KOSAČIN "LJUBAVNI SLUČAJ"

Srednji vijek nije uvijek bio „mrk i mračan“

© by dr. Ibrahim Kajan 

 

 

 Blagaj je jedan od dva bosanska grada koje prvi put u historiji spominje bizantski car Porfirogenet u svom čuvenom spisu iz 10. stoljeća – De Administrando Imperio (O upravljanju carstvom). Historija Blagaja u dubokim slojevima vremena nije dovoljno ispitana, za razliku od arheoloških slojeva do kojih je znanost došla i precizno je propitala.  Iz tih je ispitivanja potpuno razvidno da je srednjovjekovni Blagaj podignut na antičkim temeljima, ilirskim, i na rimskim podzidima i proširenjima s ponekom, prvi put, upotrijebljenom ciglom kao građevinskim materijalom i zidanjem kamenih slojeva na „riblju kost“.

 Pisana dokumentacija historijske vrijednost vezana za vladare grada na litici ispod koje izvire rijeka Buna, svojom političkom pričom prati samo njegove srednjovjekovne gospodare iz kuće Hranića, posebno Vlatka Vukovića, Sandalja Hranića i njegovog nećaka - nasljednika, čuvenog hercega Stjepana Vukčića Kosaču (1405. – 1466.).

Nijedna osoba vezana za tisućgodišnje postojanja tog grada-tvrđave, nije toliko u narodu legendama „opričana“ koliko je ta inteligentna, otresita i lukava povijesna figura posljednjeg zbiljnog gospodara Hercegovine prije konačnog pada pod Turke 1468. godine. Mora se također reći da je bez dvojbe najpoznatija priča o Hercegu Stjepanu – ona „legenda“ u najrazličitijim verzijama, a koja zapravo nije legenda nego samo sliči na nju! Riječ je o „ljubavnom slučaju“ koji nije doduše bio razlog četverogodišnjeg rata „svih protiv Hercega, ali ga je svojim „gorivom“ dobrano potpalio i razbjesnio! Vjerodostojnost temeljnom sadržaju te historijske zgode, potvrđuju najeminentniji historičari u svojim povjesnicama bosanske države u srednjem vijeku.

Priča je i za današnje stanje morala prilično slobodna, pa i skandalozna, ali nije – zbog toga – manje luckasta i vesela, gotovo da više odgovara duhu i kontekstu Bokačijevih dekameronskih priča a nikako „mračnom dobu srednjovjekovlja“ kako ga historičari prikazuju.

Kazuje  se tako da su Mlečani koji su po Bosni putovali, bili izuzetno spretni trgovci svim i svačim (od svile i roblja, špijunskih vijesti i relikvija, kostiju svetaca, do bogate ponude erotskih napitaka i pomagala). Jednoga su dana u dvoru velikog vojvode rusaga bosanskoga Stjepana na Blagaju, doveli ljepoticu, Firenčanku imenom Elizabeta (kako je bilježe svi ozbiljni historičari). Hercegov dvor nikada takvu ljepotu, navodno, nije vidio. Bila je ne samo lijepa, nego i prpošna, slobodnijeg izražavanja i slobodnijeg ponašanja. Mlečani su imali skrivenu namjeru da mladom hercegoviću Vladislavu, obogate noćni život, ali njihovi planovi nisu se ostvarili kako su zamislili.

Nijeme dogovore Mlečana i Vladislava svedene na „išarete“, dakako, opazio je svevideći  Herceg, pa se poput uvijek gladnog riđobradog lava – približio plijenu koji je brzo pao pod njegov neodoljivi šarm. A kad stariji govore, djeca moraju šutjeti!

Herceg je, usprkos bjesomučnim provalama bijesa svoje žene Jelene od zetskih Balšića, na zaprepaštenje cijeloga svijeta – zadržao Elizabetu na „neodređeno vrijeme“ u svom blagajskom dvoru. Vojvotkinja je sa sinom Vladislavom demonstrativno napustila Blagaj i sklonila se u Dubrovnik. Dubrovnik je to jedva dočekao i započeo s hercegom oružani rat zbog problema oko Konavala. Polovicu Konavala im je još ranije prodao Sandalj, ali im je Herceg - nakon toliko godina! - poništio kupoprodajni ugovor. Rat je započeo godine  1451., i u njega se, na strani Dubrovčana, uključiše sa svojim vlastitim odredima hercegović Vladislav s majkom Jelenom. Uključio se i sam bosanski kralj Tomaš, hercegov zet, u oružanu bitku sa  svojim vlastitim puncem što je zaista bio presedan bez usporedbe! Rat je trajao pune četiri godine, dok se Stjepan kosača ne rasrdi i ne pozva u pomoć turske ordije, pa rat naglo splasnu a kralj se, kao i Dubrovčani, skriše u „mišje rupe“.

Osamljeni i iznevjereni ostadoše hercežica Jelena i neljubljeni sin Vladislav – nigdje stigli, nikamo pristigli! Najaviše svoj pokajnički povratak, pa Herceg isprati Elizabetu u njezinu lijepu Firencu, ruke joj ljubeći i dugo sa zidina Blagaja njezinim joj  crvenom maramicom mašući!

Tako je to sa historijama u kojima gotovo da nema ni jedne jedine zrake svjetla. Kolektivna memorija ih se sjeća rastjerujući mrak a želeći bar malo vedrine, kakva je u ovoj (historijskoj) priči, mada nije baš  prilog socijalnoj a još manje pedagoškoj pravdi.

Izvor: Avaz, prilog Sedmica, 3. 1. 2015., str. 12