Napisao: dr. Ibrahim Kajan
Rešad Kadić: naslovnica zbornika
posvećenog književnom djelu zanemarenog autoru
Ključne
riječi: priča, pripovijest, pripovjedač, historijski okvir, kronotop,
lik, narativne figure – psihemska, sociemska, ontemska;
Sažetak:
Pripovijetke Rešada Kadića, za života autora, objavljivane su u časopisima
između dvaju ratova, od 1930. do 1945. godine, a nakon isteka političkih
zabrana - od 1967. do 1985. godine. Tematski okvir njegovih pripovijesti zadire
u socijalno, psihološko i etničko doživljavanje svijeta bošnjačkih deklasiranih
segmenata društva. U njegovim pripovijestima defiliraju seljaci, maloumnici,
sirotinja, trgovci, age i begovi sa svojim ženama i hizmećarima, koji
reprezentiraju tri društveno strukturirana historijska okvira pod Turskom
Carevinom, Austro-Ugraskom Monarhijom i Jugoslavijom; njihovo prostorno
određenje je Sarajevo ili neimenovana kasaba. U ovom kratkom prikazu njegovih
priča i pripovijesti, oslonili smo se na lik, kao jedan od izrazitih nositelja
značenja u narativnim figurama osobnosti (psihemskoj), skupnosti (sociemskoj) i
opstojnosti (ontemskoj).
Uvod,
podsjećanje
Tek po
svršetku agresije na Bosnu i Hercegovinu i odbrane od nje, iz prostora bosanskog
jezika izronila je nekolicina zaobiđenih i potisnutih književnih imena čija se
književna aktivnost i živost veže za razdoblje koje je prethodilo
socijalističkom određenju Bosne i Hercegovine. Grijesi struktura socijalističkog
razdoblja prema tim piscima i, posebice, surovošću odbijanja njihovih
književnih djela, oštetili su, prije svega bošnjačku književnu historiju,
uništavajući joj temeljnu građu koja je konstituira ili upotpunjava. Prisjetimo
se da su „državne“ nakladne kuće tek iza 1970. godine počele objavljivati
Safvet-bega Bašagića, Musu Ćazima Ćatića i Edhema Mulabdića, ali da se
„preživjeli“ iz međuratnog razdoblja, pisci poput Ahmeta Muratbegovića, Alije
Nametka ili Envera Čolakovića, nipošto nisu mogli nadati svojemu mjestu niti u
jednom izdavačkom programu. O tome upečatljivo svjedoče pojave dvaju romana u
gradačačkoj biblioteci „Alija Isaković“, nepoznatih i neobjavljenih romana Ponos
A. Muradbegovića (napisan 1923.), i Huseina Đoge Dubravića Sreća mladog Ljubovića
(napisana 1932733.). Među takve književne sudbine valjalo bi pribrojati i
književnu sudbinu Rešada Kadića. Jedini „književni azil“ u Bosni i Hercegovini,
kako Nametku tako i Kadiću, ostao je u prostoru Islamske zajednice u njihovim,
ili u privatni, izdanjima. A da paradoks bude potpun, obojica pisaca mogli su
objavljivati u Hrvatskoj i Srbiji gdje nisu imali svoju jezičku, izvornu recepciju.
Bibliografija
pripovijedaka
Uvidom u
objelodanjene bibliografije radova Rešada Kadića i radova o njemu, vidljivo je
da su mu književno-kritičku pozornost, za života, posvetili tek nekolicina
autora - Ejub Todorovac, Minka Memija[1],
Džemaludin Latić[2],
Amir Brka[3]
i još neki.
Do kraja
2. svjetskog rata Rešad Kadić je objelodanio sljedeće pripovijesti: Jadnik. Literarna štampa. 1/1930,
15-16, 116-117; Njegovo pismo. Ispovijed jednog čovjeka, kojim je gospodario
alkohol. Literarna štampa, 1/ 1930,19-22,157-158; Umiranje. Literarna
štampa, 1/1930, 5-6, 61; Nakaza.Novi Behar;V/1931-32, 1,5-7; Garonja.
Novi Behar; V/1931-32, 18,254-256; Suljo drvar. Novi Behar; V/1931-32,
9,134-135; Sirotinjska suza. Novi Behar; VI/1932-33., 3, 35-37; Selimov
nadobudni sin. Narodna uzdanica. 1/1933., 135-144. str. 1; Ahmetbegova
Saida. (Bolna priča iz naših dana). Islamski svijet, muslimanski književno-publistitički
kalendar za godinu 1352/1933-1934, Sarajevo, 1 / 1933., 79-88. str.; A život
se je samo šalio! Islamski glas, 1/1935., 13, 16; Plemić. Islamski svijet.
1935., Bajramski broj; Jedini prijatelj pralje Marije.
Ilustrovani islamski svijet, 1/1936., 1, 11-12; Velika noć malog čovjeka.
Islamski glas, 11/1936., 22, 18-19; Behari su mirisali... Gajret,
XVIII/1937., 3, 48-49; Bajram. (Pripovijetka). Sarajevski novi
list, 1/1941, 140, 11, sa fotografijom R. Kadića; Bosanski ponos.
