30. lip 2013.

KRALJICA BOSANSKA, JELENA GRUBA, PRVA I JEDINA


Priče o bosanskim vladarima (V.)
 
KRALJICA BOSANSKA, JELENA GRUBA, PRVA I JEDINA

 

Piše: dr. Ibrahim Kajan
 
Dok je bio živ bosanski kralj Dabiša Kotromanić, imala je samo naslov kraljice, bez vlasti i bez moći. Historija je poznaje kao kraljicu Jelenu koju je narod nazivao Grubom. Tim imenom nazivali su jake, stasite i odlučne žene. Igra sudbine učinila je ono što joj nije bilo suđeno ni po jednom zakonu dinastičke bosanske kraljevine kuće Koromanića: Bosanski joj je stanak dao vlast, uzdigao ju je mimo vladajuće kuće, uzvisio ju je i kao ženu, bez kompleksa i muške prepotencije koje ni dan danas ne manjka na ovome svijetu udešenom po muškom kroju.
 
 
Kraljica bosanska Jelena Gruba Kotromanić

 
Podsjetimo se: Dabiša je umro 5. septembra 1395., ostavivši Tvrtkovo naslijeđe u početnom destruiranju...  Svijet koji je opkoljavao Bosnu – vrio je u nemirima. Ugarski kralj Sigismund, osporen i u Budimu, kretao se prema Bobovcu da preuzme krunu „kako je bilo dogovoreno“. Bosanski velikaši nisu među Kotromanićima vidjeli novog suverena: Tvrtkov (vanbračni) sin Stjepan Ostoja im se nije sviđao, a Dabišin je sin jos bio premalen.

Ni nakon dva mjeseca nakon krave sahrane, svijet još nije znao što se dešava s bosanskim tronom, čiji je i čiji će biti. Hoće li na njemu sjedjeti tuđin ili će biti – po svemu – kralj bosanski? Vidi se zabilježen datum - 24. novembra 1395. – da tog dana kralj Sigismund jaše prema bosanskoj granici, da je već po poklisarima poslao povelje o postavljenjima na visoke pozicije Bošnjane koji pristaju uz uzurpatora. Ali, nasuprot njima bila je golema snaga velikih vojvoda bosanskih – Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Sandalja Hranica. te kneza Pavla Radinovića! Preko njih se neće moći ništa!

A onda je oper povijesni mrak pa iznenada zaiskri vijest iz Dubrovnika iz koje se jasno razabire da je Bosna dobila kralja, dapače – kraljicu! Vijeće umoljenih raspravljalo je 22. decembra 1395. Hoće li „bosanskoj kraljici poslati dohotke koje su primali raniji kraljevi bosanski, stonski i dmitrovski....“ Onda su opet, o istom, raspravljali 5. i 13. janura 1396, teško se odvajajući od peneza koji su pripadali bosanskom dobitku.

To znači da je Stanak predao vlast Jeleni Grubi, uručio joj krunu i žezlo u jedom od dana između 24. XI. i 22. XII. 1395. – i barem privremeno, riješio problem na uzvišenoj stolici. Najsnažniji akteri bosanske politike su uradili ono što su željeli: odstranili tuđina i neprijatelja od prijestolja, zadržali pa i povećali svoju moć, na prijstolje postavili nemoćnu fuguru kojoj će uvijek moći diktirati što treba raditi!

Podaci o vladanju kraljice Jelene svodivi su u najvećem broju na relaciji Bobovca i Dubrovnika. Povelje i dopisi, svečane i povjerljive deputacije – natezanje oko dohodaka, intervencije, podmićivanje Dubrovčana, uvođenje i ukidanje carina „tamo gdje nikad prije nisu bile“... sve unutar Bosne, a ništa iznav njezinih granica. Potpunu kontrolu imala su trojica spomenutih velmoža, neograničenih gospodara života i smrti u svojom golemim područjima – snažnijim nerijetko od samog Kraljevstva! Hrvoje je bio najistaknutiji, najveći manipulator krhkog prijestolja i male kraljice, a kad je poželio, pozivao je i Turke da oružjem „očiste teren“ njegovih interesa kojima nije bilo kraja ni konca. Kraljičin položaj je samo naizgled bio čvrst: međutim, svakog treba je mogla ostati bez krune, a to će se ubrzo i desiti... trebala je samo jedanput „stati na put“ nečijoj samovolji. Da, kraljica je to i uradila, jednom, pa i dvaput.

Prvo što zapažaju dokumenti starih arhiva jest nasilnost Sandalja Hranića u zahtjevu da Dubrovčani njemu, a ne Kruni, isplaćuju stonski i dmitrovski danak. Ne uspjevši, on otvara nove carine pred Stonom, koje „nikada nisu postojale“. On ih otvara, a kraljica ih ukida.

