14. sij 2017.

MOSTAR U VRIJEME MUJAGE KOMADINE


Piše: Ibrahim Kajan ©


Mustafa Mujaga Komadina




(Ulomak prvi)



Historijsko vrijeme grada Mostara i životnog vijeka Mustafe Mujage Komadine utkanog u njemu - tri puta je, kao u kakvoj mučnoj, diskontinuiranoj priči, razaralo države koje su grad, svaka od njih, imale na svojoj periferiji: Osmanska Carevina, Austro-Ugarska Monarhija i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevina Jugoslavija. Prvih četrdeset mostarskih godina života, Mujaga je proživio u državnoj strukturi „islamskog načina prizvodnje“, sultanske Turske, drugih četrdeset godina u kajserskoj, kršćansko-zapadnoj, kapitalističkoj Austro-Ugarskoj, a posljednjih, nepunih sedam godina – u Kraljevini Jugoslaviji, prikrivenoj „proširenoj Srbiji“. 


Samo te promjene, dramatične i nerijetko nasilne, s popratnim destrukcijama i naglim socijalnim propadanjem cijelih kategorija naroda, pomijeranjem i iseljavanjem stanovništva, bile bi dovoljne za ilustraciju stubokih dramatskih zbivanja koje je doživljavao grad velike svjetlosti, blistave kulturne baštine, materijalne i nematerijalne, demografskih gubitaka i izgubljenih ljudskih sudbina.


U danu Mujagina dolaska na ovaj svijet, u godini 1839., svi slavni datumi i slavna „mostarska vremena“ nekoć bujajućeg grada, davno su se desili; zaostajanje i propadanje cijele turske države, pa i malenog Mostara u njoj, bilo je vidljivo golim okom. Bosanski vilajet, taj svojevrsni corpus separatum,  dijelio je istu sudbinu kao i ostatak carstva, uključujući u njoj i novostvoreno upravno tijelo vezirskog upravljanja Hercegovinom od 1833., pod kontroverznim Ali-pašom Rizvanbegovićem. Gotovo u isto vrijeme javljaju se i prvi glasovi zagovornika zamašnije turske reforme, koja će postati poznata pod imenom Tanzimata. Reformu je inicirala skupina mladih intelektualaca školovana na Zapadu, ponudivši program reforme, što je za ostarjelo carstvo predstavljao revolucionarni korak u nekoliko temeljnih slojeva na kojima počiva država: modernizaciji vojnih struktura (izjednačavanju prava muslimana i nemuslimana obuhvaćenih vojnim spiskovima), reformu obrazovanja  i iskorjenjivanje korupcije. Najznačajniji tanzimatski akt, „Hatišerif od Gilhane“, donesen je iste godine kad je rođen Mujaga Komadina. Posljedice tog akta, na najposredniji način, bit će vidljive i Mujaginim dječjim i mladićkim očima u njegovom Mostaru. 


Novorođeni dječak Mustafa Komadina zatekao je Mostar ne kao obični, osiromašeni šeher, nego novi, stolni vezirski grad moćnog Ali paše, dodijeljenog mu za ratne zasluge, prije svega zbog presudne pomoći sultanovim ordijama protiv Zmaja od Bosne, Husein-bega Gradaščevića. 


U Rizvanbegovićevu razdoblju vladanja Hercegovinom (1833. – 1851.), došlo je do oživljavanja gotovo umrtvljene privrede, trgovine s Dalmacijom, otvaranje pilane na Buni i uopće eksploatacije šuma, te rekonstrukcije zapuštenih puteva i izgradnje novih prometnica. Podsticao je oživljavanje umrtvljenih zanata, obrađivanje zemljišta, uvođenja novih poljoprivrednjih kultura, a u stočarstvo novih pasmina.  


Pokazao je, u nekim interesima, i vidljivu susretljivost spram inovjeraca,  primjerice prema franjevcima.  Ali-paši je odgovarala samostalna hercegovačka franjevačka zajednica, neovisna od bosanske. Bio je blizak prijatelj fra Nikole Kordića koji ga je uspio privoliti za gradnju samostana i crkve u Hercegovini te za odcjepljenje hercegovačke franjevačke zajednice od bosanske. Samostan u Hercegovini u Širokom Brijegu počeo se graditi 6. II. 1844. Poseban vikarijat za Hercegovinu osnovan je dekretom 18. IX. 1847.[1]


Morao je zapaziti nervoze i strke mostarske elite 1850., kad su pristizale Latasove kažnjeničke postrojbe od kojih su zamirali oni koji su dobro znali gdje su „prikočili“ tanzimatske upute i naredbe kojim ih je sultan obavezao na striktno provođenje. Morao je, kao i toliki Mostarci svjedočiti poniženju Ali-pašinom u godini 1851., kad ga Latasovi askeri  uhićuju, propinju na konja licem okrenutog repini bijesna paripa, i provode kroz špalir onih koji su ga do jučer hvalili, molili, salijetali ali i beskrajno mrzili.