Sarajevski novi list, 1/1941, 196 (Bajramski prilog),15. Mujkanov Bajram.
Sarajevski novi list, 1/1941., 196 (Bajramski prilog), 18; Grmljavina. Novi list,
IV/1944., 1030,9; Carev imam. Preporod, XIV/1984, 13 (333), 15.
Trebalo
je proći više od dvadeset godina iza 1945. godine, pa da Rešad Kadić objelodani
prvu svoju nakonratnu priči, što sugerira dvije činjenice: prav je bjelodana, da
nije imao gdje objaviti svoju umjetninu riječi, a druga da je došlo do
tragičnog i dugogodišnjeg diskontinuiteta u književnom stvaranju i prirodnom
književnom razvoju. Radi se sljedećim pričama:
Mati. Takvim
za 1967., 169-173. str.; "Taj je kao što sam ja“.
Preporod; 11/1971., 10, 15; - Bockalo (Tešanj), 1/1974,6,6; Zmija
otrovnica. Takvim za 1979.,274-288. str. U knjizi Pripovijedonje o ljudskim
sudbinama i paši Latasu ova priča objavljena je pod naslovom Zmija;
Ilhamijin
put u smrt. Preporod, VII/I976., 1 (128), 16; 2 (129), 16; 3 (130),16;
4 (131),16; 5 (132), 16; 7 (134), 16; 8 (135), 16; 9-10 (136-7), 16; 11
(138),16; 12 (139), 16; 13 (140), 16; 14(141), 16. Objavljivanje pripovijesti
prekinuto s napomenom da uskoro izlazi iz štampe; Na šta se ljuti Junuzaga
Čukundruk. Preporod:VIII /1977.,6 (157), 20; 7 (158),20; 8 (159),20; 9
(160), 20; 10 (161),20; 11 (162),20; 12 (163), 20; Majstorovi golubovi.
Takvim za 1982., 251-253. str.; Tuđinac. Preporod, XIV/1984., 6-7
(326-7),20-21; Turski pop. Preporod, XIV/1984., 8 (328), 13; Šejtan.
Preporod, XVI/1985, 5 (349), 17; Posljednji Lubo. Preporod: XVI/1985,
10 (354),17; 11 (355),17; 12 (356),17; 13 (357), 13; 14 (358),13; 15 (359), 13;
16 (360), 13; 17 (361), 13[4]
Tematski
okvir Kadićevih priča i pripovijesti, čak kad je u pitanju komički
diskurs, ljudska je drama pojedinca s promjenljivim motivskim etabliranjem i
njihovim izvlačenjem iz pozadine u neki prednji plan ispričanoga svijeta. Teme
pripadaju socijalnom, staleškom i etno-kolektivnom rastakanju i dezintegraciji obitelji
i pojedinca nakon silovitih promjena političkih i kulturoloških paradigmi. Prilično
je uočljiva određena razlika u tematskom pristupu njegova prvotnjeg zamaha
(uzleta kritički raspoloženog mladog autora) između 1930. i 1945. godine, od
onoga koje će uslijediti nakon značajnog vremenskog odsustva iz književne
produkcije koju iznova započinje tek 1967. godine.
U prvoj
skupini priča nastalih do 1945. unutarnja historija u kojoj se oblikuju drame nisu isključivo vezane, kako
navodi Minka Memija, „za osmansko i austrijsko razdoblje,“[5]
nego i u kasnija vremena novih političkih tvorevina poput, međuratnog,
starojugoslavnskog, pa i kasnijeg, socijalističkog razdoblja. Priče o „bijednim
ljudima“, kojima zapravo i započinje svoje estetizirano opisivanje svijeta,
nosi snažan nanos viđene stvarnosti, a ne stvarnosti koju je morao posuđivati
iz austrougarskog razdoblja (npr. Jadnik), koja ga po tematskog opredijeljenosti
na određen način situira u onovremenu grupu tzv. „socijalnih
pisaca“ kikić-dizdarevićevskih socijalnih skalpela, moćnijih i
instrumentaliziranijih od onih kojima tada, na početku svoje karijere, još
uvijek nije mogao raspolagati Rešad Kadić.