Prijetvorni Dubrovčani, da bi dobili „Nove zemlje“ (između Grada i stona), idu izokola pa interveniraju kod „kralja Sigismunda  da posreduje kod vojvode Hrvoja da utječe na Kraljicu“ – dijeleći bogate darove u benificijama, u zlatu i tkaninama i u živoj valuti, samo da dođu do svog cilja, da oduzmu od Bosne makar krpicu njezina suvereniteta. I kad te prijetvorne putanje nisu uspjele, o čemu nema opopljivih tragova, Dubrovački senat (iz vedra neba!) 13. maja 1397. raspravlja da pošalje izaslanstvo „novom bosanskom kralju“ (za kojeg oni znaju već od mjeseca marta, pa se brinu da o tom sazna i kraljica Jelena) – ili će, što je prevladalo, ipak poslati protovestijera Žoru kraljici i tražiti potvrdu povlastica....“ Ko je bio taj „bosanski kralj“, taj „regem Bossne“, nikad se nije saznalo! Kroz cijelu 1397. i prvu polovicu 1398. godinu nešto se opako zbivalo u Bosni, uključujući bježanja, migracije, organiziranje konvoja za supruge najistaknutijih velikaša prema Dubrovniku, Starigradu (Cavtatu), Stonu i Splitu. Šta se dešavalo, što krije povijesni mrak – ne zna se gotovo ništa. Osim, da je jednog dana nestalo kraljice Jelene Grube, nestalo je kao vladarke. Kako i u kojim okolnostima – ostala je velika tajna. Da je izabran novi bosanski kralj, vidljivo je iz zaključka dubrovačkog senata zapisanog u mjesecu maju 1398., „da se rektor i Malo vijeće mogu upustiti u pregovore s poslanicima (noviter creatum regem Bossinensem) Stjepana Ostoje...“, vanbračnog sina velikog kralja Tvrtka Prvog Kotromanića.

Vladanje Jelene Grube, kakvo god bilo, više je nego zanimljivo; govori posredno o Bošnjanima, njihovoj spremnosti uvažavanja i uzdizanja u najveće časti i dužnosti ne samo ženu, kao takvu, nego i djecu rođenu izvan braka koju su Kotromaniću izjednačavali u pravima kao i djecu rođenu u braku.

DIWAN (Luksemburg), br. 8, 2013.
 

 

 

9. lip 2013.

POLITIČKE PREOBRAZBE I PROCESI – KNJIŽEVNE PROCEDURE I OBLICI

dr. sc. Ibrahim Kajan

Bosanskohercegovački gradovi u procesu političke modernizacije 1850. – 1950.
POLITIČKE PREOBRAZBE I PROCESI – KNJIŽEVNE PROCEDURE I OBLICI

Ključne rijeci: austrougarska, razvoj, grad, politika, modernizacija, tanzimat, promjene, listovi, časopisi, književni oblici
Sažetak: U razdoblju od 1850 do 1950 godine, na prostoru Bosne i Hercegovine izmijenilo se pet političkih i upravnih sustava, gotovo redovito antipodnih po svom sadržaju i obliku, od orijentalno-feudalnog, preko kapitalističko-monarhističkog i fašističko-diktatorskog,  do socijalističkog pod stijegom „diktature proletarijata“. Obzirom na  razvojne ambicije zemlje, najznačajnije je, mada je trajalo samo 40 godina, austro-ugarsko doba okupacije. U okrilju političkih inovacija i modernizacije, otvoreni su prostori za inoviranje prosvjete i kulturnog života u kojem središnje mjesto zauzimaju kulturna i pjevačka društva, pojava štampe, listova, časopisa, knjiga. Pojavljuju se pioniri suvremene bosanske pripovijesti, prvi autori romana, a pjesništvo pokušava dosegnuti susjedne i europske poetološke škole. 