                       Konak Alipaše Rizvanbegovića u doba 
                               Austro-Ugarske Monarhije


Vrijeme Ali-paše Rizvanbegovića, usprkos svemu, ostavilo je nekoliko bitnih političkih i graditeljskih priloga historiji grada: u njegovo doba izgrađuje se, u turskoj inačici baroka 19. stoljeća, verizrski konak na Suhodonini, utemeljuje Biskupija u Mostaru, renovira Stara pravoslavna crkva, grade se sufijska tekija na jugu grada i džamija na Buni, a turbetom natkriljuje mezar znanstvenika i mistika Mustafe ef. Ejubovića – Šejha Juje. 


U 35. godini života (1875.) Mujaga je vidio askere i okupljanja mostarskih rezervista pozvanih na gušenje „Hercegovačkog ustanka“, morao je zapaziti intenzivno otvaranje u Mostaru ruskog, austrijskog, britanskog i talijanskog konzulata, učestalo susretanje stranaca, putopisaca i špijuna… -   U svojoj je 40., u zadnjih nekoliko dana turske imperije, svjedočio još jednoj, užasnutoj poplavi emocija cijeloga grada, gunguli neorganiziranih unezvijerenih građana podijeljenih na one koji se spremaju na otpor dolasku austrougareske okupacijske vojske i onih koji ih zaustavljaju od „lude pogibije“ od najmodernije naoružane sile. Tada je, samo nekoliko dana prije dolaska austrougarskog okupatora, mogao  saznati sve detalje drame u Konaku, o krvoproliću, nasilnoj smrti, egzekuciji razjarene mostarske rulje nad upraviteljima grada i nad glavom muftije Mustafe Sitki Karabega – jer je muftija uskratio izdati fetvu za otporom ratu potpuno nespremljenom stanovništvu!  


*  *  *


Mostar je grad koji Osmanlije nisu osvojili, nego su ga izgradili na temeljima anonimnog seoceta, strateško važnog mjesta prijelaza s desne na lijevu obalu Neretve, uz dvije srednjovjekovne tvrđe o kojima je visio lančani most. Minijaturno je naselje uz  tvrđave imalo je 19 stanovnika po prvom popisu izvršenom odmah po zapremi Humske zemlje, 1468. godine. Nakon izgradnje Sultan Sulejmanova mosta – 1566., naselje je počelo naglo bujati, pretvarati se od tipične turske utvrde i vojnog strateškog toponima, u živi gradić koji postaje ciljem dolaska ljudima koji imaju što ponuditi drugima, od svoje snage i vještina, do svoga znanja i kreativnog umijeća. Mostar se širio poput urbanog naselja, formiravši oko izgrađenih džamija svoje prve kvartove, mahale, koje moraju udovoljavati standardima po kojima jedna složena društvena zajednica funkcionira kao grad.  Već ga u svom čuvenom putopisu iz 1664. Evlija Çelebi naziva šeherom, gradom sa 17 gradskih područja, mahala. 


U velikom usponu koji je Mostar doživio posebno u 16. i 17 stoljeću, gradić se mogao ponositi i kao mjesto prosvjete, nauke, znanja, ali i zanata od svake vrste, pa se u gradu precizno prepoznaju i imenu prostori zanatlija i trgovine (kujundžiluk, tahbana), kao gradskog biznis centra, od administrativnih i upravnih cjelina kakvi su, u početku, na Mejdanu ili, u doba Ali-paše Rizvanbegovića, „na Konaku“, na uzvisici Suhodolini. Status grada je podrazumijevao i obrambene kule i zidine sa stalnom posadom i njihovim zapovjednim stožerom. Grad ima svoga kadiju, svoje sudište i svoju policiju. Osim osnovnog školstva koje je obavezan za svako dijete, grad opravdava svoj status i po srednjim školama, medresama, u kasnijim vremenima i reformiranim, građanskim obrazovnim ustanovama, ruždijama. Mostar je imao puno značenje šehera, s proslavljenim alimima i umjetnicima (teolozima, hafizima, gramatičarima, poliglotima, kaligrafima, književnicima, prepisivačima), čija se slava širila ne samo kroz prostor Osmanskog carstva, nego i kroz vrijeme, kroz stoljeća, od 16. do naših suvremenih dana!