Tematska
jedinica najočitije se reflektira kroz lik kao „svežanj razlikovnih obilježja“,
pa je i Kadićevim propovjednim likovima nužno posvetiti stanoviti uvid kao
narativnoj figuri koja doslovno zrcali svijet njegove proze realističkog
obilježja. Lik kao narativnu figuru Gajo Peleš promatra u sklopu semantičkog obilježja nekog
pripovjednog teksta, pa tako razlikuje psihemsku, sociemsku i ontemsku
narativnu figuru.[6]
Dakle, već u toj prvoj svojoj objavljenoj priči, Jadniku, sve su
unutarnje značenjske veze uspostavljene
preko psihemskih narativnih figura koje svojim nizovima uspostavljaju mrežu
značenja unutar fabulativnog slijeda. Već u imenu lika, nešto je ključno i
bitno pa samo po sebi predstavlja semantičku jezgru – (lik Sulje), koja ga povezuje
sa sociemskom figurom određenog etnosa. Psihemska figura Sulje, kao i u ovom
slučaju, lik je koji trpi nasilje ne samo bijede kao socijalne kategorije, nego
i fizičko nasilje čaršijske djece i odraslih. Lik se, da bi se bijeda pokazala
još paklenijom a društveni i socijalni okoliš njegova života - još bešćutnijim,
Rešad je Kadić potencirao – oduzimajući liku „s društvenog dna“, sposobnost
kultivizacije i razumnog rezoniranja izrazitih medicinskih definicija koje se
odnose na epilepsiju i mentalnu disfunkciju. Socijalna prelamanja na takvu se
liku prikazuju i očituju groteskno, u savršenoj bešćutnosti sugrađana, koja
svojim ponašanjem dodatno pripomaže propasti jednog upropaštenog i neostvarenog
života o čijemu unutarnjem svijetu i doživljaju vanjskog svijeta ništa niti znaju
niti naslućuju. Međutim, to jest tako, do fantastičnog ispoljavanja emocija
koje i takav „neljudski“ lik posjeduje kao dominantnu ljudskost: on je spontano
iskazuje na vijest da je umrla jedina osoba na svijetu koja je prema njemu
pokazivala blagost i sućut, starica, blaga hanuma velikog srca. Takvo
iskazivanje zadivljuje žene koje su se našle oko mejita, ali i plaši... Pripovjedač
je iznad i izvan svijeta koji modulira riječima, on je sveznajući, u trećem
licu.
Istovjetna je pozicija pripovjedača i u priči Nakaza[7] koju je Kadić objelodanio u Novom Beharu i
poslije je, kao ni prethodnu, nismo susretali u kasnijim izdanjima. Moglo bi se čak reći da je Nakaza
na neki fatumski način slična Jadniku.
Sudbina upravlja, a da se medicinski aspekti uopće ne spominju, obiteljskim
svijetom koji se konstituira oko Zlate Ahmedbegove i njezina izabranika
Omerage, u braku koji je započeo njezinom „otmicom“ - a trajao i bio ispunjen stalnim
bolestima djece i njihovim smrtnim objavama! Autor fokusira isključivu
pozornost na lik majke i psihemsko usmjeravanje narativnog niza kojim modulira njezin
očajni svijet: sretno rađanje djece i njihovo naprasno umiranje. Najposlije, Zlata
ostaje sa samo jednim djetetom koje je uspjelo nadvladati bolest o kojoj doduše
ništa ne znamo, pripovjedač nas kao izvanjski promatrač zbivanja obavještava na
sljedeći način: „Sudbina. Smrt ga poštedjela, ostavila mu dušu, poklonila
život, ali na napravila Nakazom... Zatvoreno oko, nakrivljena usta, iscereno
lice koje skoro vazda sličilo groznom osmjehu, ostalo je od groznog mladenačkog
lica.“[8] U jednom trenutku pokušaja da se sudbinsko
obilježje koje ga čini nakazom nadvlada ljubavlju prema prelijepoj djevojci koja
s njim razgovara iz puke samilosti (što on potpuno pogrješno razumijeva),
dolazi do katarze, mladićeva samoubistva.
Motiv pomalo bizaran, poput bajkovitog eha Ljepotice i zvijeri. Takvi,
društvenom ili patološkom kobi označeni likovi psihemskog znaka, kasnije se
neće pojavljivati u Kadićevim pripovijestima.
Skupini priča socijalnog određenja svakako valja pribrojati i priču Suljo
drvar.[9]
Zanimljivo je da su prethodne dvije baš kao i ova – poetizirane, kao neka
svjesna ili podsvjesna autorska namjera da se materijalnoj bijedi ljudi sudbinom
ili siromaštvom gurnutim na dno
uspostavi neki kontrast, neko oskudno prosvjetljenje, neka moguća psihološka
najava izlaza iz zla prostora i još zločestijeg vremena. Pripovjedač iz
pozicije promatrača „opservira“ Suljinu
poziciju u „malom svijetu“, govori u
njegovo ime i atribuira njegovo stanje koje je, kao i kod likova u drugim
psihemskim figurama – trpljenje i ponavljanje gotovo automatiziranih radnji: Suljo
drvar svakodnevno cijepa drva, tovari ih na mršavu i staru Dorušu, prodaje ih i
od prodanog živi. Fabulativni se niz
fiksira kao ponavljajući prikaz istovjetnih radnji zatvorenih u bezizlazan krug
najelementarnijih Suljinih životnih postupaka. U zadanom svijetu, takva
pozicija lika je redovito trpna, nesposobna za šire zamahe i šire socijalne
kontakte, pa se Suljine meditacije koje nikog ne dotiču - nikada i ne
pretvaraju u narativnu figuru sociemskog dosega. Pa i sami lirski diskurs
upućuje na solo-dionice kakve smo već imali u prethodnim prozama, Jadniku i Nakazi, osuđenim na patnju i smrt u samoći. Jedine pobune se
javljaju na kraju, kao emotivni krik retardiranog epileptičara nakon hanumine
smrti, kao samoubilački kuršum u Nakazi
i kao Suljin izljev bijesa nad Ciganima kad dolaze po kožu lipsale Doruše,
jedinog izvora prihoda koji je netragom nestao.
