12. srp 2011.

BOŠNJACI U REPUBLICI HRVATSKOJ



Zagrebačka džamija


PIŠE: IBRAHIM KAJAN


POVIJESNI PREGLED

Bošnjaci su slavenski, starosjedilački narod i većinsko su stanovništvo na povijesnim prostorima Bosne i Hercegovine. Sve do očitijeg formativnog procesa u moderne europske nacije, ukupno se bosansko stanovništvo očitovalo jedinstvenom imenom – Bošnjanima (kroz razdoblje srednjovjekovne bosnaske države), odnosno Bošnjacima (kroz stoljeća osmanske vladajuće administracije).
Jezik su, od najstarijih tekstova pa sve do novijih vremana, imenovali bosanskim (rjeđe bošnjačkim). Pod tim su imenom pisani i tiskani rječnici i gramatike, ne samo krajem 19. i početka 20. stoljeća.
Autohtono bosansko pismo bosančica, kurzivna ćirilična inačica, mada potiskivana u kasnijim vremenima, održavala se gotovo sve do modernijih vremena u prorijeđenom aristokratskom muslimanskom sloju bošnjačkog stanovništva i franjevačkim samostanima. 


 Naslovnica udžbenika (Osijek, 1827.), prevedena je iz latinskog u bosanski jezik, što svjedoči o govornom prostoru bosanskog jezika izvan granica Bosanskog ejaleta (klikni da povećaš sliku)

Islamizacijom jednog dijela Bošnjaka, muslimanski dio bosanskog stanovništva prilagođava svom jeziku arapske grafeme u narodu poznato pismo pod imenom arebica. Arebicom, na bosanaskom jeziku, nastala je cijela književnost nazvana po sličnoj pojavi u islamskoj Španjolskoj, aljamijado (alhamijado, tj. ne-strani, nearapski). Arebica je bila u punoj, službenoj uporabi sve dok nije dokinuta austrougarskim zakonima.
U službenu se uporabu pušta naziv hrvatsko-srpski jezik. (Osim na narodnom, bosanskom jeziku, Bošnjaci su stvorili izuzetno bogatu i raskošnu književnost na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, koja se i danas izučava na nekim sveučilištima, osim u BiH, u Turskoj i Iranu).
To je istodobno i početak snažnog nacionalnog osvješćavanja katoličkog i pravoslavnog dijela bosanskog (tj. bošnjačkog) stanovništva kao Hrvata, odnosno Srba. Preko političkih pokreta sa sjedištima i Zagrebu i Beogradu, pokušava se i nacionaliziranje muslimanskih Bošnjaka, ali s malim uspjehom. Ne samo da se nisu odreki bošnjackog imena, nego su ga, u sukladnosti novih nacionalnih diktata vremena, započeli istraživati i osnaživati! Tako, primjerice, započinje izlazak lista Bošnjak (1891-1910) u kojem Safvet-beg Bašagić objavljuje programske budnice harambašitevskog tipa „Pozdrav Bošnjaku“ i „Šta je Bošnjak“, u čemu ga pjesnički slijedi Musa Ćazim Ćatić, a kojem prethodi Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, kulturno-politički radnik ispod čijih fotografija u knjigama (1886.) otiskuje bosančicom ispisani autogram. Nažalost, Bošnjaci (muslimani) propašću Turske, a potom i Austro-Ugarske koja je ipak shvatila njihove težnje, više nisu bili nikakav politički subjekt. Tako je nacionalistička euforija brisanja bošnjačkog naroda i „znanstvenog dokazivanja“ njihovog hrvatskog, odnosno srpskog nacionalnog porijekla, trajala duže od jednog stoljeća, ukljućujući i najrecentnije vrijeme. „Prisvajajuci“ Bošnjake, prisvajali su zapravo pravo na Bosnu! Pasivni, gotovo svojevrsni gandijevski otpor Bošnjaka svakom nacionaliziranju (iskazivan gotovo redovito "nacionalnom neopredjeljenošću" u državnim popisima stanovništva), nastavio se i u komunističkom dobu.
Agonija je prekinuta popisim pučanstva Jugoslavije 1971. godine. Komunisti, nakon što su 1946. odbili muslimanima pravo na povijesno bošnjacko ime, dopuštaju mogućnost da se iskazuju kao Muslimani, što je svojevrsni paradoks.
U jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, Bošnjaci su odlučili da dokraja i zauvijek uzmu svoju sudbinu u svoje ruke: na Bošnjačkom saboru 27. XI. 1993. u Sarajevu, napokon je s oduševljenjem vraćeno povijesno ime - Bošnjaci.