Mada grad krajem 18. i početkom 19. stoljeća pokazuje zastoj u razvoju, opadanju standarda osobito srednjih i bogatih slojeva iscrpljenih poharama kuge, čestim upadima mletačkih unajmljenih vojski, te ratnim davanjima koja u tim vremenima nužno podastiru državi za obranu domovine. Mostar to u svakodnevnom življenju ne osjeća ni bolno ni drastično – grad i dalje mami pridošlice željne „novog života“, ali i brojne izbjeglice iz krajeva u kojima muslimani bivaju potiskivani i proganjani ili mučeni i ubijani. Otuda u Mostaru i prisustvo prezimena koja ranije nisu postojala. 


Mada nije bilo nikakve službene statistike o populacijskom kretanju mostarskog stanovništva polovicom 19. stoljeća, u doba Mujagine rane mladosti, ipak postoje određene procjene kojima se baratalo. Kamberović, npr. navodi procjenu De Božura i Šometa de Fosea koji misle da je Mostar tog vremena imao između deset i dvanaest hiljada stanovnika, ali naš autor vjeruje da pretjeruju. U njegovu radu citira se i procjena Aleksandra Giljferdinga, putopisca i političara, koji je 1867. boravio u gradu, pa zaključio da bi u njemu moglo živjeti 1.500 muslimanskih i 500 pravoslavnih kuća, te 300 katoličkih.[2]


Austrougarski popisi, precizniji i vjerodostojniji, pokazuju sljedeće rezultate:[3]





Nakon Berlinskog kongresa 1875.[4], europske sile su, raspravljajući o jedinoj i gorućoj temi „Istočnog pitanja“, razriješile pitanje budućnosti Bosne i Hercegovine: Turska je mora ustupiti na upravu Austro-ugarskoj monarhiji na neodređeno vrijeme – da je „smiri“ i „uljudi“, jer to osmanske vlasti, očito, ne mogu same. Na taj zaključak Turci su bili prisiljeni dati svoj pečat i svoj potpis. 


Njegovo Carsko i Kraljevsko Veličanstvo Franjo Josip I. Habsburgški


Od tog trenutka, mada se sultanu nije oduzeo suverenitet nad najzapadnijom turskom pokrajinom, glavnu je riječ o svim unutrašnjim pitanjima imao samo jedan čovjek, Njegova Preuzvišenost Car i Kralj Austro-Ugarske Monarhije, Josip Franjo I. Habsburški.[5]
 



OKUPACIJA MOSTARA


U cik svitanja dana 4. augusta 1878., iz pravca Metkovića, s južnog prilaza Mostara, ulazila je beskrajna austrougarska vojna formacija, XVIII. divizija feldmarschalleutanta barona Stevana Jovanovića. Formacija je u svom sastavu imala „tri brdske brigade, odnosno 17.080 vojnika, 3.270 konja, 24 topa“ a zadatak joj je bio „da iz pravca Dalmacije izvrši zaposjedanje Hercegovine“. Hercegovačku je granicu prešla, u „rejonu Vrgorca 31. jula, i Imotskog, 1. augusta. Dana 2. augusta u Mostar je stigla vijest o zauzimanju Ljubuškog. Feldmarschalleutnet Jovanović otuda je uputio Mostarcima proglas koji je sadržavao prijetnje u slučaju pružanja otpora njegovoj vojsci, „ali i garancije za njihove živote i imetak ako se pokore okupaciji“.[6]

Niko im se nije suprotstavio. „Buntovnici“ koji su harali gradom – nisu se pojavljivali.
 

Feldmarschalleutant baron Stevan Jovanović


Mostar je bio u nijemoj tišini. Nad njim su još lebdjeli pramenovi dima paljevina kuća što su ih nekoliko dana prije izazvale horde „buntovnika“, hornih da se suprotstave nadolazećoj sili – samozvanih bašibozuka koji su izazvali samo strah i smrt desetina Mostaraca, od kojih je najglasovitija – umorstvo muftije Mustafe Sitki Karabega koji im je uskratio dati fetvu da se pod zastavom islama bore protiv dušmanina. Muftijin razlog je bio: U zemlji koja više nije sultan vrhovni gospodar, ratne se fetve ne mogu izdati!