Garonja,
međutim, priča je koja se, za razliku od prethodnih, oslanjala na drugu geneološku
pozadinu i koja je proistekla iz idejnog svijeta one razvojne linije koja je polazila od Osman-Aziza,
Mulabdića, Sarajlića - do Alije Nametka, kojem je Kadić, čini se, i svojevrsni
nastavljač. Riječ je o nekoj vrsti „tematskog sindroma“ koji je dotakao gotovo
svakog proznog pisca prvih generacija austrougarskog i međuratnog razdoblja, o „književnom katalogiziranju“ propadanja
bosanskog begovata u vremenu europeziranja svekolikog života Bosne i Hercegovine. Tekstovi tog kruga nose zajedničke
strukturalne signature koje dekonstituiraju nasljeđeni svijet što je
do jučer savršeno funkcionirao: stoljećima oblikovana kolektiva sudbina i sudbina
pojedinaca u njemu prožeta cijelim sustavima religijskih, kulturoloških i političkih
mreža kojima su modulirali svoj identitet ali i odbrambene mehanizme – sada se,
istrošen, raspada. Garonja – priča je
upravo o takvom raspadu, ali, što je zanimljivo, Kadićevu begovsku porodicu ne
reprezentira beg, nego hizmećar, sluga, Smailbegov kočijaš! Po svojoj naturi,
hizmećar u principu ne predstavlja nikog, kao lik bi funkcionirao u psihemskoj
narativnoj figuri. Međutim, on je i nametovski,
„prepisan“ lik koji odgovara sociemskoj narativnoj figuri – koja, kao takva,
„preuzima ideologiju teksta“[10].
Sudbinska
priča izdvojenog i fokusiranog lika Garonje, „momka za sve“, prezentira se kroz
fragmente, retrospektivno, kroz tri generacije begovske obitelji u kojoj je proživio
cijeli svoj život, od desetogodišnjeg dječaka kad je „doveden“, do vremenske
pozicije u kojoj sveznajući pripovjedač prezentira historiju jednog raspada
gdje se Garonja osjeća pozvanim svjedokom odbrane begova! Nakon zvjezdanih
trenutaka obitelji kojima je Garonja svjedočio kao „član porodice“ u koju je
uzet kao siroče, te nakon „promjene carstva“, s mladim begom treće generacije,
pred Garonjinim očima stari i sjajni obrisi porodice zatamnjuju, deformiraju su
pred navalom novih nemuslimanskih društvenih formi sjedeljki, kafana i
alkohola. Preuzimajući na sebe dužnost da odbrani čast obitelji (ružeći i
savjetujući svog mladog gospodara, ukazujući mu na poroke koje čini), Garonja
zapravo doslovno preuzima staleški i plemićki osjećaj za „rz i obraz“ koji se,
na starinski način, treba sačuvati i u novim, poganim vremenima. Na taj način
on, kao psihemska značenjska jedinica, to prestaje biti - jer se uzdigao u
reprezenta. Taj osjećaj časti i krajnje ljudske zahvalnosti – doseže do
socijalne aristokratske ideološke reprezentnosti: sve što je za života zaradio
u begovskoj obitelji, podastrijet će pred noge mladog bega da tim novce,
njegovim stečenim kapitalom – otplati dugove i spasi porodicu od kraja i
propasti.
Selimov
nadobudni sin, ne nosi nijednu „jaku“ oznaku ni vremena ni stila
austrougarskog vremena, mada bi se, u širem i isključivo tematskom situiranju,
mogla promatrati. Ako ih ima (gubljenje obiteljskog sklada, deformiranje
identiteta), one su istovjetne onima koje posjeduje i kasnije „međuratno razdoblje“
– s tom razlikom što identitet naslovnog lika biva razaran izvan uvida
protagonista na način obmane vlastitih roditelja, i onog – na kraju priče –
zapanjujućeg obrata na tragu završnog udara „iznevjerenog očekivanja“.
Rešad
Kadić je na vrlo krhkoj fabulativnoj osnovi konstruirao seljakovu dramu i
težnju izlaska iz bijede: temelji se na gotovo dramskom agonu oca i sina, Selima i Hasana. Hasanu je obećana
budućnost za koju će se žrtvovati svi – svi će raditi kao marva a Hasan će
školovanjem postati gospodin. Kroz vješti sižejni pleter, sveznajući nas pripovjedač
obavještava ili nam nagovještava da Hasan i nije od plemenite moralne građe
svog seljačkog oca – ali te su spoznaje o tom neprisutnom liku nepoznate
drugim, prevarenim, iznevjerenim i grubo osujećenim u svom slućenom horizontu
budućnosti.
Selim, osobnost s nizom atribucija i obilježja koji se kao „naivnom liku“ preklapaju
i s njegovom trpećom, psihemskom dimenzijom, bit će dosuđen i sinovljev prezir
a njegova moguća „predstavnička uloga“ porodice – neće odigrati nikakvu
presudnu ulogu u sklapanju dubljih socijalnih veza koje bi možda imao – da je
sin diplomirao i osvojio novi društveni segment.