                Mostarska gimnazija iz austrougarskog razdoblja


Uvodna teza i historijski okvir teme
Najburniji razvoj i preobrazbe gradskog urbanog bića, s najdubljim padovima i fantastičnim uspjesima, doživjeli su bh. gradovi tijekom stogodišnjeg razdoblja između 1850. i 1950. godine.
Stogodišnje razdoblje prekriva vremenske segmente pet različitih  društveno-političkih sustava – osmansko-turski (1850-1878),  austro-ugarski (1878-1918),  zatim dviju Jugoslavija – prve, kapitalističke (1918-1941) i druge, socijalističke (1945-1950); u ratnim godinama 1941-1945. BiH je prisvojena od fašističke tvorevine, Nezavisne Države Hrvatske.
U historijskom smislu to je relativno kratko razdoblje, kratko ali krcato revolucionarnim smjenama političkih ideja, sustava i filozofskih  horizonata najčešće potpuno antipodnih po svojem porijeklu i po svom sadržaju. Upravo zbog učestalosti promjena u historijski kratku i zbijenu vremenu, potpuno je razvidna teza da političke modernizacije ne poznaju razvoj evolutivnog zrenja i „djelimičnog popravljanja sustava“, nego su redovito popraćene oštrim rezovima, krizama i bolnim društvenim gibanjima koje te revolucionarne izmjene nose sa sobom. Politička modernizacija u razdoblju austrougarskog vladanja Bosnom i Hercegovinom – a ona nas najviše zanima unutar tog stoljeća - podrazumijevala je drastičnu zamjenu višestoljetnog turskog vladajućeg sustava, svojim, zapadnoeuropskim, a „azijski način proizvodnje“ – austrougarskim industrijskim kapitalizmom.

Definicija grada i zatečena statistika 1879
Sociološko stanje društva – odgovara stanju u kojem se nalaze gradovi. Pojmovna struktura leksema grad mijenjala je svoje značenje jer je i sami grad mijenjao svoj arhitektonski i urbanistički oblik  prema funkcijama  koje diktiraju život i odnosi mnoštva ljudi na relativno malom prostoru. Historija razlikuje različite tipove gradova:  antički grad-državu, srednjovjekovni grad kao tvrđavu (burg, kaštel), vladarske gradove u „zemljama azijskog načina proizvodnje“, do gradova u modernom smislu rijeci[1]. Na pojmovnu i razvojnu strukturu grada kao leksema i kao urbane cjeline utječu političke, vjerske, sociološke, ekonomske, prometne, kulturološke, ekološke i brojne druge funkcije koje usklađuju živote mnogoljudne zajednice i njihovih potreba. Grad je stanje svijesti, ali istodobno i geografsko-ekološke jedinice koncentracija ljudi, te prirodno boravište civilizirana čovjeka. Ta definicija grada čuvenog američkog sociologa Roberta Ezre Parka koju prenose brojni udžbenici i skripte sociološkog temata, sažima sve bitne dijelove drugih definicija grada.[2]

Austrougarska zaprema BiH zatekla je svega nekoliko gradova iznad 5.000 stanovnika. Odmah nakon okupacije, 1879., Austrija je obavila prvi popis stanovništva i ustvrdila, među ostalim, gradske statistike: Sarajevo je imalo 21.377  stanovnika, Mostar, 10.848, Banja Luka 9.560, Bijeljina 6.090, Travnik 5.887, Tešanj 5.372 i Tuzla 5.119 stanovnika![3]  Po istom popisu, u cijeloj je BiH živjelo 1,158.164 stanovnika; po konfesionalnoj pripadnosti bilo je 42,88 % pravoslavnih, 38,73 % muslimana i 18.08 % katolika. U 47 gradova, većinu stanovništva činili su muslimani. U gradovima je živjelo svega 135.159, a u selima 1,023.005 stanovnika.[4]