BOŠNJACI U HRVATSKOJ – PRISUSTVO, USTAVNA
DEFINICIJA I STATISTIČKA SLIKA
Prisustvo Bošnjaka u Hrvatskoj, aka ostavirna po strani 16. i 17. stoljeće, statistički se registrira (po vjerskoj muslimanskoj komponenti) od 1910. godine, odnosno po malobrojnoj bošnjackoj skupini u Zagrebu koja utemeljuje grobište na Mirogoju s prvom nadgrobnom stelom nekom Osmanu Banjalučaninu, krojaču, 1883. godine, vidljivom i danas. Zagreb postaje centar goleme privlačnosti za Bošnjake, ne sarno za trgovce i političare, nego i za studenate, književnike i kulturne radnike. Cijela plejada bošnjačkih pisaca, koji se prije svega politički deklariraju Hrvatima a u djelima svjedoče jaku bošnjačku, narodnosnu, svijest - prošla je kroz samo srce najpoznatijih hrvatskih nacionalnih udruga, kakve su primjerice Matica hrvatska ili Književo društva Sv. Jeronima.
  
Izdanje pripovijesti tandema Osman Aziza (Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića), 1886.

U potonjim desetljećima Zagreb će, uz Sarajevo, postati najjače intelektualno središte, mada ne i brojčano, muslimana i Bošnjaka, juznoslavenskih prostora.
Industrijalizacijom Hrvatske nakon Prvog, a osobito nakon Drugog svjetskog rata, broj Bošnjaka u Hrvatskoj raste, ali se statistički razviđa tek od 1971. godine, kada se 1%, od ukupnog hrvatskog stanovništva deklarira Muslimanima u smislu narodnosti.
Raspadom ]ugos1avije, Hrvatska se u Izvorišnim osnovama Ustava RH (1990) definira kao „nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih...“.
Prema popisu iz 1991. godine u Hrvatskoj se 43.469 građanina izjasnilo Muslimanima. U odnosu na ukupan broj hrvatskog stanovništva (4,784.265), Bošnjaci zauzimaju treću brojčanu veličinu u RH, odnosno druga su nacionalna zajednica po brojnosti, odmah iza Srba.
Evidencija pokazuje da Bošnjaci žive u gradovima: u Zagrebu živi 11.247 (1,59% od ukupnog stanovništva), Rijeci 4.803 (2,86%), i Dubrovniku 2.715 (5,56%), Sisku 2.322 (5,07%), Puli 2.281 (3,66%), Gunji 1.489 (28,76%), Splitu 1.150 (0,61%), Labinu 914 i (10,12%) itd.
Taj je popis donio i novost u registriranju vjerskog očitovanja: po njemu se vidi da su gotovo svi Bošnjaci u islamu, kao i veliki dijelovi albanske manjine i romske etničke zajednice. Taj je zbir pokazao, indirektno, da je među Hrvatima gotovo zanemariv vjerski osjećaj islama, pa se statistički potpuno gubi i zanemaruje. To je važno pripomenuti zbog sve učestalijih obmana javnosti, kombiniranih s pritiscima na manjinu da se odrekne svog nacionalnog uvjerenja, „javljajući“ da u Hrvatskoj živi „nekoliko stotina tisuća „Hrvata islamske vjeroispovijesti“!
Popis, nadalje, vrlo upečatljivo potvrđuje da su Bošnjaci u Hrvatskoj urbani element, pa su prema tome najčešće u proizvodnim, uslužnim, te intelektualnim, znanstvenim i kreativnim zanimanjima.
Moglo bi se zaključiti da su Bošnjaci tijekom prve dvije godine nove Republike Hrvatske, jasno prepoznali (promjene) kao ispunjenje obećanja o Ustavom zajamčenoj demokratskoj državi, kao ispunjenje i svojih vlastitih želja (potvrđujući to prije svega masovnim odzivom na referendumu kojim je izglasana samostalna, suverena i neovisna republiku, a potom i izuzetno dojmljivim, snagom i brojem, herojskim suprotstavljanjem srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku). Njihovi ratni podvizi na sisačko-banijskom i dubrovačkom prostoru, svakako će ostati zapamćeni. Računa se da je najmanje 5.000 Bošnjaka aktivno branilo opstojnost mlade države.