Zmija je
neobično retrospektivo tematsko osvrtanje:
kroz lokalnu sagu o jednom realiziranom ljubavnom mimoilaženju, zapravo je
pokušaj zadiranja u psihu čovjeka pod islamski prekrivenim habitusom, čovjeku
od povjerenja, osobi kojoj „mahane nejma“ – ali najposlije se pokaže da ipak
ima, i to od one vrste koja je bila kadra uništiti jedan život.
Zapravo,
taj lik (Adil-efendije) osvješćuje i spoznaju da svaki čovjek ma kako bio
dobar, ima u sebi barem trunku zla koje može srušiti cijeli svijet osobito ako
mu se taj svijet ne podvrgava. Savršeni svoje zlo ukrote - a slabi, kojih je većina
na svijetu, to ne uspiju. Adil-efendija je sociološki u lokalni prostor kasabe
adaptiran lik, što je bitno za samu mitsku dimenziju narativa, dok je ljepotica
Ćefa, u koju je (Adil) potajno zaljubljen – osobnost romantičnog, melankoličnog,
osamljenog tipskog obilježja.
Cijela
je priča i tragedija u njoj, oslonjena na jednu promišljenu i okrutnu
anegdotsku prijevaru: zamjeni pisama! Lokalna djevojka Ćefa, prelijepa ali i nepismena,
zaljubljuje se u mladića Hasana koji studira u Beču. U dopisivanju, pisma joj
čita i na njih odgovara Adil-efendija, u nju potajno zaljubljen. Najposlije, obmanjuje
je falsificiranim pismom koji je naglo presjekao ljubav među mladima. U
krajnjoj konzekvenci podmukle prijevare, tenzija stvorena među likovima naknadno
otkrivanjem istine, stradava lik koji trpi. Psihološki lom djevojke Ćefe
završava smrću.
Pripovjedno
vrijeme je retrospektivno zahvaćeno iz pozicije autoritativnog Ja pripovjedača koji
dakle sudjeluje u mitskom univerzumu, na način homodijegetičkog lika. Otuda bi
bilo moguće promišljati ili tvrditi da je
u Zmiji podosta autobiografskih
elemenata: Kasaba (Tešanj?), imena lokaliteta, te njegovo, u autobiografskoj
maniri započinjanje priče aposteriori, mnogo godina nakon što se ona dogodila
pa i zaboravila.
Pripovijest
Iz
stare mahale, konstituirana je na kronotopu koji apsorbira prostor
sarajevske mahale i ukrštanju dvaju vremena, austrougarskog (netom arhiviranog), te „tekućeg vremena“ pripovjedačeva djetinjstva i prezentne vremenske dionice iz
koje se pripovjedač u ich-formi upućuje u potragu za
vjerodostojnom potvrdom uozbiljenja historičnosti njegovih spoznaja svijeta. Otuda
se i pripovijedanju i javlja dvojni glas jednog te istog ambijenta, ali u različitim
vremenskim pozicijama, čas razilazi - čas usuglašava. Historičnost se
potkrepljuje i citatima iz Bašeskije, kao nekom univerzalnom potvrdom koja
osvješćuje. Unutarnji pripovjedač je stogodišnji Alijaga, pa on svojom
naracijom zahvaća predsuvremenu povijesnu epohu. Tako se, kao u magnovenju,
javljaju slike i likovi prošlosti koji progovaraju autentičnom atmosferom
potonula vremena i autentičnih sudbina (likova Hafiz-Ibrahima, usjedjelice
Hašije, Jevrefa Ishaka, npr.).
U Posljednjem
Lubi, pripovijesti „tipičnoj“ za temu „propadanja bosanskog begovata“,
kronotopom koji povezuje prostor Sarajeva i prvih desetljeća austrougarske
vlasti u Bosni, Kadić zapravo proširuje
tematski horizont, obogativši da dodatnim dezintregacijskim usudom – razaranjem
same obitelji novim mjestima društvenog okupljanja i „novim oblicima muškog
rahatluka“ pronađenog izvan kućnih avlija. Narativnom atmosferom koju isijava
jezik vremenske prikladnosti i narativnim figurama osobnosti koje moduliraju
semantičku mrežu kulturoloških mikro-historija, pa Kadić, ako i sociološki gledamo na taj i
takav književni pristup, prilaže
značajan doprinos (i) unutranjem
razumijevanju obiteljskih historija koje se, nepobitno, reflektiraju i na psiho-mentalnu
sliku bosanskog kolektiviteta. U središtu fabulativno-sižejnog prostora je
Salko Lubo, kao obiteljski sin razmetni, ali i reprezent preko kojeg se, uz nekoliko
okolnih likova - opslužitelja uspostavljanja cijele paukove mreže novih odnosa koje naši krajevi
dotad nisu poznavali, ili ih nisu poznavali kao otvorene životne prizore. U
ocrtavanju osobnosti Salke Lube, autor uspostavlja dva suprotstavljena,
kontrastna ogledala u kojima se ogleda središnji akter: dječačko vrijeme
odrastanja u sjenci oca kao velikog kućnog diktatora, i mladićko vrijeme alkohola, žudnje i erotske
pohlepe koja nema racionalnog izlaza. I likovi preko kojih se uspostavljaju semantičke
mreže, cjelovitija značenja teksta, gotovo su simetrično raspoređeni: Majka,
puna samilosti i neupitne ljubavi kao žrtve, na jednoj strani, i Maruška,
pohlepna krčmarica kojoj je ljubav – dobit i valuta. Takvi su i ambijenti u
kojima se odvijaju drame postojanja svih sudionika predočenog ljudskog zapleta,
mehka, kućna toplina i alkoholizirana, prostačka kafana. Na uzbuđenju podržanim opijatima i otvorenim
seksualnim entuzijazmom razbludnog sina Saliha, otvara se, kako diktira piščeva
ideja, rasap, ludilo, smrt. I to ne samo kraj lika, nego kao smrt porodice.
