4. lip 2018.

KARABEG






KARABEG
1. Rođenje

S munare je zaučio sabahski ezan. Bijeli končić razdvajao je noć od dana koji je dolazio i ocrtavao slonovske obrise Huma, nasuprot gusto zbijenim dvorima i kućicama Brankovca po kojem je padao imamov poziv da se dođe na molitvu. Da čovjek okrene lice Gospodaru svjetova. Da njegovo srce zaišće dobro a prokune zlo.

Kuća Karabega bila je budna i pritajena. Uzbuđenje i strepnja ljudi u njoj  ispunjavali su grudi žena i muškaraca.  Daj Bože da porod mlade hadžinice sretno završi! Bože veliki - da dijete bude zdravo....! Da se raduje njegov otac Ahmet, da majku svoju Melek  - melekom učini!– šaputali su.

Prekrivši ezan, prodoran vrisak ispuni cijelu kuću, a njima se učini da pomaknuše zidovi i musandere i zadrhtaše stakla na prozorima.

U visokom kriku, pomolio se dijete iz utrobe razdirane bolovima. Prsti primaljini, i dlanovi, i ljubav njezina, povlačili su ga i izvodili u novi svijet. Potom ga je, podižiući se i naginjući nad lice porodilje, uznijela i veselo rekla: Živo je i zdravo, ako Bog da!

Mala je sluškinja, Merjem, ispustila purpurne, natopljene ručnike i krvavih ruku izjurila iz odaje. Strčala je niz basamke vičući: Sin! Sin! Muštuluk, Hadžija, sin!

Ahmet je, pun nestrpljenja, čekao samo to! Da dočeka glas o sretnu rođenju svoga sina.

O srećo hadžijina!, rekao je dok mu je ljubila ruku i stalno ponavljala: sin, sin, sin. Pomilovao ju je po glavi, i pružio pripremljeni muštulik, broš s plamtećim brušenim draguljima, almasli granu velike ljepote.



Počinjao je novi dan. Ponedjeljak, mjeseca augustosa 1832. po Isi alejhiselamu. Moj sin će se zvati Mustafa. Moj sin će nositi ime najčasnijeg među najčasnijim.



2. Majka Melek

Prilaze joj  dječaci, njezin Abdulah zamišljeni i njezin Osman stidljivi. Govori im: Dva moja sunca!  Dvije moje jabuke od suhoga zlata!

Hoću da ih pomilujem, a oni se, izmiču... pa ih mamim, osmjehom, da im brata jednodnevnoga pokažem. Pribiram riječi koje bi im, tako malim i nejakim, prilegle na srce za svoga brata koji još i ne zna da ga oni čekaju i da će mu biti potporom i zaštitom. Oči im lete na jastučnicu, uz desnu mi ruku na dušeku položena, na smotuljak sretnog djeteta...

Majka Melek uze u krilo dječju jastučnicu što je uz nju ležala i nježno podiže tanani bez s novorođenčetova usnulog lica.   

Ovo je vaš brat, prošaputala je.  Bog nam ga je veliki dao, da nas usreći.

Kako mu je ime, upitao je, prstom ga pokazujući, Omer majušni.

Kad kurban prinesemo, znat ćemo mu ime. Možda... Mustafa, jedan mi je melek sinoć u snu rekao.

Nisu primjetili da se na otvorenim vratima pojavio njihov otac. Iznenađeni, čuli su njegov glas:

I meni je melek prišapnuo: Mustafa će biti njegovo ime, ako Bog da.

Sretna majka je zaplakala, a dječaci su  se čudili njezinim suzama.



3. Mustafa

Uoči sedmoga dana po rođenju djetetovu, u prvi suton dotjera sluga Jakub u bašču Ahmetovu janje, kurban kojim će započeti dan podorične svetkovine nadijevanju imena novom i bezimenom nasljedniku spahijske kuće  Karabega.