STUPANJ UKLJUČENOSTI U STRUKTURU DRUŠTVA
Slijedom činjenica, koje ne može zasjenčiti nikakva dobra valja za uspostavom dobre slike dobrog položaja Bošnjaka u Hrvatskoj, valja reči da se bošnjački trud i jasno domoljubno prepoznavanje nije, bar dosad, vratilo u očekivanoj mjeri i na očekivani način: mada se službena politika (u samom startu) pohvalila da su u „vlasti zastupljena dva Srbina i jedan Musliman", to, nažalost nije bila točno; taj je "Musliman" zapravo bio Hrvat, asimilirani Bošnjak-Musliman. Navodimo taj primjer .jer te, kako će se ubrzo vidjeti, izuzetak postati posvemašnje pravilo u hrvatskom društvenom i političkom životu! Bošnjaci su u strukturi političke, državne i društvene elite potpuno zaobiđeni, a „tihe čistke“ su odstranile sve nacionalno opredjeljene Muslimane ne sarno iz zatečenih struktura, nego su „pomjereni“ različitim izgovorima i s rukovodećih radnih mjesta, ostajući ponekad u potpunosti bez zaposlenja!
Nažalost, domaći i strani tisak je vrlo uredno registrirao brojne izjave i intervjue koji su polazili iz samog vrha države, čija je funkcija bila jasna i nedvojbena: negiranje bošnjačke nacije i „europsko civiliziranje Muslimana“. U sjenci takvih stavova i ponašanja koja su slijedili takve stavove, Bošnjaci nisu mogli kvalitetnije obogatiti svoj društveni život - nažalost, u nekim su ga segmentima, u odnosu na prijeratno vrijeme čak i osiromašili u svom odnosu prema hrvatskom ukupnom nacionalnom kontekstu.


POKUŠAJ ISKAZIVANJA AUTENTIČNIH POLITIČKIH
STAVOVA I POKUŠAJ NACIONALNOG
ORGANIZIRANJA
Političke stavove i političko biće Bošnjaka u Hrvatskoj, u preteklom je razdoblju mlade hrvatske demokracije, pokušavala interpretirali i očitovati, ponekad doduše vrlo nezgrapno i anegdotski, u Bošnjaka uvažavana Stranka demokratske akcije Hrvatske, ali ne samo da u tome nije imala uspjeha, nerijetko ni elementarnog razumijevanja, u vladajutim strukturama, nego je (1993) u jeku sukoba Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini, javno žigosana, bez ijednog relevantnog dokaza - terorističkom skupinom!
Utemeljenoj Nacionalnoj zajednici Muslimana (Bošnjaka) Hrvatske u 1993. godini, dugo je onemogućivano registriranje, pa se ni na razini zaštite nacionalnih prava Bošnjaci nisu mogli sluzbeno očitovati, što je dopušteno svim drugim manjinama u Hrvatskoj!
Dakako, da se onda ne može ni govoriti da su mogli koristiti pravo predviđeno 2. stavkom 18. članka Ustavnog zakona o ljudskim pravirna i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih manjina, koji govori da nacionalne manjine manic od 8%, „imaju pravo izabrati pet zastupnika u Zastupnički dom Sabara RH“. Tako, nažalost, imamo paradoksalnu situaciju: Bošnjaci (Muslimani) koji po popisu stanovnistva imaju više pripadnika od svih ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj (izuzimajući Srbe), ne mogu još ni pomisliti da njihov kandidat zauzme mjesto u Zastupničkom domu Sabora, rezerviranom za nacionalne manjine.
U takvom okružju, za sada Bošnjaci mogu ustvrditi - s nadom u promjene na bolje – da su u političkom smislu, postali taoci države koju su stvarali s većinskim, hrvatskim narodom i drugim manjinama koje žive u Hrvatskoj. Taoci, zbog političkih prilika i političkill poteza dominantnih i vladajućih stranaka u BiH.
Ukratko bi se dalo reci: Bošnjaci nisu, ni u jednom jedinom slučaju, ni dobili ni izborili odgovarajuće mjesto koje posreduje njihovo političko, njihovo društveno ni njihovo kulturno mjesto u državno-političkoj hijerarhiji Republike Hrvatske.
Bojimo se da je na taj način zaobiđen smisao ustavnih načela o slobodi nacionalnog izjašnjavanja (tj. izjašnjavanja bez straha od egzistencijalnih ili društvenih posljedica) i društvene participacije o kojem govori Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodarna i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj.