Što podrazumijeva politička modernizacija?
Politička modernizacija podrazumijevala je nove koncepte upravljanja, preustroj administracije, te novu metodologiju manipulacije društvenim poretkom i uređivanjem društvenih odnosa među bh. stanovništvom različitih socijalnih, vjerskih, kulturnih, prosvjetnih i narodnosnih kategorija. Ta metodologija operira prije svega u sferi institucionalnog i administrativnog prostora, privrede i njezine modernizacije, arhitekture i njezina inoviranja, prometa i prometnih veza (transporta ljudi i roba, izgradnji cestovnih, željezničkih i plovnih veza, pošte i suvremenih oblika komunikacije), prosvjete, znanosti, kulture i umjetnosti.
Austrougarskoj okupaciji zemlje i političkoj modernizaciji bh. gradova prethodilo je tridesetak posljednjih godina turskog upravljanja BiH koje se poklapa s pokušajima svojevrsne modernizacije turskog društva definiranog u pokretu poznatim pod imenom Tanzimat. Težilo se reorganizaciji (što i znaci taj leksem) tj. redefiniranju državnih institucija (formiranja ministarstava), inicirani su vojni popisi i novi vojni (nizamski) ustroj vojske (ukidanjem janjičara, a izjednačavanja građanskih prava bez obzira na vjersku pripadnost), ukinut je timarski sustav vlasništva nad zemljom, a nastavilo se reformama pravosuđa, reformama prosvjete i iskorjenjivanjem korupcije – najčešće po ugledu na europske kanonske spise i zakone. Službeno je trajao od 1839. do 1876. godine.
Mada tanzimat u najvećem dijelu bosanskog establišmenta uopće nije shvaćen, ipak je ostavio nekoliko vidljivih tragova, uz proklamiranu ravnopravnost među etničkim skupinama, koji su inicirali mijenjanje svijesti najvidljivijim u urbanoj  profilaciji (osobito Sarajeva i Mostara) vidljivim u arhitekturi, uvođenju suvremenijeg poštanskog prometa (Mostar je prvi grad u BiH s telefonskom vezom još u 1858. tada samo s Metkovićem, a nekoliko godina kasnije bit će uključen u unutrašnji državni saobraćaj)[5],  te utemeljenju vilajetske štamparije u Sarajevu (1866.) i Tiskare katoličkog poslanstva u Mostaru (1872.). Do austrougarske okupacije, Tiskara je objavila 35 kalendara i knjiga pretežno vjerskog i udžbeničkog karaktera, ali i prve prijevode iz svjetske književnosti, među kojima je u Defoov Robinson Cruso![6] U prosvjetnim institucijama također je bilo stanovitih promjena, mada su u formalnom smislu zadržale konfesionalne oblike, ali je zapaženo i formiranje prvih državnih škola građanskog tipa.  U tom razdoblju mostarski su Srbi, npr., osnovali i izgradili  novu zgradu osnovne škole (1855.), zatim Djevojačku školu koja je radila sve do1878., te Duhovnu pravoslavnu školu (1866.). Prva katolička, hrvatska osnovna škola otvorena je 1852. Časne sestre su osnovale 1872. trorazrednu Katoličku žensku školu. Muslimanska se djeca školuju u mektebima i medresama, ali i u novoosnovanim državnim ruždijama (1864.), koju zajedno s njima pohađa i značajan broj nemuslimana. U predaustrijskom razdoblju otvoreno je i nekoliko kulturnih društava i čitaonica (npr. Hrvatska čitaonica s knjižnicom u Mostaru otvorena 1861.), pjevačko društvo „Kosača“ (1875.), i drugi institucionalni oblici javnog kulturnog djelovanja urbanog horizonta. Na taj način se otvara jedna od najbitnijih podtema političke modernizacije na preobrazbi kulturnog bića urbanog čovjeka zarobljenog u davno istrošenim modelima okamenjenih oblika javne komunikacije (usmeno objavljivanje vijesti putem telala) i statičkim književnim oblicima kojima se prostor življenja više nije mogao iskazati (npr. diwanska poezija). Tanzimatsko ozakonjenje građanskih prava za svakog, otvorilo je javni kulturni prostor i u njega ulazi sve više nemuslimana (stvarajući izuzetno vrijedne publicističke ili književne stranice političke feljtonistike, putopisne i memoarske proze, među kojima su najistaknutiji autori fra Petar Bakula, Ivan Frano Jukić, fra Grga Martić, Joanikije Pamučina, Staka Skenderova, Prokopije Čokorilo...). Naravno, to je bila kap u moru, poput prvih proplamsaja, rijetkih i kratkog daha da bi uhvatili korijen i postali pravilom i stilom trajnijeg obnavljanja urbanog bića barem u tih nekoliko najznačajnijih bh. gradova predaustrijskog razdoblja. Najposlije, tanzimat je pratila negativna propaganda, neprihvaćanje i nerazumijevanje većine bošnjačkog političkog i društvenog kruga, te trajnog  političkog nezadovoljstva kršćanskih naroda,  pokreta i oružanih pobuna koji su – na kraju – i rezultirali austrijskom okupacijom Bosne i Hercegovine.