Jezik pripovijesti
je posebna dobitna kombinacija: pisana je standardnim bosanskim jezikom
prošaranim gustim neprevodivim leksemima (npr. odjeće koje danas nema u
opticaju), običajnih idioma ili termina vezanih za islamski svjetonazor, a koji
književno apsorbiraju slojeve jezika potonulog, nerijetko, u arhivirane i
muzejski pospremljene rijetkosti pune intimnosti i narativne očaranosti.
Ilhamijin put u smrt je svojevrsna historijsko-psihološka
pripovijest, pseudoroman, tekst koji apelira na čitatelja da mu vjeruje jer na
riječ - budući da se izrijekom, samoreferento, očituje kao „istinita
pripovijest o Abdulvehabu ibn Abdulvehabu Žepćevi-Ilhamiji, koji je živio
životom pravednika, a umro smrću mučenika u vezirskom gradu Travniku godine
1821.“[11]
Ovo je pripovijest lika, središnje figure (Ilhamije), čija razmišljanja i
geste slijedi izvandijegetični pripovjedač. Ilahamija je višedimenzionalan lik,
osim što je osobnost bogatog unutrašnjeg života, mislilac i pjesnik, po
vokaciji je podjednako i figura šireg psihološkog i sociološkog prostora – on
je, kao imam, i socijalni reprezent, pa u to ime često progovara čak i onda
kada govori isključivo u svoje osobno ime. Ono što
je psihemski niz u narativnoj figuri koju on producira, uklapa se najčešće u
mišljenja puka koji slijede svog imama, pa otuda i njegovo osjećanje prava da
zastupa to kolektivno mišljenje koje je po svojoj osebujnosti uspostavljenih
veza socijalnog porijekla, što narativnu figuru uzdiže na viši stupanj
sociemskog profila.
Razvijajući svoju tekstualnu strukturu
po linearnom osvajanju sižejnog nacrta, Ilhamija propituje mogući razlog zašto
ga iz Žepća poziva nesmiljeni bosanski vezir Dželaluddin Ali-paša. Već na tim prvim stranicama širi se strah po
Ilhamijinoj okolici i na sami glas da pristigla vezirova pozivnica – koja
nimalo ne sluti na dobro. Ko je označen
zlom, od njega treba bježati - geslo je
niskog duha koje je poznato svim ljudima koje je doticala nezasitna i
nezadovoljna vlast. Od Ilhamije se širi krug praznine, poznanici i prijatelji
se sklanjaju, nestaju, na njih silno djeluje upravo to što sugerira sociemski
narativni niz: utjecaj na druge, biti primjer drugima, biti svoj na način proključalog
bunta u pritajenom biću „zastupanog“ kolektiviteta. Potom, Ilhamija kreće u
neizvjesnost; on putuje pješice kroz samo srce Bosne, od Žepča do Travnika, od
imamske kuće spokoja do krvavog prijestolja bosanskog gubilišta.
Pješačeći, Ilhamiji promiče cijeli život ispred očiju: sada se cijeli
prostor (zemljopisni, edukativni, kolektivni i osobni) popunjavaju životnim
sekvencama i strukturiraju historijski okvir te u njemu bitne poluge upravnog i
represivnog aparata kolektiviteta u kojem je zadan i zakonima definiran život
svakog pojedinog čovjeka... : naviru prva sjećanja svjesnog života, odlazak s
ocem na prvi Bajram-namaz, školovanje u medresi u Žepču (Karahodža, od kojeg je
čuo prve stihove), školovanja u Fojnici, susret s Husein-babom šejhom u Živčićima,
uzimanje sufijskog imena Ilhami (Bogom nadahnuti), povratak u Žepće gdje
sazrijevanjem postaje alimom, imamom i hatibom u Ferhadiji žepačkoj, najposlije
i pjesnik: pjesnik svevideći koji stradava zbog stihova kojim zrcali stanje
svoje Bosne; ispisuje čak i neki testament, s uputama o svojoj džannazi. Nigdje
ne pronalazi svoju krivnju… a ipak je negdje okrivljen.
Unutarnji zemljopis Kadićeve pripovijesti očituje se kroz narativne pasaže
nerijetko kao čisti putopis, prosijan ponekom poetskom riječju ili sintagmom.