KULTURNA GIBANJA I POJAVNI OBLICI BOŠNJAČKE
KULTURE U HRVATSKOJ
Brojni Bošnjaci (i Hrvati bošnjačkog porijekla) bili su desetljećima vrlo istaknute i osebujne osobe hrvatskog društvenog i kulturnog života. Danas se rijetko susreću; jedan broj se „nije snašao u novim okolnostima“, drugi je javno postiđen, a treći djeluje – u jedino ostavljenom prostoru - kroz Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske Preporod (utemeljenom 1991.) i Islamsku zajednicu (osnovanu prije 80 godina).
Tijekom svog kratog djelovanja, Preporod je organizirao impozantan niz pojavnih kulturnih oblika u hrvatskom kulturnom prostoru, koje, recimo opet nažalost, tiskovni i elektronski mediji priopćavanja (od 1993. do 1995. godine) napadno zaobilaze, ne registriraju ni jednom jedinom riječju. Umjesto da obogate kulturni repertoar sredine u kojoj živimo i kulturno djelujemo kao Bošnjaci, mediji su pripomogli daljnjem osiromašenju hrvatske kulturne scene. Spomenimo samo nekoliko imena koji djelom više ne pripadaju samo Bošnjacima ni sarno Hrvatskoj – Munir Vejzović, Ismet Ico Voljevica, Izet Đuzel (izložbe), Enes Kišević, Fadil Hadžić, Enes Čengić (književne večeri), Mustafa Nadarević, Amir Bukvić, Zijad Gračić, Asim Bukva (recitali, dramske izvedbe), prof. dr. Muftić, prof. dr. Hadžić, prof. dr. Kurjak, prof. dr. Z. Haznadar, prof. dr. N. Pašalić (teme iz znanosti) i bezbroj takvih u gotovo petogodišnjem djelovanju!


Najslavnija edicija Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod
 Behar, prva i posljednja stranica br. 45