Zatiranje jednog vladajućeg koncepta, drugim konceptom
Kad se smjenjuju politički sistemi, oni mijenjaju sve što zadire u društvo: od novčanog do moralnog, od političke lojalnosti do jezika i onoga što se jezikom proizvodi. Mijenjanje jednog sustava drugim sustavom, mirnim ili nasilnim sredstvima, predstavlja revoluciju u društvu.  Međutim, politička promjena grada ne podrazumijeva samo urbanističke preinake, arhitektonsku stilistiku i obilježja, nego i promjene u prostoru ljudske kreacije koje život urbaniziraju na jedan drukčiji način. Budući da je jezik među najbitnijim obilježjima društva, on, po tom aspekti pripada izuzetnom krugu manipulativnih interesa. U sklopu političkog i društvenog interesa,  pitanja jezika, informativnih medija i književnosti, nikad, čak i kad ih se drži sluškinjama režima, nije na marginama novog prostora revolucije kao političke prakse. Promjene politike nužno zahvaćaju  sva područja koja se  oblikuju jezikom.
Promjene društvenog okvira i unošenje novih političkih filozofija, snažno djeluju na književne oblike: promjene se uočavaju na jeziku (na površini zahvata prvo su vidljive „nove riječi“, nerijetko arhaizirane ili uvezene zajedno s politikom), slijeđenjem i prihvaćanjem novih poetoloških škola, procedura, oblika i književnih žanrova nepoznatih ili izbjegavanih književnih  tema čovjekove drame u gusto pletenoj mreži zadanih politika.
Zvjezdani trenuci književnog stvaranja muslimanskog dijela bosanskog stanovništva već su dovršile svoj veliki stvaralački pjesnički luk pjesnicima „Istočnog Parnasa“, tekstovima na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Silazni krak luka u 18. i 19. stoljeću je u znaku   varijacija i podržavanju velikih uzora, u istom krugu tema i motiva normiranih istočnjačkih oblika.
Književni rad kršćanske provenijencije, i za osmanskog razdoblja - nastavljen je tamo gdje je prekinuta srednjovjekovna bosanska književnost, ali izgubljenog konteksta, s (malo) uvida u duhovna kretanja izvan bosanskih granica, a nerijetko i bez poznavanja književnog rada prvih bosanskih susjeda. Zatvoreni u sebe, sva su tri kolektiviteta smatrali tuđim već i grafemske oblike drugih i drukčijih: njihovi su se književni svjetovi gasili i tinjali ispod pepela nagomilane historije.
Politika propulzivnijih granica prema Zapadu, prije svega u golemi prostor Austro-Ugarske Monarhije, učinila je mogućim komunikaciju među ljudima i idejama i drukčijih životnih realizacija, pružio je na uvid nepoznato bogatstvo prosvjetnih, informativnih i književnih oblika zbiljnog života.

Listovi i časopisi
Prvotnja izdavačka djelatnost bit će vezana za štamparije i prve, kasnije, knjižare europskog tipa. U don Milićevićevoj tiskari pojavit će se 1883. Hercegovački bosiljak, noseći atribuciju kao „prvi povijesno književni list“[7] Donosio je članke i priloge iz područja zabave i pouke; povremeno su objavljivane narodne umotvorine, prijevodi zabavnih i poučnih štiva ponajviše s njemačkog i talijanskog jezika. Povremeno se javljaju i domaći autori poezijom „na narodnu“ i lirikom. List je dva puta mijenjao ime, prvo u Novi Hercegovački bosiljak i u Glas Hercegovca, krećući se prema oblikovanju nacionalnih, hrvatskih tema i sadržaja.
Osobito je važan za bosanskohercegovačku kulturni razvoj Kranjčevićev časopis Nada, koji je utemeljila Zemaljska vlada 1895. i koji je zapravo imao zadatak biti nositeljem, u skladu smjernica austrougarske politike, „imanentnog bosanstva te da istiskuje i suzbija utjecaje hrvatskih i srpskih časopisa“. [8]
Tema nacionalnog hrvatstva, na stranicama kulturnih listova, pronašla je svoje mjesto u listu pravaške orijentacije Osvit,  koji je pokrenuo 1898. nećak don Franje Milićevića, Ivan Milićević, već formiran kao književna osobnost. U tandemu sa Osmanom Nuri Hadžićem, bit će autorom niza pripovijedaka i pa i prvog bosanskohercegovačkog romana, koje će pokrivati zajedničkim pseudonimom Osman Aziz.
Opću liniju stilskoformacijskog razvitka saobraznu književnom razvoju u ostalim južnoslavenskim zemljama, najbolje je pokazala Bosanska vila[9] pokrenuta 1885. u Sarajevu, izlazeći neprekidno puna tri desetljeća, duže od svih bh. književnih časopisa. Objavljivala je „narodno blago“ i poticala na prikupljanje, tiskala prve autorske „priče iz narodnog života“, stavljajući sebi u zadatak da „prati kulturni razvoj i društveni život Srba u BiH“.
Deset godina nakon Bosanske vile, pokrenuta je u Mostaru Zora (1895). Idejni začetnici lista, programski autori i prvi urednici bili su joj Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović. Fizionomija lista oblikovana je u „okvirima nacionalnog romantizma i razumnog realizma u društvenim pothvatima“.
Prve oblike bošnjačko-muslimanskog kulturnih glasila, svakako valja vidjeti u Beharu (pokrenutom 1900.) i Gajretu (1905.), a nešto kasnije i u Biseru (1912.). Njih pokreću i uređuju obrazovani pisci i znalci stranih jezika,  školovani poglavito u Sarajevu, Zagrebu ili Beču - Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić, Osman Đikić i Musa Ćazim Ćatić.
Posebno je Behar - i dobrim dijelom Biser koji je išao njegovim tragom - „u svom programu sabirao  sve bitne sastojke „muslimanske književne tradicije i kulturno-prosvjetnog rada“, a da se, osobito u doba dok mu je gl. urednikom bio M. Ć. Ćatić, „približavao suvremenim kretanjima u srpskoj i hrvatskoj književnosti“, što je svakako predstavljalo novu i značajnu etapu u razvoju bošnjačke književnosti.