Meditativni solilokviji dimenzioniraju moralno-islamski i politički prostor u
doba jednog zlovlašća, a postaje na kojima se zaustavlja (u hanu, u susretu s
ciganima, u selu s džamijom gdje obavlja namaz, najposlije u zindanu),
socijalne digresije koje se, preko vlasti i njihove moći, reflektiraju na
stanje odnosa s kršćanima, sa sirotinjom općenito ali i imućnima kojima se
silom sagiba ili odsijeca glava zbog kritičkog stava prema sustavu i
neislamskom satiranju podanika Bosanskog ejaleta.
Na svakom dakle koraku svog putovanja Ilhamiji je vidljiv taj nesklad, taj
raskol među proklamiranim i praktičnim, koji – kad isijava s vrha vlasti –
prožima cijelo društvo, od vrha do njegova dna.
Posebnu funkciju imaju Ilhamijina „viđenja i glasovi“ u snu, te
halucinantni glasovi koji mu se javljaju i pri javi kad se snovito i šejtansko miješa
s (historijskim i pripovjednim likom) Džalaluddin Ali-paše. U drugom, budnom
slučaju – on čuje glasove konjanika, njihovo dozivane i vidi kako mu mašu: Ilhamija
uči časne ajete i dove kojim se tjeraju šejtani od sebe. To će se još jednom
ponoviti, tijekom dijaloga sa samim Dželaluddin pašom, kad će mu se (učiniti?)
da se pašin lik iz zbiljnog pretapa u neki drugi zajedno s glasom koji mu
nikako ne pripada. Rekli bismo da se ta
dva-tri „nepripadajuća detalja“ priklanjaju
onim ne tako čestim mjestima koja nadilaze realističku strukturu teksta i lebde
nad njom poput nadrealnih inačica čineći „priču“ pomalo tajnovitom i bliskom pučkom
načinu mitološkog promišljanja.
Njegovo misaono poniranje i
sufijsko lelujanje između tvrde zbilje i Božjeg prijestolja, uzdiže njegov duh…
„Duh mu se vinu visoko iznad Vranduka, a tu na travi, nadomak hana, ostade samo
njegovo tijelo, poput napuštena šatora Ilhamijine duše. Ponovo je bio u zanosu.
Da mu se neko tog časa zagledao u lice, vidio bi da je ozareno smirenjem. Bili
su to oni uznositi trenuci za kojim je toliko žudio, uporno nastojeći da ih se
što češće dovine. Odlutala iskra ponovno se vraćala svome Praizvoru...“[12]
To su trenutci ontološke punine jednog vjeruju
koje na više mjesta iskazuje. Iz Božanskih principa derivirali su Ilhamijini
principi života na zemlji; kroz njih on vidi ljude, životinje i bilje, i tako
se prema njima odnosi – kako kažu uzvišeni Zakonik:
O zulumu nad drugima kaže: „Šta se ovo s nas
radi...! Pa zar oni, nesretnici, ne znaju, da se ni travki, ni hajvanu, a
nekamoli insanu, zulum i nepravda ne smiju činiti. Teško si ga njima, teško si
ga njima!“[13]
O merhametu prema drugima misli: - Ko nejma merhameta spram drugih,
neka ga ne išće ni za sebe! Gledam, maločas, kad je sijevalo i grmjelo, svi se
ustravili. Ja kako li će bit’, brate moj, kad sunce potamni i planine jedna
prema drugoj krenu: kad vode provru i kad se mrtvi dignu iz kabura i prožive:
kad se džennet i džehennem otvore! Kako ćemo onda iskat’ merhameta, kad ga
spram drugih nismo imali![14]
O nasilju nad drugima (Munkiru i Nekiru): - Progovorio sam protiv nasilja... Jer, kazano
je: ni nad hajvanom, a nekamoli insanom, nasilje se ne smije provodit’...![15]
Dobro se ne može nazvati Zlom: - Pašo, ne traži od mene da zlo nazovem dobrim, a dobro zlim, jer to je
najteži grijeh! Kažeš mi da su Carevina i padišah iznad svega i da drugog
izbora nema. A gdje su ljudi, pašo? Šta je Carevina bez spokojstva i sreće njezinih
podanika? I šta je padišah u takvoj Carevini? Pašo, ljudi su preči i od
padišaha i od Carevine! Na krvi ništa dobro niknuti neće.[16]
Po tim rezonancama i
stavovima nauzvišenijih ljudskih vrlina Ilhamija je jedan od najsloženijih
osobnosti u ukupnom Kadrićevom literarnom djelu. Cijeli ontologijski obojeni
niz jedinica ontemske narativne figure, uzdiže cijelu pripovijest u vrh
autorovog književnog opusa, pa predstavlja jedan od bisera ukupne pričalačke
baštine bošnjakče književnosti 20. stoljeća.
ZAKLJUČAK
Tekst Rešad Kadić i njegov svijet izgubljena
sklada tretira priče i propovijetke koje je objavljivao između 1930. i
1985. godine po raznim časopisima i listovima, ali ih nije nikada, za života,
objelodanio i objavio skupljene u zasebnoj knjizi. Tek će se nakon autorova
preseljenja sa ovoga svijeta, pojaviti dvije knjige njegovih izabranih
pripovijesti.