Po cesti je još bilo nepokupljenih leševa, pa je sve naličilo poprištu razbojničkih nereda s kojeg su se svi razbježali...


General je izdavao žustre naredbe na smještaj vojnih šatora, utvrđivanje straža pred upravnim objektima, pošti, na staroj ćupriji, raskrsnicama, po okolnim brdima, ulazima i izlazima iz grada.


Dva dana nakon ulaska i slijeganja vojske po gradu, po gradu su osvanuli polijepljeni plakati na kojima je ispisana prva službena naredba  koja se odnosila na hitno administrativno uređenje grada, u prijepisu sa svim pravopisnim nedostacima kako je objelodanjena:

Mostarci! Milo mi je što možem na ime moga cesara zahvaliti Vam što ste cesarevu vojsku prijateljski i srdačno dočekali. 


Prva moja misao netom ovdje dođoh bi, da gledam urediti ovdašnje stvari i poslove u smislu načela, što premilostivi moj cesar i kralj imo je na umu šiljajući me s Vojskom u Hercegovinu. Uradio sam i imenovao odmah dakle međlis što kad sam ja došao nije više opstojalo a taj po meni imenovani međlis sastoji od sljedećih osabah:


ĐABIĆ MUSTAFA EFENDI, MUHAMED BEG ALI BEGOVIĆ, MUJAGA HAĐI SELIMOVIĆ, BEHLILOVIĆ, BISKUP Fr. ANGEO KRALJEVIĆ, VLADIKA IGNJATIJEV, ĐORĐO JELAČIĆ, BLAŽO ZELENIKA.

Mostar, dne 6. Kolovoza 1878.

C.K. Zapovjednik XVIII pješačke divizije JOVANOVIĆ, fmit[7]





[1] Jolić, Robert: Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu, franjevački samostan Široki Brijeg, 2005.

[2] Kamberović, mr. Husnija. Mostar sredinom 19. stoljeća, Hercegovina, br. 9,  str. 105., 1997.

[3] Donia, Robert J.: Islam pod Dvoglavim orlom: Muslimani Bosne i Hercegovine 1879.-1914., Naklada ZORO, Zagreb-Sarajevo i Institut za historiju BiH, Sarajevo, 2000., str. 109

[4] Tih, sedamdesetih godina 19. stoljeća bečki i beogradski emisari krstare Hercegovinom uzduž i poprijeko. „Najposlije, u proljeće 1875. sam car Franjo Josip na svom putu kroz Dalmaciju prima poklonstvene delegacije hercegovačkih katolika i daje se oslovljavati kao hrvatski kralj i njihov budući vladar“, piše V. Ćorović u tekstu „Prošlost Hercegovine  - Mostar i Hercegovina, Beograd, 1937.; S druge strane, Garašanin je također imao „tajne veze (sa srpskim nacionalistima), a sva je prepiska išla preko ruskog konzula u Mostaru“,  kaže M. Ekmečić u „Nacionalnoj politici Srbije u Bosni i Hercegovini“, Sarajevo, 1959., str. 198

[5] Puni naslov je glasio: "Mi, Franjo Prvi, milošću Božjom car Austrije; kralj Jeruzalema, Mađarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije i Lodomerije; nadvojvoda Austrije; vojvoda Lorrainea, Salzburga, Würzburga, Franačke, Štajerske, Koruške i Kranjske; veliki vojvoda Krakova; knez Transilvanije; markgrof Moravske; vojvoda Sandomierza, Masovije, Lublina, Gornje i Donje Šleske, Oswiecima i Zatora, Tesina i Furlanije; knez Berchtesgadena i Mergentheima; kneževski grof Habsburga, Gorice, Gradišća i Tirola; markgrof Gornjih i Donjih Lužica i Istre".

[6] Branković, Jasmin: Mostar 1833-1918. – Upravni i politički položaj Mostara, University press, Sarajevo, 2009., str. 81-82


[7] Miletić, Drago Karlo: Ukorak s vremenom, Sloboda, 6. XII. 1982.

Nema komentara:

Objavi komentar