnici što se intervjuuom ništa ne
može "unaprijed ustvrditi", jer formalna logika intervjua
podrazumijeva pitanja i odgovore. Ne postoji, budali je jasno, nikakvo
"unaprijedno ustvrđivanje". Ako se pitanjem može ustvrditi, čemu
onda, bilo kakav odgovor. Konačno, da li je možda sporno što se postavljeno
pitanje pokazalo kao istinito? Možda je ipak sporno što je Lovrenović nagrađen?
Da li nam to možda želi poručiti gospođa Jergović, pardon Bogišić, ili zna
nešto što mi još ne znamo? U nastavku A.B. nam pokazuje kako je, pored svog mog
bezobrazluka da pitam što se pitati ne smije, sporna i svaka negativna
književna kritika Lovrenovićeve knjige, a posebice ona koja ustvrđuje da
"Nestali u stoljeću" nisu roman. Kritika, istina, u mom pitanju jeste
ostala neimenovana (mea culpa!), ali nikako nije nepostojeća i nije pod
navodnicima. Pored toga što mi učitava da izmišljam nepostojeće kritike, A.B.
je u svom pamfletističkom brljanju i neobaviještena. Ne zna, ili svjesno
prešućuje, da je riječ o kritici Vladimira Arsenića koja je pod naslovom
"Ideološki zakržljala forma" objavljena na portalu e-novine.com. U
toj kritici Arsenić je napisao: "Ma kakva odluka žirija za dodelu nagrade
'Meša Selimović' bila, potreba za uspostavljanjem nove est-etičke paradigme
postoji. Lovrenovićeva knjiga, koja nikako nije roman, ne predstavlja temelj na
kojem će tako nešto nastati. Ona će, bez obzira na priznanja koje možda osvoji
i koja je već osvojila, vrlo brzo završiti u književnopovesnom budžaku." A
do koje granice ide htijenje A.B. da se nazor iskritikuje ono što nije ni
postojalo u cijeloj ovoj priči, pokazuje i činjenica da ona braneći, navodno,
obraz književnih susreta Cum Grano Salis od strašnih nasrtaja konjanika
Oslobođenja ispada i smiješna i zlonamjerna. Proglašava nepostojećom, time i
nerelevantnom, kritiku Vladimira Arsenića, koji je bio jedan od članova u
okviru prošlogodišnjeg žirija za nagradu "Meša Selimović". Što će
reći da bi sad nepoznat neko, ako se takvi članovi žirija odobravaju, mogao
dovesti u pitanje cijeli koncept žiriranja za ovu nagradu.
Ali, to nije sve.
A.B. zaključuje, poentirajući, ali sa eskapadom samoj sebi u trbuh: "Žiri
je, ipak, pokazao svoju nezavisnost, ali ostao je gorak ukus zbog progona
nepoželjnih i nepodobnih." Znači, progonio sam svojim intervjuuom
"nepoželjnog i nepodobnog" Ivana Lovrenovića time što sam postavio
pitanje osnivaču književnih susreta Cum Grano Salis da prokomentariše nešto što
sam označio kao "govorenje u određenim krugovima" (nisam imenovao
krugove jer je to govorkanje - koje se, uostalom, pokazalo kao istina - bilo
javna tajna i nemojte me ubjeđivati da sam ih trebao imenovati). Uz to, A.B.
dodaje da je žiri pokazao svoju nezavisnost (i to onaj žiri čijeg ona
prošlogodišnjeg člana zanemaruje kao nepostojanu ništariju. Šta tek da
očekujemo kad se svi članovi žirija ne budu sviđali dušebrižnicima iz Zagreba).
Žiri se od mog pitanja Jasminu Imamoviću, za koje dotična ustvrđuje da
insinuira negativne konotacije uz ove godine nagrađeni roman, odbranio tako što
je nagradu dao Ivanu Lovrenoviću (sic!). Bravo, signorina, bravo!
Ako nekoga, slučajno,
pak čudi što ovaj pamfletistički naputak dolazi iz Zagreba - ne treba.
Zaboravili ste već da su naši najcjenjeniji bardovi ovdje ugroženi,
"nepodobni i nepoželjni", da im je sve uskraćeno i zabranjeno. Prije
svega, naravno, pravo na javno očitovanje. Stoga moraju svoj vapaj uputiti u
susjednu državu da bi nam on ovdje, nama gluvima na njihove muke i nesreću, s
druge strane Kupresa, došao kao daleki, potmuli, odjek. "Ponekad" oni
naravno dobiju nagradu, sjede u žirijima, komisijama i fondacijama. Predaju na
po nekoliko univerziteta. Ali, tužna je sudba izopštenika i ur-disidenata.
Svuda bolnih, bonih i progonjenih. Ništa ne može to da im nadomjesti. Eno, samo
pogledajte Jergovića, kako se čovjek-pisac pati, niko ga u Zagrebu ne razumije
do Đovani. Eh, Đovani. Ime za tugu i izopštenost svakog pisca.