U pričama objavljenim
prije II. svjetskog rata, Kadić je nerijetno slijedio socijalnu putanju svojih
junaka koji stradavaju, hizmećera, potlačenih, i uopće ljudi sa dna. Njegovi
junaci su bijedni ljudi ne samo u materijalnom, kakav je u istoimenoj priči
Suljo drvar, nego i u psihičkom i mentalnom pogledju (sinovi koji varaju očeve,
maloumnici s kojima se šprda čaršija), dok su likovi u kasnijim pripovijestima
češće drugog sastava, druge socijalne i staleške građe – reprezenti bogate
kasabe ili Sarajeva, koji pred udarima „novog vremena“ podliježu čarima opijata
i zanosnih ženskih tijela... Kroz narativne figure osobnosti, skupnosti i
opstojnosti i njihove umnožene nizove interpretativnih jedinica - njegovi
likovi uspostavljaju sistem semantičkih mreža, Kadić modulira svijet koji je
izgubio sklad, izgubio svoj mir, svoju prvotnju bit. U fabulativno-sižejnom
slijedu, vidljivo je da Kadić razlog destruiranju zatečenog svijeta vidi u lomljenju
i zabacivanju moralnog i vjersko-običajnog horizonta; „junaci“ tog svijeta neminovno
propadaju – jer su iznevjerili porodicu, tradiciju, način života, postali
razbludni sinovi i unutarnji odmetnici.
Izuzetak je pripovijest
Ilhamijin put u smrt, narativna projekcija tiranije političkom sistema nad
pojedincem i njegina satrapska osvetoljubivost nad pjesnikom koji svijet brani
– srcem i stihovima. Njezine narativne razine su razine značenja – od
pojedinačnih do kolektivnih, od lokalnih
do univerzalnih.
Bosanski
jezik Rešada Kadića je predstavlja onaj leksički odbir za koji kažemo da je –
lijepi naš jezik! Uvijek je primjeren vremenu i prostoru iz kojeg pripovjedač
progovara, dosljedan je kronotopu svog pripovjedačkog svijeta, svojih likova i
kolektiviteta koji ti likovi na bilo koji način predstavljaju. Obiluje s
cijelim korpusom turcizama od kojih su neki, gubljenjem predmetnog svijeta koji
su označavali, i oni samo već odavno arhivirani i muzejski pospremljeni u
rječnike koji se bave historijom našega, bosanskoga jezika.
LITERATURA:
Biti,
Vladimir: Pojmovnik suvremene književne
teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
Kadić,
Rešad: Iz stare mahale, Bosanska
riječ, Wuppertal, 1994.
Rešad
Kadić: Bašeskijin posljednji zapis,
El-Kalem, 1997.
Kadić,
Rešad: Ilhamijin put u smrt (i druge
proze), El Kalem, Sarajevo, 1997.
Kadić,
Rešad: Sabit Abduzaimović legionar broj
71.900, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 1999.
Novi
Behar, časopis 1928-1945.
Peleš,
Gajo: Priča i značenje, Naprijed,
Zagreb, 1989.
Peleš,
Gajo: Tumačenje romana, Artresor
Naklada, Zagreb, 1999.
Rizvić,
Muhsin: Panorama bošnjačke književnosti,
Ljiljan, Sarajevo, 1994.
[1]
Brka Amir: Rešad Kadić, građa za
bibliograiju; u: Rešad Kadić: Sabit
Abduzaimović legionar broj 71.900, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj,
1999., str. 127-142
[2]
Latić, Džemaludin: Iskorak iz realizma,
u Rešad Kadić: Ilahmijih put u smrt
(...), El Kalem, Sarajevo, 1997., str. 337-341
[3]
Brka Amir: Rešad Kadić i Tešanj, u:
Rešad Kadić: Sabit Abduzaimović legionar
71.900, Centar za kultutu i obrazovanje Tešanj, 1999., str. 5-11
[4]
Brka, Amir: Rešad Kadić, građa za
bibliografiju, u: Rešad Kadić: Sabit
Abduzaimović legionar broj 71.900, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj,
1999., ste. 131-133
[5]
Memija, Minka: Uz ovo izdanje, v.
Rešad Kadić: Bašeskijin posljednji zapis,
El-Kalem, 1997., str. 8
[6]
Peleš, Gajo: Tumačenje romana,
Artresor naklada, Zagreb, 1999., 227 i dalje
[8]
Kadić, Rešad: Nakaza, Novi Behar,
god. V, 1931., br. 1, str. 6
[9]
Novi Behar, god. V., br. 9, 1. XI. 1931., str. 134-135
[10]
Peleš, isto, str. 243
[11]
Kadić, Rešad: Ilhamijin put u smrt,
El Kalem Sarajevo, 1997., str. 7
[12]
Kadić, Rešad: Ilhamijin put u smrt (i
druge proze), El Kalem, Sarajevo, 1997., str. 26
[13]
Isto, str. 64
[14]
Isto, str. 39
[15]
Isto, str. 69
[16]
Isto, str. 102