Pionirski ispisi građe za konstituiranje bosanskohercegovačke književnosti
Bosanskohercegovačka književnost do austrougarskog razdoblja nije poznavala formu autorske pripovijesti, pa Lešić s pravom zaključuje svoju studiju o „pripovjedačkoj Bosni“ riječima da je „upravo u tom vremenu (do 1918.) i u tom korpusu pripovijedaka došlo do konstituisanja ne samo jedne književne vrste, već i moderne književnosti u Bosni i Hercegovini“. [10] Temeljni korpus na koji misli Lešić, pionirske su kraće narativne forme objelodanjene u već spomenutim listovima i časopisima.  Njihovi autori su Ivan Frane Jukić, Niko Besarović, Mustafa Hilmi Muhibić, Nikola Buconjić, zatim I. F. Milićević i O. N. Hadžić (Osman-Aziz), E. Mulabdić i brojni drugi. Modeli njihovih narativnih oblika kreću se od folklorne i anegdotske priče, do baladičnog i biografskog diskurzivnog tipa.
Epske prozne forme bosanskohercegovačkoj književnosti ostale su nepoznate sve do pojave Osman-Azizova protoromana Ago Šarić i romana Bez nade, Djeca nevolje i Bez svrhe,[11]  dugo vremena zastrtim sjenkama slavnijih naslova Zeleno busenje Edhema Mulabdića[12] i posebno Stojana Mutikaše Svetozara Ćorovića.[13]  U središtu pozornosti svih tih tekstova je destrukcija i dezintegracija – kolektivna, obiteljska i osobna.
Dramske forme, mada nisu nepoznate kulturnoj memoriji bosanskog srednjevjekovnog i turskog razdoblja, svoje autorsko utemeljenje duguju isključivo austrougarskom razdoblju.[14]  U nepunih trideset godina austrougarske uprave, kaže Lešić, od 1885. do 1918., četrdesetak je autora napisalo više od stotinu dramskih tekstova![15] „Opsjednutost pozorištem“ prvo je zahvatilo Mostar pa Sarajevo, a „požar oduševljenja“ širio se u nizu gradova – Bijeljini, Zenici, Bugojnu, Tuzli, Tešnju, Travniku, Banjaluci, Trebinju. Autori su im Ivan Lepušić, Safvet-beg Bašagić, Riza-beg Kapetanović, Svetozar Ćorović, Osman Đikić, Aleksa Šantić, Petar Kočić, Hamid Šahinović-Ekremov, Adem-aga Mešić, Husein Đogo Dubravić i drugi. Ti prvijenci bh. drame kretali su se u šest fabulativno-sižejnih pravaca: prvi, s vidljivom nasljeđem pučkih igrokaza s pjevanjem i pucanjem (romantične i folklorne melodrame), drugi s obilježjem „novog realizma“ društvene i socijalne usmjerenosti, treći je komediografski, a četvrti u znaku historijske melodrame. Peti je pravac dramskih tekstova nalazio nadahnuće u narodnim pjesmama, a šesti predstavlja moralno-didaktički narativ usmjeren prema omladini.[16]
Predaustrougarska poezija Bosne i Hercegovine[17] poglavito pripada pjesničkim školama  poetskih obrazaca koji su ulazili u sklop diwanskog pjesništva. Autori su mu obrazovani Bošnjaci koji su pisali na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, dosežući nerijetko svjetske vrhove u tim žanrovima, te (pretežno) vjersko i moralno-didaktičko pjesništvo iz malog korpusa alhamijado književnosti ispisane na bosanskoj jeziku i arapskim pismom.[18] Potpunu preobrazbu bh. pjesništvo doživljava tek otvaranjem zapadnih granica svijeta dolaskom Monarhije. Već u prvim desetljećima kratkotrajne austrijske  administracije, u listovima i časopisima profiliraju se, iz obilja početničke i „patriotske“ poetske građe, i takve autorske osobnosti  koje pjesničkim djelima prevladavaju jaz između bosanske mlade književne prakse i susjednih književnosti zapadnog određenja. Od romantičnih poetskih modela, školskih primjera realizma, do susreta s novim stilistikama simbolizma – rađa se elita bh. pjesništva (Aleksa i Jakov Šantić, Jovan Dučić, Tugomir Alaupović, Safvet-beg Bašagić, Avdo Hasanbegov Karabegović, Osman Đikić, Musa Ćazim Ćatić, Josip Milaković, te Silvije Strahimir Kranjčević (koji se nastanjuje u Sarajevu).[19] Kao zanimljivost djeluje podatak da je dolaskom jednog novog političkog sustava, u bosanskohercegovačku poeziju, u cijeloj toj poplavi novog -  prvi put uplovio i  sonet!