Preporod je mali nakladnik koji tiska časopis (Behar) ocjenjen „najboljim što su Muslimani uopće imali“, tu je nešto mlađi informativni prilog Beharu, Behar Journal, koji registrira sve relevantne pojave u ukupnom životu Bošnjaka u Hrvatskoj, te najposlije Preporod je tiskao i desetak djela iz bošnjačke književne i kulturne baštille nastale, dohrim dije1om, u Hrvatskoj: tiskane su pjesme Muse Ćazima Ćatića, eseji Safvet-bega Bašagića i dr. Smaila Balića i druge, a pred samim su iz1askom romani Hivzi Bje1evca, Envera Čo1akovita i anto1ogija bošnjačkog dječjeg pjesništva. Preporod je najpos1ije, ali ne i na kraju, i producent kratkih dokumentarnih video-filmova kojima registriramo tragova i pojavnosti bošnjačkog ( i islamskog) života u Hrvatskoj.
Preporod i njegova kulturna proizvodnja su - podvucimo - najsvjetlija točka državnog odnosa, odnosa kao brige o bošnjačkoj nacionaInoj manjini; Društvo je novčano potpomognuto, po predloženim programima, od Vladina Ureda za nacionalne manjiue i polučuje pohvale za svoj rad koji još ni izdaleka nije ono sto se zapravo že1i učiniti, a tu svakako jedno od k1jučnih mjesta zauzima i suradnja kao razumijevanje među većinskim i manjiuskim narodom u RH.
Kulturni programi bitni za ukupni razvoj duhovnog i nacionalnog bića Bošnjaka u Hrvatskoj, pod pokroviteljstvom ili u organizaciji Islamske zajednice, snažno a nerijetko i presudno utječu na formiranje stavova u ovdašnih Bošnjaka. Osim vjerskih aktivnosti i ispunjavanja vjerskih propisa koji se odnose na reguliranje islamskog praktičnog života, te edukacije djece u vjeronauci, 1993. ie, unutar IZ, utemeljena i srednja sko1a „dr. Ahmet Smajlovit“. Vjeronauk, fakultativni predmet u osnovnim hrvatskim školama, islamskom poukom nažalost nije pokriven u poželjnoj mjeri iz nekoliko razloga, od kojih su dva ključna: kadrovske malobrojnosti i goleme disperzivnosti muslimana po širokom prostoru Hrvatske.
Na kulturnom planu, u uobičajenom smislu riječi, IZ je također dala golem dopriuos i suvremenoj svjetskoj islamskoj mis1i (kroz održavanje simpozija na kojima sudjeluju najveti autoriteti iz cije1og svijeta). Vrlo je vrijedna i izdavačka produkcija IZ Zagreb, koja podjednako objavljuje djela iz islamistike i iz književnosti.


Jedna od najzanimljivijih monografija napisana o islamu i muslimanima na tlu današnje Hrvatske. djelo je  muftije zagrebačkoga Ševke ef. Omerbašića (Naslovnica: Mersad Berber)

Is1amska zajednica u Hrvatskoj, najbolje organizirana zajednica u Europi, odigrala je izuzetnu i nezamjenjivu ulogu u muslimanskobošnjačkom prilogu izgradnji, obrani a osobito u priznavanju Repub1ike Hrvatske u većiui islamskih i arapskih zemalja. Islamska zajednica i vrhovništvo države gajili su vrlo prijateljske i plodotvorne odnose, sve do najnovijeg vremena očitih pokušaja političke manipulacije i „upotrebe“ muftije od strane hrvatskih političkih i državnih vrhova, a smutnji u odnosima nedvojbeno su pripomogle antiislamske kampanje tijekom sukoba Bošnjaka i Hrvata u BiH, a posebice opetovane najave (u 1995.) koje obećavaju „civiliziranje i europeiziranje Muslimana“...

KAKO ZAKLJUČITI OVAJ TEKST?
Umjesto zaključka, mže se reći da je objektivni uvid u život Bošnjaka kao nacionalne manjiue u Hrvatskoj, ispod kvaliteta koji nudi Ustav Republike Hrvatske i Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u  Republici Hrvatskoj. Bošnjaci ne mogu potvditi da uopće participiraju ni u strukturama državne niti lokalne društene i političke elite, a niti ih ima i u jednom ministarstvu ni na jednoj razini; Bošnjaci ne mogu potvrditi čak da ima direktora poduzeća ili ravnatelja škola iz redova Bošnjaka...
U hrvatskim novinama, na hrvatskom radiju, na hrvatskoj televiziji (uključujući tek i emisije za nacionalne manjine!) nema zaposlenog nijednog Bošnjaka koji bi to tekstovima javno očitovao... Najposlije, odnos dijela istaknutih javnih državnih i političkih dužnosnika kao da potencira uznemiravanje nacionalnih i vjerskih osjećanja („slučajevi“ policijskog premlaćivanja i demonstrativnih legitimiranja vjernika u Zagrebu (1993-94. i Rijeci 1995.), što je u posvemašnjoj suprotnosti ustavnoj i ustavno-zakonodavnoj regulativi.
Bošnjaci drže da su vrlo konstruktivni prema Republici Hrvatskoj, a svojom su krvi i nerijetko položenim životima (kako se voli reći: na altar domovine), nedvojbeno pokazali svoja domoljubna osjećanja.
Kroz najbolje primjere kulturnog i vjerskog djelovanja, najočitiji su, na toj liniji, institucionalni oblici bošnjačke manjine, koji su ostvarili ili ostvaruju, primjerenu komunikaciju s državnim i političkim tijelima RH, a to su Islamska zajednica, Kulturno društvo Bošnjaka Preporod i Nacionalna zajednica Muslimana Hrvatske.
Ipak, obostranim trudom, emitiraju se maleni, ali ohrabrujući pomaci. Gledajući u tom pravcu - Bošnjacima se obećavaju bolji dani i bolje prilike kojima će i sami od sebe otklanjati „greške u koracima“.