A kad dan svanu, pun sunca, uznemiriše se lastavice u gnijezdu nad prozorom, jer škripa ulaznih vratnica pri otvaranju najavi goste čekane da nad kurbanom prouče, i u ime našega Gospodara, djetetu na uho prošapću riječi uzvišene. Riječi dostojne onoga koji se, od tog trenutka, u ruke Uzvišenoga i Milostivoga, u ruke predaje.

Čekao ih je sretni Ahmet. Jednom po jednom je mir Božji poželio i u bašču odvodio, pod zeleno stabno jabuke. Priđoše Jakubu mladi Karabezi, bratići domaćinovi, Mirza i Ibrahim, a onda pristiže i imam Mustafa efendija Mukić.

Dobro nam došao muderise Mustafa ef., novi naš profesore! – Tebe sam izabrao, ti ćeš mom sinu otvoriti put, inšallah.

Ti ćeš kurban predati, u ime evlada svojega... – tiho ga uputi Mustafa efendija. – Radujem se da nam ga je Bog Uzviđeni darovao... - i tada stade, jer se pojavi sluškinja Merjem sa čašama himbera. Zamalo, uz babicu s djetetom u naručju, u snježeno i nježno  bijelo platno umotano, priđe i majka Melek hanim.

Čekali su da imam zaišće dijete i ezan zauči.

Imam je, najposlije, dodao: Poslanik je rekao da je najbolje kurban zaklati u ime novorođenčeta sedmoga dana, pa će mu to biti zaštitom od nekih nesreća... A sad ćemo, uz pomoć Božiju,  i to – s hajrom – obaviti....

A onda je dao uputu: Ahmete, povali janje na lijevu stranu, a momci neka mu noge zavežu. Poslanik nam kaže da to obavimo brzo i vješto da se kurban ne muči. Uradi tako moj Ahmete, sjećajući se Ibrahima alejhi-s-selama, dok ikamet budem učio.

Tada Merjem dade majci njezinog sina, a majka ga, puna povjerenja, spusti na ruke Mustafe efendije.

Šutjeli su i čekali. Imam upita: Koje ime ste odabrali svome evladu?

Ahmet reče: Odabrali smo mu časno ime, lijepo ime Mustafa.

Pod jabukom zauči prelijepi pjevni imamov glas.  Potiho, poluglasom lijevao je ezan na desno uho djetetovo: Allahu ekber, Allahu ekber... a kad dođe do mjesta kad se ezan u ikamet premeće, okrenu imam dijete u naručju, pa nastavi na lijevo uho učiti:   Kad kametis-salah, Kad kametis-salah – Ahmet oštrim nožem u trenu presječe vrat žrtvovanoj životinji. Imam je šaptao na djetetovo uho, posebno na lijepo i posebno na desno: Na ovom i na onom svijetu, odazivat ćeš se na ime Mustafa.

I još je imam mustafa proučio djetetu dovu, molitvu, kojom je u Allaha Velikoga da mu daruje razboritost i žudnju za znanjem za dijete zatražio, a zdravlje i sreću prije svega – i za njega i za njegova oca i za njegovu majku, za njegovu porodicu i za cijelu porodicu i kuću Karabega, ratnika na Božjem putu. Kuću koja je mnoga dobra svome narodu dala. 

Majka ispunjena nekim neopisivim osjećanjem, uze svoje dijete, pritisnu ga uz grudi i samo prošapta neizrecivom ljubavlju: Moj sine veseli, moj Mustafa!

Jakub je iz ibrika polijevao vodu po Ahmetovim rukama, spirajući kurbansku krv koja je potirala grijehe onoga koji je kurban Bogu Velikom prinio i udaljavao grijehe od onoga u čije se ime kurban Stvoritelju prinosio.

Sluškinje iznesoše siniju. Po njoj poredaše čaše i filđane, bokale himbera i kahvene džezve, pa porculanske plitice s kadaifom, baklavama i hurmasicama...

S hajrom! – reče Ahmet – Bit će sve kako je zapisano. Bujrum!



Jakub je s momcima podigao žrtveno janje na kuku o drvetu zakačenu, da ga očisti i meso njegovo rodbini i komšijama domaćinovim podijeli.

Nema komentara:

Objavi komentar