Umjesto zaključka:
Promjenom političke i administrativne paradigme, rušenjem turskog oblika vladavine a uspostavljanjem austrougaskog, tijekom 40-godišnje procedure vladanja (1878-1918), osim u arhitektonskim i prometnim oblicima urbanizacije bh. gradova, industrijalizacije države, unošenjem  kapitalističke  i tržišne ekonomije, unapređenju zdravstva, osuvremenjivanju i europeiziranju prosvjetnih institucija, politički refleks je snažno zadirao i u kulturno-umjetničke oblike koji neposrednije zahvaćaju ljudsku svijest i koji, nerijetko, djeluju s „odgođenim utjecajem“ poput književnosti mada ona nije  pozvana da mijenja svijet, nego da uoči ljudsku dramu čovjekova postojanja...
Austrougarska je zatekla samo nekoliko gradova sa stanovništvom većim od 5.000 ljudi. Zemlja je bila poljoprivredna, uz nešto malo zanatstva i trgovine. Zatekla je konfesionalno podijeljena društva (pravoslavce, muslimane i katolike). Od školskih institucija postojale su samo konfesionalne škole. Bosna i Hercegovina je desetak godina neposredno prije okupacije, upoznala prvi put tiskarski stroj, sa višestoljetnim zakašnjenjem. Zahvaćena euforijom ukidanja svega što je „tursko“, vlast je stavila izvan državne upotrebe arebicu (bosansku izvedenicu iz arapskog pisma) na kojoj su odgajani muslimanski Bošnjaci stotinama godina prije njezina dolaska, te na taj način produbila sliku nepismenosti i obrazovne bijede svekolike Bosne i Hercegovine.
Velike tekovine zapada, poput štampe, udruživanja i nastajanja kulturnih institucija, inicirale su književno stvaranje s jakim romantičarskim zanosom, proizvodeći građu jezičnih i mentalnih osobitosti koji će presudno utjecati na profiliranje etničkih i nacionalnih struktura, do tada zaogrnutih isključivo vjerskim plaštem islamske ili kršćanske religijske pripadnosti.
Tokom austrougarske vladavine, u BiH je izlazilo oko 200 listova i časopisa različitih provenijencija, od kojih su za razvoj književnosti posebno bila važna glasila Bosanska Vila, Osvit, Nada, Behar, Biser i još neki. Iz časopisne građe kraćih proznih oblika, konstituirani su bosanski tipovi autorske priče, što je bilo izuzetno značajno, budući da bosanska književnost uopće nije poznavala tipično europske književne vrste i oblike (npr. roman, sonet itd.).
Političke promjene i društvene procedure koje su ispunile 40 godina austrougarske vladavine, otvorile  su i oslobodile prostor književnoj proizvodnji koja, s jezikom koji je kreira, ulazi u supsancijalnu građu čovjeka, čini ga svjesnim u kozmosu vlastitog bića i zadanog svijeta u kojem mora postojati dostojno mjesto za njega i njegov život.