LITERATURA:
Balić, Smail: Kultura Bošnjaka (Muslimanska komponenta) Beč, 1973. (Zagreb 1994.)
Bašagić, Safvet-beg: Kratka uputa u prošlost BiH, Sarajevo 1900.
Filipović, dr. Muhamed: Smisao bošnjaštva, Govor na Bošnjačkom saboru 27. IX. 1993, Behar br. 8-9, 1993.
Gramatika bosanskog jezika, Sarajevo 1890 (reprint: Wuppertal, 1994.).
Hadžijahić, Muhamed: Od tradicije do identiteta, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1990.
Isaković, Alija: Biserje, antologija muslimanske književnosti, Stvarnost, Zagreb 1972.; drugo, dopunjeno izdanje: O. Keršovani, Rijeka 1992.
Isaković, Alija: Naše podsjećanje i pouke. Uvodna besjeda na Bošnjačkom saboru 27. IX. 1993; Behar Journal br. 2, 1993; Behar br. 21, 1995.
Isaković, Alija: Rječnik karakteristične leksike bosanskog jezika, Wuppertal, 1993.
Isaković, Alija: O „nacionaliziranju Muslimana“, O. Keršovani,  Rijeka, 1989.
Kapetanović, Mehmed-beg Ljubušak: Narodno blago, Sarajevo 1887, (pretisak: Svjetlost Sarajevo, 1987).
Klaić, Nada: Povijest srednjovjekovne Bosne, Eminex, Zagreb, 1993.
Malcolm, Noel: Povijest Bosne, Erazmus, Zagreb, 1994.
Nametak, dr. Abdurahman: Hrestomatija alhamijado književnosti, Veselin Masleša, Sarajevo 1981.
Ustav Republike Hrvatske, Narodne navine, Zagreb, 1992.
Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama  i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Narodne novine, Zagreb, 1992.

BEHAR (Zagreb), god. V, 1996., br. 22-23, str. 10-12

2 komentara:

  1. Hvala Vam Dr. Ibrahime na ovako krasnom stivu u kojem ste pojasnili polozaj Bosnjaka.Sad sam ga citala sa mnogo vise paznje nego prvi put i mnogo mi je sad sve jasnije.Polozaj Bosnjaka je tezak i uvjek manjina koju vjekovima parcetaju i prisvajaju po potrebi nazalost.Ovo stivo mi je otvorilo oci vise mada sam i ponesto uspjevala da spoznam .Iskrene cestitke,zelim vam dobro zdravlje i cuvajte se zlih .Moje postovanje cast mi je i zadovoljstvo sto postojite.HVALA Dr.IBRAHIME !

    OdgovoriIzbriši
  2. Moram se ponovo oglasiti,da li ja Vase stivo nisam dobro razumjela o cemu ste pisali.Mislim da jesam iz razloga sto ste sve naveli nedostatke koje prate Bosnjake.I nije to samo u Hrvatskoj nego gdje god se manjina.Posebno moram istaci da ste naglasili i po pitanju radnih mjesta bilo da su drzavne ustanove, rad na televiziji i da nepisem puno sad tek neznam sta sam ja citala ne nedam se zbuniti dobro sam ja vase stivo razumjela .Drugi nek bolje procitaju ,ako su uopste citali ili je sampo povrsno citano .Hvala moje postovanje Dr,Ibrahime SRETNO !

    OdgovoriIzbriši

PROMAŠI ME PROKLETSTVO FARAONA

  AUTOBIOGRAFSKI FRAGMENTI Promaši me prokletstvo faraona Napisao: Ibrahim Kajan Nevjerovatno je koliko se “tovara sitnica” može prenijeti i...