Literatura i citirani izvori:
Branković, Jasmin: Mostar 1833-1918: Upravni i politički položaj grada, University press, Sarajevo, 2009.
Brka, Amir: Negativna geografija, Planjax, Tešanj, 2005.
Bogićević, Vojislav: Historija razvitka osnovnih škola u Bosni i Hercegovini u doba turske i austrougarske uprave, 1463-1918, Sarajevo, 1965.
Čaldarević, Ognjen: Čikaška škola urbane sociologije, Jasenski & Turk, Zagreb, 2011.
Čokorilo, Prokopije – Joanikije Pamučina – Staka Skenderova: Ljetopisi, Veselin Masleša, Sarajevo, 1976.
Ćišić, Husein: Mostar u Herceg-Bosni, Preporod, Mostar, 1991.
Ćorović, Svetozar: Stojan Mutikaša, Delo, br. 8, 1903, od godišta XXVII do XXXII; Paher i Kisić, Mala biblioteka, Mostar, 1907.
Donia, Robert J.: Islam pod dvoglavim orlom: Muslimani u Bosni i Hercegovini 1878-1914., Sarajevo, 2000.
Hadžijahić, Muhamed: Od tradicije do identiteta, Zagreb, 1990.
Hadžiosmanović, Lamija – Emina Memija: Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, Preporod, Sarajevo, 1995.
Hasandedić, Hivzija: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Veselin Masleša, Sarajevo, 1980.
Grupa autora: Opća i nacionalna enciklopedija, VII. knjiga Fr-Gr, Pro leksis – Večernji list, Zagreb, 2005., str. 283-284
Isaković, Alija: Biserje. Antologija muslimanske književnosti, Otokar Keršovani, Opatija, II. dopunjeno izdanje, 1990.
Kadrić, Adnan: Mostarski bulbuli. Poezija mostarskih pjesnika na orijentalnim jezicima, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2012.
Kajan, Ibrahim: Biser, na pragu stote godišnjice, predgovor reprint izdanju „Bisera“, Muzej Hercegovine, Mostar, 2011., str. V-X.
Kemura, Ibrahim: Uloga „Gajreta“ u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941.), Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.
Kovač-Tomić, Ljubica: Poezija austrougarskog perioda, Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991.
Kraljačić, Tomislav: Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903.), Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
Mulabdić, Edhem: Zeleno busenje, Matica hrvatska, Zagreb, 1898.
Lešić, Zdenko: Dramska književnost I, Institut za književnost – Svjetlost, 1991.
Lešić, Zdenko: Pripovjedačka Bosna I., Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991.
Nametak, Abdurahman: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
Osman-Aziz: Ago Šarić, Kugli i Deutsch, Zagreb, 1894., Bez nade, Matica hrvatska, Zagreb, 1895., Djeca nevolje (u nastavcima), Prosvjeta, od br. 4, 1896. do br. 20, Bez svrhe, Matica hrvatska, 1897.
Papić, Mitar: Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918., Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.
Rizvić, Mushin: Pregled književnosti naroda BiH, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.
Štitić, Lina - Hamid Dizdar: Bibliografija knjiga i periodičnih izdanja štampanih u Hercegovini (1873-1941), Savez za kulturu Narodnog odbora Sreza Mostar, 1958.


[1] Vidi: Opća i nacionalna enciklopedija, VII knjiga Fr-Gr, Pro leksis – Vecernji list, Zagreb, 2005., str. 283-284
[2] Čaldarević, Ognjen: Čikaška škola urbane sociologije, Jasenski & Turk, Zagreb, 2011.
[3] Brka, Amir: Negativna geografija, Planjax, Tešanj, 2005., str. 15
[4] Vidi: Tomislav Kraljačić: Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903.), Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
[5] Branković, Jasmin: Mostar 1833 -1918. Upravni i politički položaj grada, University press, Sarajevo, 2009., str. 63
[6] Štitić, Lina - Hamid Dizdar: Bibliografija knjiga i periodičnih izdanja štampanih u Hercegovini (1873-1941), Savez za kulturu Narodnog odbora Sreza Mostar, 1958.
[7] Rizvić, Mushin: Pregled književnosti naroda BiH, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985, str. 118
[8] Rizvić, isto, 120
[9] Rizvić, isto 149
[10] Lešić, Zdenko: Pripovjedačka Bosna I., Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991., str. 5
[11] Osman-Aziz: Ago Šarić, Kugli i Deutsch, Zagreb, 1894., Bez nade, Matica hrvatska, Zagreb, 1895., Djeca nevolje (u nastavcima), „Prosvjeta“, od br. 4, 1896. do br. 20, Bez svrhe, Matica hrvatska, 1897.
[12] Muladbdić, Edhem: Zeleno busenje, Matica hrvatska, Zagreb, 1898.
[13] Ćorović, Svetozar: Stojan Mutikaša, Delo, br. 8, 1903, od godišta XXVII do XXXII; Paher i Kisić, Mala biblioteka, Mostar, 1907.
[14] Lešić, Zdenko: Dramska književnost I, Institut za književnost – Svjetlost, 1991.
[15] Isto, str. 29
[16] Isto, str. 37
[17] Vidi: Hadžiosmanović, Lamija – Emina Memija: Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, Preporod, Sarajevo, 1995.
[18] Vidi: Nametak, Abdurahma: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
[19] Vidi: Kovač-Tomić, Ljubica: Poezija austrougarskog perioda, Institut za književnost – Svjetlost, Sarajevo, 1991.

Objavljeno u zborniku radova "Bosanskohercegovački gradovi u prosecu političke modernizacije (1850-1950)" - Muzej Hercegovine, Mostar - University press, Sarajevo, 2013.

Skup održan u Mostaru, 16. IX. 2011.